Sreća za kasnije

Dobro, ostvarila vam se ponavljana rečenica samo da mi je doći do faksa i sve će biti lakše. Stigli ste do studija, ali zapravo još uvijek imate dojam da vam nešto nedostaje, da ste očekivali neku promjenu, nešto drugačije što nije došlo. Sada samo razmišljate o tome kako je vrijeme tako brzo prošlo, a vi niste osjetili ni djelić onoga što je bilo. Stigli ste do planiranog cilja, ali tamo se ne nalazi ništa posebno. Razočarani u jednoličnost prihvaćate svakodnevicu tek tako, prestajete se nadati i ponovno čekate ono nešto. Nova rečenica s kojom započinjete dan sada je samo da prođe faks i onda će... što zapravo?

Stvar je zapravo u tome da na cilju nema ništa. Možda zvuči bolno, ali je tako. Na cilju, koji god da je u pitanju, nema kutije u kojoj se nalazi sreća. Ona nije nešto sa šljokicama što se može pospremiti u kutiju. Takvu kutiju nećete naći nigdje. Sada će neki reći da je kutija čokolade sreća. Jest, priznajem, ali ne pričam vam sad o tome. Ali pohvala za smisao za humor.

U srednjoj školi sam imala profesora koji nam je pojam traženja sreće objasnio na vrlo jednostavan način.
Zamisli da si planinar. Satima se penješ do vrha. Vrh ti je cilj. Na vrhu očekuješ sreću u šljokicama. Ovim istim šljokicama koje si vidjela na noktima kod IvanaNailsNoviProfilStariIzbrisanZaboravilaSamLozinku. Ignoriraš putem sve ljepote planine, njezinu prirodu, njezine stanovnike. Preskočiš druženja. Preskočiš smijeh. Preskočiš ljubav. Preskočiš kućicu u koju si mogao preseliti. Preskočiš sve ono što ti se moglo dogoditi jer si svima koji su ti se pokušali približiti rekao moram na vrh, to mi je cilj, pusti me sada... kasnije. U glavi si samo imao ili imala rečenicu samo da dođem do cilja, onda sam došao do cilja i onda će biti super.

E onda... šipak onda. Na vrhu nema ništa. Kamenje. Vrh. Nema kutije sa srećom u šljokicama. Nema ništa.

Sreća je bila putem, a ti si je ignorirao. Ili ignorirala. Ili... šta ja znam, tekst se odnosi na sve spolove.

Ako se sjetite ekskurzija iz osnovnih i srednjih škola, shvatit ćete da je najbolji dio bio zapravo onaj u autobusu. Ako si samo gunđao putem i propuštao pjevati, gledati kroz prozor, sjesti kraj nekoga iz razreda i popričati s njim, otkriti novog najboljeg prijatelja ili ljubav, džabes došo. Kad izađeš iz autobusa čeka te dosadni muzej s narodnom nošnjom, bez šljokica.

Čak i ako je to onaj moj autobus iz jedne od kolumni. Priznajem, nisam bila zadovoljna što čekam na stanici u pola noći, smrznuta, ali da se to nije dogodilo, s nekim ljudima nikada ne bih progovorila. Toliko njih iz mog mjesta studira gdje i ja, a nisam imala pojma. Koliko god smo bili očajni tada, smijali smo se zajedno i negdje u sebi sam bila sretna. A mogla sam čučati negdje u kutu i gunđati hoće li već jednom taj glupi bus i mrziti sve oko sebe jer eto.

Na kraju, da nije bilo busa, ja nikad ne bih napisala kolumnu.

Nisam Paulo Coelho i nisam Jana s porukom na boci – samo vam kažem da propuštate život dok čekate da vam se dogodi nešto. A ni sami ne znate šta je to nešto. Propuštate druženja. Propuštate koncerte. Propuštate tečaj japanskog koji bi voljeli naučiti. Ili tečaj nadogradnje noktiju. Ako vam je želja da i vi imate profil MarijaNails, tko sam ja da vam sudim. Ako je to ono što će vas činiti sretnim više nego fakultet na koji idete, zašto ne? Istina da zvuči smiješno, ali ako ćete vi biti ispunjeni tako, šta vas briga što je to tamo nekome smiješno. Ne morate čekati da završite fakultet da se dogodi nešto.

Nemojte da vam se život svede na

Samo da završim srednju...

Samo da završim faks...

Samo da odem u mirovinu...

Samo da...

Nemojte da vam život bude samo da...

Napravite ga da bude sada. Okrenite se oko sebe i počnite tražiti sreću sada i tu. Nemojte živjeti u nekoj imaginarnoj budućnosti.

Nemojte odgađati sreću za kasnije.

P. S. Ispričavam se svim Ivanama i Marijama jer sam ih uzela za male primjere. Znam da vas uvijek uzmu za primjere, ali ništa loše. Na kraju, mislite pozitivno, bar se ne zovete Revlon ili Abstinence (pogledati Popis najčudnijih imena koja su dana djeci).