Kako ti se da?
Zapitate li se ikad zašto ste toliko mrzovoljni? Ja baš i ne.
Zapitate li se ikad zašto ste toliko mrzovoljni? Ja baš i ne.
Utorak je. Otvorim oči i odlučim da mi je danas grozan dan. Samo tako, užasan je. Ustanem iz kreveta i prvo što napravim – udarim se u koljeno. Najgori dan ikad, kao što sam i očekivala. – mrmljam tiho dok se vučem do ogledala. Putem pogledam kroz prozor i vidim da pada kiša. Prestrašno, kud baš danas kad moram po ugovor do SC-a? Sve mi u životu ide nizbrdo, baš kako sam i predosjetila, a tek je 9 sati. U sljedećih pola sata dolazim do strašnih spoznaja – kosa mi je preko noći podivljala, ubola sam se maskarom u oko dvaput, ponestalo mi je kave. Ne mogu pronaći drugu crvenu rukavicu, a samo mi one idu uz jaknu i gumene mi čizme nikako ne idu uz majicu. Iz principa odlučim ne uzeti rukavice i obuti starke. Vidjet će ta kiša! Teško je to kad se sudbina tako okrutno odluči poigrati s nama.
Izlazim na ulicu, uz kišu još puše i vjetar i ful mi je hladno jer nemam rukavice. U mislima vičem sama na sebe jer sam kupila mali kišobran i sad se vjetar i kišobran i ja borimo jedno protiv drugog. Svak' čupa na svoju stranu, ja usput molim kišobran da se ne izokrene i ne osramoti me, što on, naravno, ipak čini. Nakon pune dvije minute, potpuno mokrih nogu, dolazim do stanice. Četvorka ne dolazi, ali zato u vrijeme kad je trebala doći stižu dvije sedmice jedna iza druge. Neočekivano.
Konačno ulazim u dugo iščekivanu četvorku. Jedva ulazim jer malo je reći da nema mjesta. Na trenutak dvojim nisam li možda trebala pričekati sljedeću, ali dobro znam da bi to bio prevelik rizik. Ljuta sam jer me svi guraju i ljuta sam što nitko ne izlazi, a na svakoj idućoj stanici uđe barem još troje ljudi. I ljuta sam jer su svi oko mene ljuti i moče me svojim kišobranima i jer ono nesnosno dijete vrišti u dnu tramvaja, a ja sam, naravno, zaboravila slušalice i jer sam se taman sjetila da nisam napisala zadaću za danas. Ljuta sam zbog svega i sve me živcira i samo želim biti u krevetu i zaspati i ne razmišljati o svim užasima koje sam proživjela do sada.
Konačno ulazim u SC gdje me, kao i uvijek, dočekuje red do zauvijek. Ljuta sam jer zašto je baš svima danas zatrebao ugovor. Zašto nisu mogli doći neki drugi dan?! Srećem prijateljicu iz srednje škole, pričamo i ljuta sam jer mi se ne da pričati. Kad konačno dođem na red, teta za pultom samo me pogleda bijesnim pogledom. Ljuta sam i zato što je ona ljuta i odakle joj pravo da ona ima loš dan? Dok teta lupa po tipkovnici najglasnije što može, pritom me itekako živcirajući tim zvukom, razmišljam si zašto se ovakve stvari uvijek moraju baš meni dogoditi.
Konačno izlazim na zrak, nakon dugih pet minuta ulazim u tramvaj i konačno idem kući. Smrknuto gledam kroz prozor pognutih ramena, osjećam kako nervoza isparava iz mene kad najednom u Vlaškoj pred mene izviri grafit. Kako ti se da – stoji crnim, neurednim slovima na zidu. Gledam u te četiri male riječi i stvarno postavim sebi to pitanje. Kako ti se da? Kako ti se da tako trošiti energiju i biti ljuta i negativna bez razloga? Kako ti se da živcirati se jer vani pada kiša, kao da je to nešto na što možeš utjecati? Kako ti se da živcirati se što ti crvene rukavice ne pašu uz jaknu kad imaš privilegiju da ti bude toplo? Kako ti se da živcirati se jer je gužva i jer si morala čekati pet minuta duže od očekivanog, a i dalje si stigla na vrijeme? Kako ti se da ljutiti se što si srela nekog poznatog kad ti je to zapravo skratilo vrijeme u redu? I zaboga, kako ti se da dopuštati drugima da svoje negativne osjećaje prenose na tebe?
Tramvaj se kreće, Kako ti se da odmiče od mene, a kako se slova smanjuju, kao da se i moja negativa topi. Pogledam u pod tramvaja i vidim da je cijeli prekriven šljokicama. Kako to da to nisam nikada ranije uočila kad toliko volim šljokice? Pogledam u dijete koje na čas završti i vidim kako se slatko smiješi sa svoja dva zubića i maše plišanim medvjedićem posvuda. Izađem iz tramvaja i vidim da je kiša stala. Toliko sitnica koje ti mogu popraviti dan, samo ako im dopustiš.
Pa stvarno, Marija, kako ti se da?
