Portapak-perspektiva
Promijeniti cijenu stanarine ne znači nužno da će se ona povećati, ali koliki istinski optimist morate biti da povjerujete u scenarij u kojem će poglavice reći: „Dragi moji, niste potrošili puno struje i plina ovih mjeseci, snizit ćemo stanarinu za 100 kuna, neka vam to bude džeparac za osnovne ljudske potrebe kao što su kocka i alkohol.”
Promijeniti cijenu stanarine ne znači nužno da će se ona povećati, ali koliki istinski optimist morate biti da povjerujete u scenarij u kojem će poglavice reći: „Dragi moji, niste potrošili puno struje i plina ovih mjeseci, snizit ćemo stanarinu za 100 kuna, neka vam to bude džeparac za osnovne ljudske potrebe kao što su kocka i alkohol.”
Uprave zagrebačkih studentskih domova ove godine misle ozbiljno. Stanari domova u studenom su prošli više kontrola nego musliman s ruksakom na aerodromu u Cincinnatiju. Vrijeme i mjesto se ne biraju, pa tako više mirne nisu ni zimske noći u kojima su kontrolori u sobe ulijetali između ponoći i tri sata ujutro. Jedan je student zabrinuto objavio kako takav način kontroliranja stanara negativno utječe na natalitet države s ionako blijedom demografskom slikom.
Tradicionalna sanitarna kontrola domove obilazi svake godine i s njima uglavnom nema frke. Osim ako ti je soba ruglo. Sredstvo za čišćenje i malo dobre volje riješi sanitarne brige. Sjajan nastup, bar u mojoj sobi, imali su dečki koji provjeravaju ispravnost novih dimnih senzora. Trojica ti ulete u sobu, od kojih jedan nosi košaricu na štapu, koju predstavlja kao škrabicu za skupljanje milodara. Već sam pripremio Euforiju kao ultimativni studentski milodar, no majstor je samo digao košaricu i prislonio ju na uređaj. Sjajni su dečki.
E, ova treća kontrola je jako zajebana. To su oni što izbacuju van iz soba na cestu. Nisu još bili kod mene, no zamišljam ih kao Monty Pythonovu španjolsku inkviziciju koju nitko ne očekuje. O Inkviziciji među studentskim pukom kruže svakakve glasine. Od spomenutog ulijetanja u studentske odaje u sitnim satima do izbacivanja pojedinaca iz domova zbog toga jer je nečija djevojka prespavala, a nije se prijavila na portu.
Najsmješnije od svega je što smo upravo mi sami dali moć Inkviziciji potpisivanjem ugovora koje smo dobili na početku akademske godine Stanari su se tako ugovorom obvezali da će poštovati domski red, što bi bilo u potpunosti normalno da u njemu nema nekih zanimljivih stavki. Jeste li znali da u svoje sobe, prema domskom redu, smijete primati goste samo do 23 sata, a sve goste morate prijaviti na portu imenom i prezimenom te nekako procijeniti koliko će oni kod vas ostati?
Evo, na primjer, nakon noćnog izlaska kolegica i ja shvatimo da volimo istu vrstu filmova i odlučimo otići pogledati film u sobu. Prema domskom redu, ja bih morao najprije otići na domsku portu, prijaviti nju imenom i prezimenom i tek onda možemo gledati filmove. A kad ju pitam kako se ono ona zove, teško da će ostati. Razumijte me, moram ovo ovako napisati, moguće da će neko dijete čitati.
Jagodica na vrhu šlaga na torti je ugovorna stavka prema kojoj Sanacijsko vijeće Studentskog centra u Zagrebu može mijenjati cijenu stanarine, ovisno o tome koliko će stanari „nabiti režija” taj mjesec. Promijeniti cijenu stanarine ne znači nužno da će se ona povećati, ali koliki istinski optimist morate biti da povjerujete u scenarij u kojem će poglavice reći: „Dragi moji, niste potrošili puno struje i plina ovih mjeseci, snizit ćemo stanarinu za 100 kuna, neka vam to bude džeparac za osnovne ljudske potrebe kao što su kocka i alkohol”.
Urbana legenda kaže da su pojedini zagrebački nogometni menadžeri imali dosta uvjerljive metode pregovora sa svojim klijentima. Ako njihovi igrači nisu htjeli potpisati ugovore koji su im oni dogovorili, zatvorili bi ih u prtljažnike svojih automobila i provozali ih u razgledavanje Sljemena sve dok oni ne bi te ugovore potpisali. Provozalo je i nas, samo toga nismo svjesni. Da ugovore nismo potpisali, letjeli bismo van iz svojih soba. Vrlo jednostavno. Zima dolazi, brojčanici za režije vrte se toliko brzo da se na njima može naoštriti sjekira. Stanarine mogu porasti svakog časa, i za to smo mi već dali pristanak. Sve što možemo je ležati i, poput nesretnika u Tarantinovim filmovima, promatrati promjene iz portapak-perspektive.
