J**o te mobitel više!
Da sam htjela tipkati po mobitelu, ostala bih doma. Da sam htjela gledati tebe kako tipkaš po mobitelu, ostala bih doma. Zašto smo uopće izašle na kavu?!
Da sam htjela tipkati po mobitelu, ostala bih doma. Da sam htjela gledati tebe kako tipkaš po mobitelu, ostala bih doma. Zašto smo uopće izašle na kavu?!
Još se dobro sjećam sebe od nekih 8 godina u čekaonici odjela za dječju kirurgiju dok čekam kontrolu zbog prebolovane upale slijepog crijeva (da, prebolovane, otišla, došla, bez sjeckanja). Sjećam se i kako bismo se mama i ja pogledale s podsmijehom kad bi nekome zavonio mobitel nekim treštećim tonom u stilu nokia tune 3310. Sjećam se i kako su se ljudi stidljivo povlačili kad bi im zazvonio mobitel. Kako bi brzo završavali razgovore kroz šapat zauzet/a sam sada, javit ću ti se kasnije.
Nemojte me pogrešno shvatit, nije bilo sramota imati mobitel i kad ti isti zazvoni, samo je bilo pomalo neugodno i nepoželjno.
Mobitel u prepunoj čekaonici bolnice imao je više razloga za obrukati se. Od jačine tona, vrste melodije, načina na koji se javljaš, do onih koji bi s nekim naprednijim opcijama mobilnog uspjeli uhvatiti neki dio pjesme s TV-a, snimiti ga i postaviti za ton zvona. Što glasnije mobitel zazvoni, to si se više obrukao.
Danas je... znate i sami kako je danas. Mobitel danas nije samo mobitel. On je fotoaparat, vremenska prognoza, navigacija, kalendar, poštar, žena, dijete, ljubavnica. Mobitel je danas član obitelji o kojem djeca pišu sastave u školama. Imaš na njemu Instagram, Facebook, Viber, WhatsApp, prijatelje, kućne ljubimce, fakultet i posao. Sve ti je tu.
Zašto bi ga onda ikada ispuštao iz ruku?
Zato što je nekulturno sjediti s najboljom prijateljicom u kafiću i pregledavati storyje. Zato što je gledam preko one čaše cedevite s pinki slamkom i čekam. Čekam hoće li što progovoriti ili će samo klimati glavom na svaku petnaestu rečenicu koju izgovorim dok mi šalje snap. Helouu, sjedim pored tebe?! Nema pojma ni na što je klimnula glavom. Hoćemo se mijenjati za dečka. Klim. Hoćeš mi posuditi 200 kuna. Klim. Gle, leteća krava. Klim.
Pobogu.
Zato što je debilno koračati ulicom pored mame i tipkati na mobitelu. Zato što je opasno prelaziti preko ceste s nosom u ekranu. Zato što je glupo slikati selfie bez prestanka. Zato što pokazuješ apsolutnu nekulturu i poručuješ onom što sjedi s tobom da ne cijeniš njegovu prisutnost ni mrvu.
Imamo panične napade kad nam je baterija na 20%. Kad biramo gdje ćemo izaći, prvo nam je pitanje ima li free wi-fi. Kad dolazimo u goste prvo pitamo koja je lozinka pa onda tek izujemo cipele. Zato što nakon što izlajkamo sve nove slike, progovorimo poneku riječ, ustajemo i idemo kući.
Imam fejs samo zbog faksa i grupe jer tamo stavljaju skripte.
Samo da još jednom prelistam.
Jesi vidjela one šta je stavila na story.
Jesi vidjela onog šta jede, stavio je sinoć na Instagram.
Razgovor je zamijenjen glasovnom porukom na Whatsappu.
Koliko nekoga volimo pokazujemo brojem srca.
Ručak je zamijenjen slikanjem ručka.
Razgovor za posao zamijenjen je s pošaljite CV mailom.
Izlazak u kafić počinje i završava rečenicom koja vam je lozinka za wi-fi?
Pogrešno upisana lozinka dovede do srčane aritmije i drhtanja ruku jer štoooo nećeeee.
Dosadno ti je u tramvaju – uzmeš mobitel.
Dosadno ti je dok si na wc školjki – poneseš mobitel.
Dok ti se ne za drijema – držiš mobitel.
Gladan si – uzmeš mobitel.
Hladno ti je – uzmeš mobitel.
Sretan si – uzmeš mobitel.
Tužan si – a da probaš uzeti mobitel?
Lako je – samo uzmeš mobitel.
Dokle smo stigli? Do glupog i praznog čovjeka s pametnim mobitelom. U svijetu smo društvenih mreža i glumimo život. Baterije pune, glava prazna. Mobitel sve inteligentniji, mi se sve manje trudimo.
Zašto bih pamtila tvoj rođendan, imam podsjetnik na mobitelu.
Zašto bih pričala s tobom dok pijemo kavu u kafiću, kad sam u toku sa svim zbivanjima u tvom životu jer ti je sve na Instagramu.
Što da radim dok se ti snimaš za Snapchat i cuclaš cigaretu. I šalješ svima zadimljenu sliku nastalu od pocuclane cigarete.
Ovako smo mogle sjediti i doma.
J**o te mobilni!
