Marš, stoko, na ulicu!
Četiri prosvjeda u mjesec dana. Četiri koji su probudili građane, a posebice mlade ljude. Sva četiri s različitim i jasnim porukama. Dosta je bilo pizdarija. Dosta je bilo nasilja, počasnih doktorata i ostalih svinjarija.
Četiri prosvjeda u mjesec dana. Četiri koji su probudili građane, a posebice mlade ljude. Sva četiri s različitim i jasnim porukama. Dosta je bilo pizdarija. Dosta je bilo nasilja, počasnih doktorata i ostalih svinjarija.
Legenda kaže da je Trnoružicu iz prokletstva sna probudio poljubac hrabrog kraljevića. Još jedna, malo modernija legenda kaže da je Hrvatima draži kauč nego ulica. Tu istu legendu polako, ali sigurno počinjemo napuštati i bacati u zaborav. Ne znam tko je taj hrabri kraljević koji se probijao kroz trnje i borio sa zmajem da ove ljude, a naročito mlađu populaciju, probudi iz sna. Tko god da jest, svaka mu dala vina iz bokala.
Prije nepunih mjesec dana zagrebački su srednjoškolci odlučili izaći na ulicu da bi upozorili na važnost klimatskih promjena te društvenu indiferentnost o tom pitanju, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Unatoč pokušajima raznih mudonja da na neki način diskreditiraju prosvjed i one koji prosvjeduju, on se održao i nastavio u svim većim gradovima. I neka je! Klimatske promjene možda nisu na vrhu prioriteta za izražavanje nezadovoljstva u našoj zemlji, no sama činjenica da su srednjoškolci izašli na ulicu prvi put nakon 2008. godine, kada su se bunili protiv državne mature, pokazuje pomak s udobnog nam kauča.
Tjedan dana nakon prosvjeda srednjoškolaca i mlado i staro odlučilo je reći dosta obiteljskom nasilju jasnom porukom #spasime. Situacija je poprilično eskalirala kada je u pitanju ovaj problem. Da je zaista tako, pokazuju i podaci objavljeni na mrežnim stranicama MUP-a u kalendaru nasilja. Tako je, primjerice, u razdoblju od 1. travnja do 6. travnja evidentirano 128 događaja, od kojih je njih 15 okarakterizirano kao kazneno djelo po članku 179. Kaznenog zakona RH, a njih 113 kao prekršaj sukladno čl. 10. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. A osim zakonskih pitanja i nadležnih tijela koja poprilično loše, da ne napišem katastrofalno, reguliraju sve što ima veze s obiteljskim nasiljem, i odnos društva prema žrtvi i nasilniku pogoduje lošoj slici.
Da je i akademsku zajednicu sramota, pokazalo se na prosvjedu koji je održan u čast gospodina Bandića, a protiv odluke Senata Sveučilišta da se dotičnom dodijeli počasni doktorat. Zbog jedne stvari, osim fontana, trave i proljetnog cvijeća, treba čestitati i dati počasni doktorat gradonačelniku Zagreba, a to je činjenica da je uspješno na ulicu izmamio dvije tisuće članova inače poprilično pasivne akademske zajednice. Od studenata do profesora, znanstvenika itd.
Posljednja u nizu, a kao šlag na torti, dočekala nas je vijest o zatvaranju kultnog kina Europa. U kratkom vremenskom periodu, od početne vijesti o zatvaranju, svašta se pisalo i čitalo. Nije to, naravno, prošlo ni bez onog klasičnog da će se u istom prostoru otvoriti narodnjački klub i slično. Zanimljivo, svaki put kada se kod nas zatvara neka kultna i kulturna ustanova, eto ti đavla, u tom će istom prostoru biti narodnjački klub gdje će subotom pijani klinci i klinceze dizati ruke i lomiti čaše uz Cecine hitove. Bilo kako bilo, budući da se sve odvijalo brzo, 2000 građana svih uzrasta u rekordnom je roku odlučilo izaći i pokazati reakciju na vijesti o zatvaranju kina. Navodno se sada okrenula ploča, stoga nema govora o zatvaranju.
Četiri prosvjeda u mjesec dana. Četiri koji su probudili građane, a posebice mlade ljude. Sva četiri s različitim i jasnim porukama. Dosta je bilo pizdarija. Dosta je bilo nasilja, počasnih doktorata i ostalih svinjarija.
Osvrnuo bih se na izjavu zagrebačkog rektora kada je u pitanju prosvjed protiv odluke o počasnom doktoratu i izjave nekih drugih likova o ostalim prosvjedima, a iste su glasile da je riječ o, pazite, stranačkim i političkim prosvjedima. Ne, dragi rektore i ostali. Nije riječ o političkim prosvjedima. Nije riječ o ideološkim ili svjetonazorskim prosvjedima kakvih smo se nagledali. Riječ je o zdravim, građanskim prosvjedima, izražavanju nezadovoljstva, pa čak i bunta, rekao bih. Bunta svih onih skupina koje teško dolaze do izražaja u ovoj zemlji. Još nešto, riječ je o prosvjedima koji ne izazivaju podjele, ne ugrožavaju tuđa prava i ne zadiru u ista, već veličaju slobodu i pravdu. Slobodu žena, slobodu akademske zajednice i Sveučilišta te ono najvažnije, slobodu svih budućih naraštaja.
Pretpostavljam da je u očima i glavama onih koji ne podržavaju prosvjede, a protiv čijih odluka i nečinjenja se prosvjeduje, narod stoka kojoj je jedini zadatak na livadi pasti travu koju je posijala i zaboravila uzgajati. Danas se ta ista stoka ponovno angažirala zbog činjenice lošeg uzgoja trave i (mal)tretiranja životinja. E, pa kad više ne možemo na livadu, marš, magarci, koze i svinje, na ulicu!
