Svim žicarošima i prevarantima – ne može!
Pa kako vas nije sram?! Pokradate, žicate i varate studente. Populaciju koja bi za koju godinu trebala plaćati vaše mirovine i socijalne naknade. Populaciju koja je rođena kroz rat ili neposredno nakon, koja je odrasla uz recesiju i njene posljedice. Populaciju koja se još bori za svoje pravo na rad i pristojnu satnicu. Populaciju koja ima ambicije popraviti to isto društvo koje je iskorištava i prije nego je stala na svoje noge. Populaciju koja JOŠ nije otišla.
Pa kako vas nije sram?! Pokradate, žicate i varate studente. Populaciju koja bi za koju godinu trebala plaćati vaše mirovine i socijalne naknade. Populaciju koja je rođena kroz rat ili neposredno nakon, koja je odrasla uz recesiju i njene posljedice. Populaciju koja se još bori za svoje pravo na rad i pristojnu satnicu. Populaciju koja ima ambicije popraviti to isto društvo koje je iskorištava i prije nego je stala na svoje noge. Populaciju koja JOŠ nije otišla.
Imaš kunu? Možeš posudit iksicu? Hoćeš donirati 20 kuna za ugroženu slatku pandu iz Azije koju vidiš na ovoj stock fotografiji koja je vjerojatno slikana u nekom europskom zoološkom vrtu i tamo je hrane pet puta dnevno, ima veterinarsku njegu i toplu nastambu. Jesi sigurna da nemaš za pandu, vidi je kako te gleda svojim očima?
Ne može, kako bi rekao jedan naš pjesnik.
Nedjelja. Ona prije koji tjedan kad je bilo sunčano do predvečer, a onda nas je kiša oprala. Zrinjevac. Lik nosi dvije fotografije u ruci, prilazi mi s osmijehom i pita kako sam. Već sam se bila ponadala da će baciti kakav ulet, pitati za broj i da ćemo zajedno odjahati u suton na bijelome konju. Šipak. Uvalio mi neku fotografiju na kojoj debela panda jede neko lišće i pitao me za 20 kuna.
Drugi dan. Menza. Bilo koja, od SC-a do Save. Imaš li iksicu, imaš li kunu? Ne mislim na studente, znate vi to. Mislim na onog crnog. I na onu ženu. I na onog taksista. I na onog invalida koji ne žica, ali ide preko reda. Ovaj prvi te puste sate žicanja za meni može iskoristiti na puno bolje načine. Sa ženom ne znam što je, ali jednom me pitala mogu li na tom svom kompjuteru provjeriti koliko je sati. Taksisti najviše vole Cvjetno jer je tamo najbolja hrana, rekao mi jedan. A invalid iskoristi svoju knjižicu da se progura po najvećoj gužvi tako da ne govori ništa, nego gura plavi dokument ispred sebe i drugima pod nos dok ga ne propuste. Jednom se provukao dok sam bila tik ispred tacni pa sam vidjela da ima iksicu. Na njoj je bila slika neke cure.
Nemam, rekla sam.
Jer nemam. Jer sam student. Jer za 20 kuna radim sat vremena i jer sam sretna zbog takve satnice. Jer panda ne gleda mene, nego u neki snop lišća koji žvače od prekjučer. Vjerojatno je jela više nego ja danas. Jer kupujem kave od 4 kune, a ti me žicaš svaki dan. Jer žicaš studente par sati dnevno, umjesto da kosiš vrtove ili nešto drugo korisno. Jer moji prodaju svoj trud za kunu ili dvije po komadu. Jer je moja iksica moje pravo i briga me što si uzeo pet banana, a smiješ samo tri.
Jer imam pravo odbiti biti humanitarna prema svakoj osobi koja me žica. Jer ću sama donirati nekoj udruzi ako poželim. Jer sam u svom životu možda spasila više životinja nego ti, i to ne novcem. Jer sam ih sigurno vidjela i nahranila više nego ti. Ako si gladan, reci – skuhat ću ti. Ako ti treba pomoć, reci – pomoći ću. Ako ti treba novac, dokaži da ide u prave ruke.
Pa kako vas nije sram?! Pokradate, žicate i varate studente. Populaciju koja bi za koju godinu trebala plaćati vaše mirovine i socijalne naknade. Populaciju koja je rođena kroz rat ili neposredno nakon, koja je odrasla uz recesiju i njezine posljedice. Populaciju koja se još bori za svoje pravo na rad i pristojnu satnicu. Populaciju koja ima ambicije popraviti to isto društvo koje je iskorištava i prije nego je stala na svoje noge. Populaciju koja JOŠ nije otišla.
