Idem raditi sama na sezonu i ne bojim se

Pišem ovu kolumnu dok putujem na sezonu. I dok praktički jurim u nepoznato.

Pronašla sam sezonski posao sobarice u Istri prije neka dva tjedna. U istom danu kada mi se dogodila, po meni, jedna od strašnih stvari. Naime, išla sam s kolegom biciklom na upis ocjena i na putu do faksa negdje mi je ispao mobitel. Nažalost, to sam shvatila tek kad smo došli pred faks. Naravno, počela sam blago paničariti i odmah zamolila kolegu da nazove na moj broj. Srećom, javila se jedna djevojka, rekla da ima mobitel i ubrzo mi ga donijela jer je i sama išla do tog fakulteta. Sreća u nesreći ispala je kada sam vidjela da se mobitel malo razbio kod glavne tipke. U tom mi je trenutku baš bilo krivo jer imam taj mobitel nešto manje od pola godine i zaista mi je do tada odlično služio.

Tako sam nekih sat vremena dok smo čekali ocjene provela isključivo u razmišljanju kako mi je krivo što se razbio, kako sam bila nesavjesna i nisam pazila. A potom sam shvatila – netko mi ga je mogao ukrasti. Netko uopće nema mobitel i ne može si ga priuštiti dok se moj smartphone malo razbio. Ako ćemo baš u krajnost, mogli smo i sami pasti s bicikla i stradati. Kada sam to shvatila, obuzela me zahvalnost, tolika da sam u svega nekoliko sekundi odlučila da ću od dana koji mi je od samog jutra mogao biti uništen jer sam, eto, razbila maltene novi mobitel, učiniti da mi bude jedan od najboljih dana u životu. U istom sam danu odgovarala dva kolegija za izvrsnu ocjenu te pronašla i dobila sezonski posao. A mogla sam pasti na tako banalnoj stvari, biti bezvoljna cijeli dan, kriviti se i misliti o sebi da sam nesavjesna i da ne znam dobro paziti na svoje stvari. Na kraju krajeva, takva se sitnica može dogoditi svakome.

Nego, da se vratim na sezonu. Čim sam vidjela oglas da traže sobarice, znala sam da je to moj put. U nekoliko sam sekundi i bez previše razmišljanja obavila poziv i već sam imala posao u rukama. U taj posao ulaze i plaćena dva obroka dnevno sa smještajem, plaća od 29 kuna po satu i kupanje na moru tri mjeseca. Idealno. No, 98% ljudi kojima sam rekla da, čim položim sve ispite, idem raditi na sezonu blijedo me gledalo, a potom me počelo savjetovati (iako njihove savjete nisam tražila) – da bi bolje bilo da ne odem na sezonu ako mi baš nije sila, da će mi tamo biti loše i da ne cvjetaju ni tamo ruže, da privatnici znaju iskorištavati radnike te da se oni ne bi nikada usudili ići raditi sami na sezonu, što sam ja napravila.

Nakon što sam ih sve redom saslušala, ostale su mi dvije opcije. Mogla sam, kao što bi možda većina ljudi i napravila, nazvati ženu s kojom sam sve dogovorila, otkazati joj dolazak i odlučiti da ipak ne odem. Jer, zašto bih išla kad mogu tri mjeseca biti kod kuće i odmarati? Zašto bih išla, ako mogu biti cijelo ljeto s dečkom, obitelji i prijateljima i stvarno mi nije sila? Na koncu, mogu i potrošiti svih tri tisuće kuna koje sam uštedjela jer sam to zaslužila.

Druga opcija mi je bila da spakiram stvari, sjednem na vlak i odem, na isti način na koji sam i obavila poziv. Bez previše razmišljanja, mudrovanja i s vjerom u dobro to sam i napravila. Zašto? Zato što sam se sjetila onoga osjećaja kad sam prvi put vidjela taj oglas. Sjetila sam se one prvotne misli da je to put koji trebam slijediti. Sjetila sam se poriva koji se automatski javio u meni da nazovem tu firmu i javim im da imaju novu radnicu. Pogledala sam sreću na licima svojih roditelja koji me u ovoj situaciji gotovo jedini podržavaju jer me poznaju, žele mi najbolje i ponekad vjeruju u mene više nego ja u samu sebe, a koje ne želim iznevjeriti. Shvatila sam da ću im za tri mjeseca i sama biti u stanju financijski pomoći i barem im približno vratiti sve ono što oni za mene čine već 20 godina te da ću za tri mjeseca biti nova osoba, još jača, snažnija i s mnogo više iskustva. Shvatila sam da će mi za pet godina biti lijepo vidjeti u životopisu da sam, uz sve ostalo, odradila i sezonski posao. Stoga nisam odustala, unatoč strahovima. Otišla sam i, evo, upravo putujem. Da, sama. U vagonu prvog razreda. I da budem iskrena, nemam pojma kako će mi biti.

No, ono o čemu imam pojma jest to da mi je lakše misliti pozitivno nego negativno. Lakše mi je vjerovati u sebe, nego se ponižavati i ograničavati. Lakše mi je raditi i zaraditi (a pritom se još i kupati u moru), nego sjediti doma na kauču i tvrditi kako nema posla ni para. Lakše mi je poslušati 2% ljudi kojima je stalo do mene, nego 98% ljudi koji će mi reći da činim lošu stvar, a kasnije će tako lako otići iz moga života. Lakše mi je da za pet godina imam radno i životno iskustvo, nego da ga nemam. Makar i pod cijenu toga da bude loše.

Kad malo bolje razmislim, zašto bi moralo ili trebalo biti loše? Kako mogu znati da će mi biti loše ako nisam pokušala? Naravno, ne kažem da nema slučajeva u kojima je itekako istina sve ono što se o sezoni priča. Osobno poznajem neke, a ponekad je dobro poslušati i savjet, tuđu priču ili iskustvo. Dapače, mišljenja sam da ponekad čovjek nešto treba naučiti i iz tuđih grešaka, a ne iz svojih. Ako se lik bacio s devetog kata, naravno da to nećeš i ti napravit jer si htio provjerit kako će ti bit. Stvar je u tomu što se većina ljudi danas vodi strahom, i to strahom od nepoznatog, i zbog toga tvrde neke stvari koje se sami nikad ne bi usudili probati.

Zapitajte se ovo pitanje – što biste mogli izgubiti, recimo, svojim odlaskom na sezonu? Mogli biste se okupati, upoznati ljude, steći iskustvo i proći kroz jednu posve novu životnu situaciju. Možemo i ovako. Što bih ja dobila ostankom u Osijeku? U svom slučaju, dobila bih ostanak u sigurnoj zoni komfora u kojoj mi je, eto, dosta ugodno i kao ne bih ništa mijenjala, a duboko u sebi znam da sam stvorena da stvaram nešto od sebe. Nitko ne kaže da ne bih ovo ljeto provela odlično da sam odlučila ostati kod kuće, u Osijeku i sa svojima. Na kraju krajeva, mogla sam naći posao i tamo. Mogla sam, ali nisam htjela. Htjela sam dokazati i sebi i drugima da mogu živjeti i izvan okvira koji ti drugi tako vješto postave. Htjela sam dokazati sebi i drugima da nešto, bilo što, ja MOGU. HOĆU. I ŽELIM. A da sve to možeš i ti.

Stoga nemojte dopuštati da drugi ljudi na vas prenose svoje strahove i svoje misli da oni ne mogu nešto učiniti. Budite im primjer – pokažite im da je sve to za što su oni mislili da je nemoguće ustvari moguće te da i oni mogu učiniti sve ono za što misle da je preteško.

Naravno, vjerujem da će biti trenutaka u kojima mi na sezoni neće biti najsjajnije, u kojima ću se možda i zaželjeti svoje tople Slavonije više nego kupanja u moru. Ne sumnjam u to da je teško raditi jer nijedna velika stvar koju si stavimo u život kao izazov nije lagana. Kada znate da biste trebali žrtvovati neko određeno razdoblje života koje bi vam možda moglo promijeniti cjelokupni život, istovremeno vam je teško, ali ni ne možete da to ne napravite jer znate da će se isplatiti. Nije tu stvar samo u sezoni. Ovo možete primijeniti na bilo koju životnu situaciju, bilo da ste razbili mobitel poput mene i odlučili promijeniti pogled na to ili da se suočavate s nekom mnogo važnijom životnom situacijom. Poanta je u onom osjećaju s početka. Kada vam dođe neka ideja ili klik u glavi da nešto učinite, idite za time. Napravite to makar pod cijenu toga da ostanete sami i da vas apsolutno nitko ne podrži u tome. Ako se prepustite negativnim mislima, gotovo je. Slušajte svoje srce i isključivo ljude koji vas vole i kojima je stalo do vas. Na kraju krajeva – bolje da poletite pa padnete, nego da nikada ne poletite.

A ja idem nastaviti juriti u nepoznato. I uživati u tom putovanju.