Što ostaje nakon velike ljubavi i nogometne euforije?
Ovdje se ne radi o Thompsonu i činjenici je li ili nije trebao nastupiti na dočeku, nego se radi o tome da pojedinac ne može izraziti svoje vlastito mišljenje koje se razlikuje od mišljenja većine i pritom ne osjetiti kako se sva ljubav i zajedništvo koje je promicano tijekom prvenstva pretvara u mržnju.
Ovdje se ne radi o Thompsonu i činjenici je li ili nije trebao nastupiti na dočeku, nego se radi o tome da pojedinac ne može izraziti svoje vlastito mišljenje koje se razlikuje od mišljenja većine i pritom ne osjetiti kako se sva ljubav i zajedništvo koje je promicano tijekom prvenstva pretvara u mržnju.
Svjetsko nogometno prvenstvo je gotovo.
Srebrna medalja je proslavljena.
Doček nogometaša je održan.
Prizori na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i oko njega su jednostavno veličanstveni.
Toliko veliki broj ljudi došao je pozdraviti nogometaše koji su dali sve od sebe i postali drugi najbolji na svijetu.
Individualni dočeci u gradovima su bili jednako impresivni.
Oko pojedinaca je bila samo ljubav i zajedništvo dok se svaki Hrvat osjećao ponosnim upravo zato jer je Hrvat.
Ljubav i zajedništvo.
Ljubav i zajedništvo se u Hrvatskoj podupire i pruža samo onim ljudima koji imaju isti pogled na stvari poput većine.
Na dočeku nogometaša u Zagrebu na pozornicu se popeo i pjevač Marko Perković Thompson te je u tom trenutku sve krenulo nizbrdo. Prema Večernjem listu, glumice Nataša Janjić, Jelena Veljača i Tihana Lazović izrazile su svoje nezadovoljstvo pojavom Thompsona komentarima na društvenoj mreži poput Mi baš volimo u***at pred kraj apelirajući na trenutak kada je poznati pjevač izašao na pozornicu tijekom dočeka Vatrenih.
I nakon tog komentara tri glumice su postale meta na listi za odmet sve ljubavi i zajedništva u našoj državi.
Zbog izražavanja vlastitog mišljenja poznate glumice trpe brojne neukusne komentare poput: Posvuduše i kvazi umjetnice ograničena mozga…, Drugarice, ‘oćete vi nama popušiti?, Četnikuše, Hrvatske štrace, Glumice postale preko madraca, a Oscar se tako ne osvaja i slično.
Čovjek kada u Hrvatskoj izrazi vlastito mišljenje, odmah postaje vreća za udaranje cijeloga naroda. Odjednom, svako postignuće se omalovažava, a žene postaju k**ve koje dolaze do svojeg posla preko kreveta, a njihovo izražavanje mišljenja postaje glavni i jedini problem cijele naše države.
Ovdje se ne radi o Thompsonu i činjenici je li ili nije trebao nastupiti na dočeku, nego se radi o tome da pojedinac ne može izraziti svoje vlastito mišljenje koje se razlikuje od mišljenja većine i pritom ne osjetiti kako se sva ljubav i zajedništvo koje je promicano tijekom prvenstva pretvara u mržnju.
Zbilja je tanka linija između ljubavi i mržnje.
Neovisno o tome smatram li je li Thompson trebao izaći na tu pozornicu ili nije, uvijek bih podržala navedene glumice. Zašto? Zato jer je to sloboda.
Ustav Republike Hrvatske o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 38. propisuje: Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Ali ovaj verbalni napad pokazuje sve, samo ne poštovanje Ustava i navedenog članka.
Mržnja je poput epidemije i širi se strahovito brzo. Ako nešto ne učinimo po tom pitanju, jedino što ćemo osjećati bit će mržnja. Društvo je sastavljeno na način da svaki njegov dio nije jednak, a mi kao članovi toga društva imamo obvezu njegovati svoju različitost i poštivati tuđu.
Čujemo za ovakav slučaj i odmahnemo rukom i pitamo se - pa što su uopće to morale pisati javno? Znale su kakve će komentare izazvati. Ali, svaki, apsolutno svaki takav komentar radi u korist vlastite štete. Što kada se pojavi jedan dan kada ti izraziš svoje vlastito mišljenje koje je suprotno od većine i osjetiš bijes svojih sugrađana koji se kunu u ljubav i zajedništvo na vlastitom tijelu? Kada osjetiš to psihičko mučenje za koje ne postoji način da se zaustavi? Psihičko nasilje koje eskalira u fizičko.
U tom trenutku ćeš shvatiti da je trebalo reagirati ranije.
Proizlazi li iz navedenog činjenica da hrvatski građani nemaju pravo na izražavanje mišljenja i slobodu govora?
Naravno da imamo, samo dok se naše mišljenje slaže sa mišljenjem većine.
Linija manjeg otpora se sastoji u tome da odustanemo. Da odustanemo od izražavanja vlastitih misli i zatvorimo se u krug ljudi koji dijele naše mišljenje i živimo sretno do kraja života.
No, što ako se budemo morali boriti?
Što ako idućega puta ne bude ugrožena naša sloboda izražavanja mišljenja, već pravo na život, pravo na slobodu, bilo koje drugo temeljno ljudsko pravo?
Što ako mi budemo idući na popisu iz bilo kojeg razloga? Zbog drugačije boje kože, zbog vjerskog opredjeljenja, zbog homoseksualne orijentacije ili bilo kojeg drugog čimbenika. Toliko je mnogo mogućnosti i stvari po kojima se pojedinci razlikuju tako da razloga za mržnju nikada neće ponestati jer ljudi su različiti i uvijek će takvima ostati.
Jeste li spremni živjeti u takvom društvu?
P.S. Na samom kraju spomenut ću samo onako tiho i jedva čujno. Dok je Hrvatska još uvijek u šoku i dalje se dijele slike po društvenim mrežama sa dočeka, a pojedinci se traže na slici upirući prstom u gomilu ljudi oko pozornice uzbuđeno uzvikuju I ja sam bio tu!, nitko ne obraća pažnju na izvanredne stvari koje se događaju i dalje u našem sportu.
Hrvatska nogometna reprezentacija je druga najbolja na svijetu i na tome im čestitam, ali hrvatska rukometna reprezentacija gluhih rukometaša Tihi Pakleni se već drugi put zaredom okrunila titulom najboljih na svijetu. No, nemaju samo dvije zlatne medalje sa svjetskih prvenstava (2014. i 2018. godine), nego imaju i četiri zlatne olimpijske medalje iz Rima 2001, Melbourne 2005, Tajvana 2009. te Sofije 2013. godine uz srebro iz Kopenhagena 1997. i broncu iz Sofije 1993. godine No, to nije sve. Na europskim prvenstvima su odnijeli četiri zlatne medalje (2016, 2012, 2005. i 2000. godine) te srebro (2008. godine) i broncu (1995. godine).
I dok Hrvatska priča o činjenici kako smo trebali biti svjetski nogometni prvaci da nam taj penal nije pogrešno dosuđen, nikome nije ostalo niti malo ljubavi, niti malo ponosa kojim su se razbacivali tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva kako bi ih poklonio ovim hrabrim momcima. Nitko ne zna njihova imena i u kojoj minuti je pao presudan gol.
Hrvatski košarkaši do 20 godina izborili su finale Europskog prvenstva i upravo se bore za zlatnu medalju i poziciju europskih prvaka u kategoriji juniora.
No, nisu ignorirani samo oni već je ta šteta počinjena i na uštrb hrvatskih vaterpolista. Barakude su izborile četvrtfinale Europskog prvenstva pobjedom protiv Grčke i sada se bore za medalju.
Sjećaš li se euforije koje je vladala kada je Hrvatska nogometna reprezentacija izborila polufinale?
Gdje je nestala sva ljubav i sav ponos koji smo imali za naše nogometaše?
Zašto nogomet sam po sebi više vrijedi od ostalih sportova?
Zastanimo i poželimo sreću Barakudama.
Juniorima zaželimo ovakav uspjeh i u ostatku karijere.
Budimo ponosni na naše hrvatske gluhe rukometaše.
Nemojmo dopustiti da se sva ljubav koju smo osjećali tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva pretvori u mržnju.
