Povratit ću porez
Nakon svih onih zavrzlama prošle godine u komunikaciji oko povećanja praga porezne olakšice roditeljima i plaćanja poreza, a zatim i nekog pasjeg veselja jer se povećalo dvije tisuće kuna gore, konačno namirišeš da bi nešto moglo biti okej.
Nakon svih onih zavrzlama prošle godine u komunikaciji oko povećanja praga porezne olakšice roditeljima i plaćanja poreza, a zatim i nekog pasjeg veselja jer se povećalo dvije tisuće kuna gore, konačno namirišeš da bi nešto moglo biti okej.
Nije blagdansko vrijeme, ali jest vrijeme povrata poreza za većinu građana i građanki naše divne, uljem povjerenja i poštenja zalivene, planetu nebitne države. Ne želim kvariti euforiju oko povrata poreza svojim ispoljavanjem agresije niti u bilo koju ruku biti negativan. Bože me sačuvaj. Zašto bih? Ja sam samo još jedan nasmiješeni, glupi student. Tako bar kažu ili misle.
Bilo kako bilo, u životu jednog studenta postoje tri praga. Prag tolerancije, prag porezne olakšice roditeljima i prag koji se odnosi na plaćanje poreza na dohodak.
Prag porezne olakšice roditeljima – 15 000 kuna plus kamate za pretrpljene duševne boli jer ti dijete studira.
Prag koji se odnosi na plaćanje poreza na dohodak – 60 600 kuna godišnje.
Prag tolerancije – neprocjenjiv.
Ponekad imam osjećaj da nam se svima oporezuje zrak koji udišemo. Nemojte krivo shvatiti, drago mi je što ćete dobiti povrat poreza, vi na koje se to odnosi. Lijepo je biti sretan zbog 600 kuna. Mene recimo veseli buhtla od čokolade koju si još uvijek mogu priuštiti bez da mi teta u pekari kaže kako i ona podliježe oporezivanju. A možda mi samo prikriva gorku istinu vješto skrivanu iza kvascem nabujalog osmijeha.
Trenutno je govorancija o povećanju satnica. Bit će minimum taj i taj, štitit ćemo interese studenata, ovo ćemo, ono ćemo i ko zna kakve sve baljezgarije niste čuli u ovih nešto više od pola godine otkako se digla frka oko još jednog novog zakona. I sve to zvuči divno, bajno i krasno. Isto tako, sve je to pičkin dim. Ta njonjava obećanja, sutra ćemo, prekosutra ćemo, evo samo da pojedem nešto slatko ćemo. Zavjesa koja prekriva neke još gore stvari. Tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti.
Nakon svih onih zavrzlama prošle godine u komunikaciji oko povećanja praga porezne olakšice roditeljima i plaćanja poreza, a zatim i nekog pasjeg veselja jer se povećalo dvije tisuće kuna gore, konačno namirišeš da bi nešto moglo biti okej. Juhuuuu! Bilo mi je juhuuu kad se na vratima nakon skoro godinu dana pojavila nasmiješena karikatura s omotnicom zbog koje moraš roknuti pet komada Normabela kad vidiš koliko je žigova na njoj. Možda je pismo pozivnice za Hogwarts. Možda će omotnica progovoriti. Možda je na vratima zapravo bio Hagrid koji je popio višesokovni napitak pa se pretvorio u poštara.
Je vraga.
Bio je poštar Mile koji je prethodno FBI metodama skenirao omotnicu i detaljno proučio njen sadržaj i sad ti nabacuje onaj kezavi osmijeh jer zna da si pobrao kaznu. Kaznu od dvije tisuće kuna koju nisi trebao pobrati. Jer su te roditelji odavno dok se još nisi ni zaposlio odjavili baš u slučaju prelaska tog crnog praga.
Ako je vjerovati djelatnici na šalteru i njenom ushićenom tonu glasa popraćenog riječima kako je sve u redu i da se ne trebamo ništa brinuti, plus sve je to riješeno, onda ne bi trebalo biti nikakvih problema.
I bilo je riješeno. Uplatom od dvije tisuće kuna. Zajebi sad onaj treći prag s velikim iznosom. Daleko sam ja bio od tog praga. Zapravo, tad još nije ni postojao. Bio je taman u procesu nastanka. Postojao je onaj manji, 13 tisuća i nešto za tu crnu olakšicu koji sam prešao nakon deset mjeseci rada. No, sve to tada nije igralo nikakvu ulogu jer u trenutku kada smo čuli riječi kako je to sve u redu, moj je žiro račun bio prazan. Godinu dana prazan, a ja sam još uvijek tražio svoj prvi posao.
Dakle.
Niđe para na vidiku.
Niđe posla još uvijek na vidiku.
Nasmiješeno lice djelatnice na šalteru koja ti kaže da je sve riješeno i da se ne trebamo brinuti... Na vidiku!
Tu, ispred mog velikog krivog nosa. Ispred povjerenja mojih roditelja koji su sve obavili i prije vremena. Uh, teška riječ povjerenje. Što ti ulijeva? Nadu da ti netko neće nabiti ovrhu ne platiš li kaznu koju nisi trebao dobiti. Da ti se ova na šalteru neće grohotno nasmijati jer si trebao paziti, a pazio si. I da joj nećeš razvaliti ono prljavo staklo koje dijeli tvoju ruku od njenog naboranog lica i završiti u policijskoj stanici jer si upravo prešao još jedan prag. Onaj koji se odnosi na toleranciju. Dva praga jednim udarcem po džepu.
I ta riječ olakšica. Olakšica mi je kad ne moram tri dana jesti paštu s uljem u koju sam kao začin nasjeckao ugovor iz student servisa. Paštu koju ću četvrtog dana povratiti. Skupa sa želučanom kiselinom i riječi porez napisanoj na malo većem komadu začina.
I tako. Evo me u agoniji sa zakašnjelim svjedočanstvima. Sretan vam mjesec povrata poreza. Zaslužili ste. Platili ste ga i pretplatili. Koliko god zvučalo ironično, a ne nastojim biti ironičan, drago mi je. U to ime, ostalo mi je još nešto sitno od plaće pa odoh po buhtlu od čokolade koja me čeka u pekari. Topla, mekana, s bogatim punjenjem i neoporeziva. Tako bar kaže pekarica. U nju još uvijek imam povjerenja.
