O putnicima, mornarima i bradatim ženama

Satiru, formu u kojoj običavam pisati danas odlažem sa strane, ustvari bacam je ispod kreveta u mjesecima nakupljanu prašinu, uzimam gutljaj mlake savske vode i prepuštam se melankoličnom, vjetrovitom vremenu i suhoj emociji. Pogledavam duboko u sebe poput čovjeka romantizma. Tražim sebe prije nego pronađem Nietcheovog Zaratustru i na temelju viđenog posvećujem današnju kolumnu putnicima i pomorcima.

Bogovi su tako htjeli; bogovi rođeni i othranjeni u jutarnjoj magli i dimu marihuane na otoku ljubavi na rijeci Cetini; bogovi prošlosti, nekoć divlji, neobuzdani i samodostatni poslali su dva prijatelja pomorca u nepoznati plavo-sivi svijet.

Nije njima odlazak bio nužda koliko ih je vrišteći nemir natjerao u bijeg. Nemirna je ljudska duša, pritišće tijelo, koprca se i čini se kao da rebra i utrobu iznutra bode oštrim čelikom.

Ode tako čovjek i vrati se tisuću puta bogatiji, otvoreniji i sretniji. Daleko je Kina. Daleko su kineske luke. Daleko su milijuni ljudi zbijeni pod oblakom smoga i tek rijetkim komadićem plavog neba. Zahvaljujući modernoj tehnologiji mogu razgovarati s prijateljem smještenim na brodu u kineskoj luci Ding Dong Ching Chang. Pustio je dvomjesečnu bradu pa ga zajebajem da liči na bradatu ženu, Conchitu. Zaboli mog prijatelja za bradatu ženu i Eurosong toleranciju. Govorim mu da su danas bradate žene od cirkuskih atrakcija postale simbol tolerantne Europe, iste one Europe koja muku muči i silno se trudi da riješi problem imigranata jer ekonomiju nam tobože razjebaše zaraženi Romi, afrički crnci i lijeni Turčini. I Krim su sjebali majku im jebem, ali Rusi prijete da će zatvorit plinske cijevi. Tolerancija i plin istodobno staju zavrtanjem onog velikog crvenog koluta.

„Kakav Krim čovječe?“

Njegova tolerancija je realna. On je proživljava i susreće se s njom svaki dan. Danas je u Kini, sutra u Indoneziji, prekosutra u Americi. Nema mjesta za mržnju u srcu putnika. Putovanja pa makar i u službi daju čovjeku novu perspektivu. Nove boje, mirisi i iskustva ne ostavljaju mjesta trivijalnostima. Odmiču ga od banalnosti koje muče prosječnog internet Hrvata. Sivo more, mrtvi obzor i masivne kineske dizalice iz zagrebačke perspektive izgledaju milijun svjetlosnih godina daleko. Teško je s obale Save pojmljiva ta slika, istodobno zagonetna i odbojna, a opet veličanstvena.

Kroz kameru jeftinog kineskog mobitela promatram prizor. Ispod gotovo dvije stotine metara dugog tankera smjestio se mali kineski trgovački brod. Dolaze tako kineske prodavačice i prodaju posadi broda alkohol, cigarete, prezervative i mobitele. Alkohol je alkohol. Žedno ga grlo proguta. Nepovjerljiv sam jedino prema kvaliteti kineskih prezervativa i kineskih žena noći. Molim Stipu da bude oprezan. Naivan stranac lako može naletjeti na neku polovnu, obrijanu kinesku Conchitu, simbol tolerancije i uzalud bačenih para.

Stipe se nalazi u Kini i kao nikada dosad svim svojim osjetilima upija život. Razmišljam kako su mnoge žene po nekoliko godina čekale muževe i čekajući starile, a Runjić o tome skladao pjesme. Samo da su rođene nekoliko desetljeća kasnije mogle su s muževima preko Skypea dogovoriti makar pijanku, ako ne i virtualni seks.

A kad se bez želja doma k meni vratiš, toj posljednjoj luci što te mirno čeka,
ni spaziti nećeš da uz tebe nije, ona mlada žena vec starica neka, kapetane moj.

Drugog prijatelja, Ivana, nisam čuo mjesec dana. Stipe mi govori da je na Pacifiku. Ne preostaje mi drugo nego da nagađam o čemu razmišlja. Dalek i pust je Pacifik. Sve što ostaje čovjeku je da kopa po umornim mislima, promatra pučinu i nemirno more. Daleko od uvijek istih lica, trgova i ulica nikad nije bio bliže sebi.

Rakitić, popularni Raketa, zažvalio je suigrača. Davor Šuker je ministra Jovanovića u nekoj birtiji poslao u pičku materinu. Sin Marine Lovrić Merzel je privilegiran u nekom Domu zdravlja. Ivana za sve to boli kurac. Uz pogled na zalazak sunca na Pacifiku kao nikad dosad on svim svojim osjetilima upija život.