Ideš doma ili ideš kući?

Danas sam došla kući. Ne doma - kući. Znaš koja je razlika između doma i kuće? Otprilike 200 km, plus-minus. Doma je u gradu u kojem studiraš - stan, soba ili kartonska kutija. 
Kući je mjesto gdje si proveo prvih 15+ godina svog života. Kući je mjesto gdje znaš zašto tuš ne radi kad ne radi, a doma je mjesto gdje već mjesecima pokušavaš dokučiti zašto tuš ne radi kad bi trebao raditi i čemu služi prekidač koji se nalazi u hodniku. 

Doma u hladnjaku držiš kečap koji si kupio kad si se doselio, jedno jaje koje tamo stoji toliko dugo da je pile unutra moglo diplomirati na tvom faksu još prošli semestar i pola litre piva/vina/nečeg alkoholnog. Jer se bez hrane može, ali bez tekućine ne. Kod kuće u hladnjaku imaš pravi mali raj - više od tri namirnice koje su jestive, nemaju pljesni i nisu pekmez sumnjivog karaktera iz 2012. 

Svi znaju kad ideš kući jer moraš naglasiti svima da te ne uključuju u planove pošto si ovaj vikend 200 km dalje. I sretan si kad ideš kući, što se vidi po tvom kesu od uha do uha.

Kod kuće te dočekaju roditelji, pa te izgrle i izljube, i drago ti je jer ih stvarno dugo nisi vidio.

Majka je već isplanirala cijeli jelovnik; doručak - međuobrok - predručak - ručak - predmeđuobrok - međuobrok - večera koji moraš poštivati htio ti to ili ne. Usudi se propustiti jedan. Pitat će te što je bilo važnije od domaće kuhinje, kak se to hraniš i od čega živiš di si bio, što si radio i di su pare. Mama će uvijek paziti na tvoju prehranu kao da imaš 5 godina, nema veze što imaš punih 27, svoj stan i stabilan posao.  

Ja obično odem kući i vratim se doma 3-4 kile kasnije. Majka hoda za mnom i priča mi što sve moram pojesti. Prvi dan kad dođem kući, po defaultu sam jadna i slaba i jel jedem ja šta uopće u tom Zagrebu. Čisto da se razumijemo, ja jesam puno stvari, ali jadna i slaba nikako.Osobno dolazim do zaključka da je Instagram izmišljen isključivo da studenti mogu svojim majkama poslati konkretan dokaz toga što su pojeli taj dan jer ti neće vjerovati na riječ. Idući put kad vidiš osobu da fotka svoj tanjur u menzi, nemoj ga ismijavati i nazivati hipsterom, nego ga potapšaj po ramenu i reci mu da pozdravi mamu. Moja mama meni napravi punu tepsiju (iz Slavonije sam, i to je riječ) kolača. Nisam najsitnija osoba (kao što smo već naveli), al ne mogu baš pojesti tepsiju (i dalje je riječ) kolača. 

Mama zna da ti ne smije napraviti tjesteninu, rižu ili pizzu za ručak jer će te to podsjetiti na prehrambene navike koje imaš doma (jer si ne stigneš kuhati kompliciranije stvari i ne lažimo se, lijen si) i počet ćeš plakati, tresti se i moliti krunicu što će negativno djelovati na cijeli proces DMPRRPMMV-a (doručak - međuobrok - predručak - ručak - predmeđuobrok - međuobrok - večera), a nije dobro poremetiti mamine planove vezane uz prehranu.

Tata će s tobom prokomentirati trenutno stanje u državi. Ostatak vremena ćeš im pričati o faksu i kak je stvarno sve okej jer si prošao/proći ćeš sve ispite jer to stvarno nije teško (lažove lažljivi). 

Kod kuće je tvoj najdraži četveronožni ljubimac koji te religiozno čeka da se vratiš svaki put kad odeš na faks. I uvjerljivo ti se on najviše veseli jer je pas, a psi ne lažu, što god narodna izreka rekla. Ako je tvoj četveronožni ljubimac mačka vjerojatno uopće nije primjetila da te nema. Mačke su zle i nije ih briga za tebe. Prestani se uvjeravati u suprotno. 

Kod kuće je tvoj krevet - iako više nisi navikao spavati na njemu i svako jutro se ustaješ kao da te pregazilo krdo divljih volova. Tvoj krevet kod kuće je kao stari prijatelj koji je u međuvremenu postao alkoholičar; odete na piće, i dobri ste si, ali stvari više nisu što su nekad bile. Ali nema veze što se svako jutro budiš strgan jer je to tvoj krevet i zavjetovao si mu se na vječnu ljubav još za vrijeme osmog razreda kad si stvarno počeo cijeniti proces spavanja. 

Svaki put kad se vratiš, iznenadiš se kako je mjesto u stvari malo. Nema tramvaja. Nema gužve. Ljudi imaju osjećaja za osobni prostor što je iznimno lijepo. Ne znam za tebe, ali prvih par tjedana kad sam se tek odselila doma, nisam shvaćala kako je ljudima okej stati 5 cm od tebe. Stalno sam sam imala izrazito uspaničenu facu koja je izgledala kao "tkosištoželišzaštositumakniseodmene". 
E pa kod kuće nemaš takvih problema jer imaš veoma široke nogostupe i ako ti osoba stoji blizu (intimni prostor - 45 cm, nema na čemu) znaš da je ozbiljno sranje u pitanju i smiješ se zabrinuti s punim pravom. Doma se samo okrećem kao ventilator i stalno sam zabrinuta jer mi uvijek netko diše za vratom.

Isto tako, kod kuće su ljudi koje nisi vidio 100 godina i svejedno ćete se naći i napričati o svim pijankama koje si propustio i svim skandalima u kojima nisi mogao sudjelovati. Uglavnom će ti biti krivo jer nisi prisustvovao nečijem rođendanu ili uberkul partiju gdje su usnulom frendu nacrtali hitlerovske brkove vodootpornim markerom. 

Sve dogovore obavljaš u 10 minuta - minuta da se dogovoriš, šest da se spremiš i tri da se pojaviš. 10 MINUTA (zašto nema capsa za brojeve?).
Doma ti treba barem 3 sata da se dogovoriš za kavu. Samo da se dogovoriš. Jer oboje imate sto stvari za napraviti, ona ima bus tad, ti imaš bus sad, ona živi u Dubravi, ti u Narniji. Pa dok pogledaš sve vozne redove, zakasniš na jedan bus pa ti tramvaj ode pred nosom. Na dogovorenom mjestu budeš cca 6 sati kasnije i još moraš čekati drugu osobu jer ju je Zetovac uhvatio bez karte pa se sad s njim raspravlja. Nema te osobe koja stiže u točno vrijeme kad je doma. 

Kod kuće probaj kasniti dvije minute. Odmah te zovu jer znaju da nisi krenuo kad je dogovoreno. Za kašnjenje iznad 5 minuta nema opravdanja i ekipa odlazi bez tebe. Ti si svoju šansu ispucao.  

Ako hodaš dva sata od doma znaš gdje stigneš? Nigdje posebno, još si u istom kvartu. Ako hodaš dva sata od kuće, završiš u trećem selu od tvog grada gdje ljudi već pričaju drugi jezik i vlada totalno druga klima. 

Kod kuće je birtija (ne kafić.). Znaš koja je razlika između kafića i birtije? Kafić je bilo koji objekt gdje ti poslužuju pivo. Birtija je objektu u kojem ti konobarica Ivanka poslužuje pivo s osmjehom na licu, pita te kak je na faksu, što te nije bilo tako dugo, kako su ti starci. Ti nju pitaš kak su muž, djeca i svekrva, i super vam je. U birtiji znaš sve ljude odmah s vrata. U birtiju možeš doći sam i uvijek ćeš naći nekoga kome se možeš pridružiti za stolom. U kafiću dobiješ pepeljaru u glavu ako je slučajno tražiš, a konobar jedva čeka da odeš. U birtiji, Ivanka te pusti da sjediš još koji sat nakon zatvaranja jer te voli i stalo joj je. U kafiću te istjeraju pola sata prije završetka radnog vremena jer im treba 6 sati da stignu do svog doma.
Isto tako, u kafiću pivo platiš 18 kn. U birtiji je pivo 10 kn. Kad shvatiš da je pivo 10 kn, odmah se od sreće napiješ i častiš sve odreda.

Doma ti treba sat i pol da uplatiš nešto u pošti. I to sat i 29 minuta čekaš u redu. Kod kuće u sat i pol vremena odeš u poštu, banku, napraviš sistematski pregled kod doktora, odeš zubaru i još stigneš napraviti seminarski rad za idući mjesec.

Kad si kod kuće ne moraš nigdje žuriti, ne moraš na faks, ne moraš na posao i ne moraš ništa. Hrane te finom hranom kojoj nije prošao rok trajanja, svaki dan si na kavi jer je kava 6 kn, a te pare imaš, ne jedeš fast food jer ako ogladniš u bilo koje doba možeš skoknuti do svog hladnjaka i pojesti nešto kao čovjek. Kod kuće te svi vole i ti sve voliš. Kod kuće se odmara. 

Jel ti sad malo jasnije što je pojam "kod kuće"? 

"Kod kuće" nije mjesto, "kod kuće" je osjećaj.