Iz brucoške perspektive: Studiranje u Gradu mladih najbolja je odluka
Hrana u studentskoj menzi možda neće biti fina kao ona koju mama sprema kod kuće. Možda ću skoro zapaliti stan u pokušaju da si pripremim nešto kao Jamie Oliver ili ispeglam najdražu košulju. Bit svega je napredovati i stjecati iskustvo jer neće sve u životu biti servirano.
Hrana u studentskoj menzi možda neće biti fina kao ona koju mama sprema kod kuće. Možda ću skoro zapaliti stan u pokušaju da si pripremim nešto kao Jamie Oliver ili ispeglam najdražu košulju. Bit svega je napredovati i stjecati iskustvo jer neće sve u životu biti servirano.
Još od malih nogu Zagreb sam posjećivao gotovo svake godine u isto vrijeme. Prema obiteljskoj tradiciji, nakon ugodnog blagdanskog druženja svi bismo se zajedno uputili na Snježnu kraljicu. Međutim, tih nekoliko dana pod nadzorom roditelja mom avanturističkom duhu nije bilo dovoljno. Svaki put kad bih okrenuo leđa Zagrebu, osjećao sam da ću se tu opet vratiti i ostati. Moja su se predviđanja prije nekoliko mjeseci pokazala točnima.
– Novinarstvo? Zagreb? Ostavi se toga, sinko.
Izrazivši želju za studiranjem na drugom kraju Hrvatske, pokrenuo sam lavinu emocija svojih roditelja. Kako bi me zadržali kod kuće, roditelji su, u nedostatku kvalitetnijih argumenata, išli u krajnost i navodili izlike poput tuge zbog udaljenosti od doma, nečistog zraka, visoke stope kriminala itd. Mojoj želji ništa nije moglo stati na put. Dapače, u inat roditeljima bio sam u svoju odluku sigurniji nego ikad prije. Izgovorili su oni još štošta jer sam, kako kažu, upisao smjer koji nije popularan na tržištu rada. S vremenom su shvatili da je svaki pokušaj nagovaranja na odustajanje uzaludan.
Bolje je nego doma!
Istini za volju, zbog gustog prometa zrak i nije baš najčišći. Životinjske zvukove iz susjedstva koji su me nekad budili ranom zorom sada su zamijenili silni automobili na Slavonskoj aveniji. U usporedbi sa svim prednostima velikog mjesta u odnosu na malo, takve su stvari zanemarive. Ni u kom trenutku nije mi bilo teško razdvojiti se od roditelja i promijeniti okolinu. Štoviše, smatram da je studentsko doba pravo vrijeme za izgradnju samostalnosti i osobnosti. Zagreb, koji slovi kao Grad mladih, nudi pregršt različitih sadržaja i svatko može pronaći nešto po svojoj mjeri. Sjajna je to prilika za privikavanje na život odvojen od roditelja, a između ostalog i prilika za učenje o raspolaganju s određenom količinom novca. Na kraju krajeva, u ponudi je i velik izbor poslova, radionica, tečajeva i volonterskih udruga što svakako može pridonijeti iskustvu, ali i pružiti prednost u očima poslodavaca. To nije slučaj u malim mjestima koja mladima ne nude toliku šansu za razvijanje svojih sposobnosti. Hrana u studentskoj menzi možda neće biti fina kao ona koju mama sprema kod kuće. Možda ću skoro zapaliti stan u pokušaju da si pripremim nešto kao Jamie Oliver ili ispeglam najdražu košulju. Bit svega je napredovati i stjecati iskustvo jer neće sve u životu biti servirano.
U Lepušićevoj kao kod kuće! Doslovno!
Kao student koji dolazi u metropolu iz relativno malog grada Hvara sa sobom sam, osim brojnih kofera i torbi, ponio i određene strahove. Naravno, ne govorim o onim tipičnim opipljivim strahovima (zmije, pauci, smrdljivi martini…), već o unutarnjem nemiru koji sam sebi interpretirao kao strah od nesnalaženja, lošeg društva te zahtjevnih i neumoljivih profesora. Međutim, već sam u prvim trenutcima provedenim na Fakultetu političkih znanosti shvatio koliko sam bio u krivu i koliko sam panike stvarao bez razloga. U dvorištu faksa dočekali su me jednako zbunjeni brucoši s kojima sam se ubrzo upoznao i uvidio da će ekipa na fakultetu biti fenomenalna, što se potvrdilo već nekoliko dana kasnije u Žirafi. Osim toga, ugodno me iznenadila i susretljivost studenata s viših godina i to što brucoše nisu tretirali kao nižu klasu, već su u svakom trenutku bili spremni pružiti pomoć ili nas uputiti na mjesta gdje se predavanja i seminari održavaju. Odnos s profesorima je, očekivano, nešto drugačiji i hladniji od onoga na koji smo navikli u srednjoj školi. No ipak se trude biti pristupačni koliko god je to prikriveno njihovim autoritativnim stavom. Velik plus je i Klub studenata u kojem se uvijek nalazi netko s kime mogu popiti kavu i cedu (za 3 kune), zavaliti se na kauč, zapaliti cigaretu te ogovarati profesore i demonstratore. Kako vrijeme odmiče, sve sam sigurniji da je studiranje u Zagrebu najbolja odluka koju sam donio.
Tramvaj koji govori?
Većini ljudi tehnološki napredak predstavljaju kojekakve svemirske letjelice, roboti, najnoviji mobiteli itd. S obzirom na to da sam u svom rodnom mjestu ponekad čekao autobus satima, tramvaj koji dolazi na vrijeme za mene je moderno svjetsko čudo. Ali, to nije sve! U novijim izdanjima tramvaja postoji i neka gospođa koja najavljuje svaku sljedeću stanicu. Nažalost, zbog silne gužve još je nisam uspio upoznati. Moram priznati da mi je, koliko god korisna bila, pomalo i dosadna jer neprestano ponavlja da se neregistrirana ili neponištena karta smatra neispravnom. I vrapci na grani to su već shvatili…
Bliži se advent…
Nagradu za najbolji božićni sajam u Europi tri je puta zaredom osvojio Advent u Zagrebu. Još je samo nekoliko dana ostalo do otvorenja istog. Predavanja, seminari i kolokviji uskoro će pasti u drugi plan (jesu li ikad bili u prvom?). Vrijeme je za slamanje ruku i nogu na Tomislavcu, šetnju Zrinjevcom, uživanje u fritulama i kuhanom vinu na kućicama. Pa tko ne bi htio studirati u takvome gradu?
