Hrvatski studiji su najbolje ocijenjen humanistički studij u Hrvatskoj - točka
Ne namjeravam fanatično braniti boje svog faksa. Ne namjeravam se ni svađati. To je nisko. Time bih upravo išao niz dlaku onima koji su zaslužni za nezavidnu etiketu kampusa na Borongaju. Ne namjeravam ni trljati novopečenu sjajnu titulu o ničiji jalni nos. Rezultati govore sami za sebe.
Ne namjeravam fanatično braniti boje svog faksa. Ne namjeravam se ni svađati. To je nisko. Time bih upravo išao niz dlaku onima koji su zaslužni za nezavidnu etiketu kampusa na Borongaju. Ne namjeravam ni trljati novopečenu sjajnu titulu o ničiji jalni nos. Rezultati govore sami za sebe.
Jednom davno, kad sam bio kržljavi i raščupani klinac, dobio sam kožnu loptu za rođendan.
To je, po mom skromnom mišljenju, bila najljepša i najbolja lopta koja je ikad odskakivala igralištima svijeta. Dotad sam uvijek imao ružne, žućkaste, plastične lopte koje su proizvodile onaj glupi i sramotni boing zvuk kada bih ih nabijao od zid. Ova je bila drugačija. Imala je onu ugodnu težinu. Kad bih je bacio na pod, ne bi odskočila tri metra u zrak. Nije mirisala na gumene dječje igračke. Bila je opšivena srebrnastim koncem i prošarana plavkastim rombovima. Takvom loptom su davali golove na svjetskim prvenstvima.
Kad sam se prvi put važno pojavio u kvartovskom igralištu sa svojom superloptom, okružili su me zadivljeni vršnjaci. Svi su je htjeli dotaknuti, svi su se htjeli igrati sa mnom, svi su mi je dodavali i tapšali me po ramenima jer, ej, takva lopta se ipak ne viđa svaki dan. Imao sam osjećaj da s takvom nesvakidašnjom loptom mogu sve.
Međutim, igralište je, kao što možda znate, zajebano mjesto. Moja novostečena slava i oduševljenje novim ugledom u igrališnoj džungli vrlo je brzo splasnulo. Stariji mulci su primijetili vrijedni artefakt s kojim sam neprijavljeno pojavio u njihovom kraljevstvu i promptno su mi oteli sveti gral lopti. Sva ozarenost i polet s kojima sam se pojavio na igralištu, sada su bili svedeni na tužno i nemoćno čekanje da se stariji, priznati vladari džungle do mile volje ižive na mom blagu. Hrabro suzdržavajući suze, gledao sam ih kako okrutno napucavaju Sikstinsku kapelu kožnih lopti kao da je obična plastičnjača. Konačno, kad je već dobrano pao mrak i kad sam već počeo smišljati izlike starcima zašto sam toliko dugo zaglavio, đubrad se odlučila smilovati i bez riječi su šutnuli moju razdjevičenu Loptu da je pokunjeno pokupim i otklipsam doma. Mislim da ne moram napominjati da je više nikad nisam odnio na igralište.
Dani su prolazili, a nekoć najljepši dar za rođendan, onaj kojim su se davali golovi na svjetskim prvenstvima, sad je usamljeno čučao u kutu sobe. Tek bih je povremeno, u prolazu, zviznuo nogom, na što bi ona tužno otklimatala na drugi kraj prostorije. Koristio sam je kao stolicu dok nije postala jajasta kao jajasto jaje. Nemam pojma gdje je ta lopta sada. Da je čovjek, vjerojatno bi bila u nekoj psihijatrijskoj ustanovi i nezainteresiranim liječnicima bulaznila o svojoj slavnoj prošlosti.
Elem, prošle su godine, ja sam mrvicu sazrio i pomirio se s činjenicom da od mene nikad neće biti nogometaša. Zaboravio sam na nekoć slavnu loptu i nastavio sam rasti i rasti. Narastao sam do te mjere da sam upisao fakultet. Fakultet sam gurao dobro. Manje više. Uz sporadična alkoholiziranja i izbjegavanja predavanja, uspio sam dokusurati tri godine preddiplomskog studija i okititi se časnom bakalarskom titulom. S vrelom, još pušećom diplomom u ruci, otperjao sam u Zagreb na diplomski studij.
Upisao sam kroatologiju na Hrvatskim studijima, po mom skromnom mišljenju, najprestižniji fakultet u svemiru. Najljepši i najbolji fakultet koji je ikad odskakivao sveučilištima svijeta. Čuo sam neke poluprovjerene priče o mom Fakultetu prije nego što sam se upisao, ali me nije bilo briga. Svi su me htjeli dotaknuti i svi su me tapšali po ramenima jer, ej, takav fakultet se ipak ne upisuje svaki dan. Počeo sam se aklimatizirati. Upoznao sam kolege i kolegice. Upoznao sam i profesore. Upoznao sam i bogovski dobru menzu na kampusu. Početni oduševljeni dojmovi lagano su se slegnuli. Uvidio sam da nisam pogriješio i, bez obzira na neke pričice koje su lagano, odnekud dopirale do mene, da sam upisao dobar fakultet. Štoviše, jako dobar. Ne savršen, ne sveti gral fakulteta, ali objektivno dobar. Počeo sam se privikavati na novo igralište i osjećao sam se zadovoljno, baš kao da tu pripadam. Starija ekipa, ona koja može oduzimati lopte, skitala se negdje daleko od mog igrališta i bilo je super.
Međutim, pričice koje su lagano, odnekud dopirale do mene, polagano su počele evoluirati u priče i pričetine. Nervirale su me, ali sam ih ignorirao. Jednog dana, oni što nadgledaju igrališta objavili su da je moje igralište najbolje u Hrvatskoj. Ozbiljno. To je čak i meni, koji se voli sanjarski zablejati i preuveličavati činjenice, bilo iznenađenje. Hrvatski studiji su najbolje ocijenjen društveno-humanistički fakultet u Hrvatskoj. Moram priznati, iako nisam imao nikakve veze s novostečenim statusom mog igrališta, osjećao sam se dobro. Bilo je super jer sad će svi studenti s drugih fakulteta, kad se vidi crno na bijelo, prestati pljuckati po mom faksu. Ne možeš protiv matematike, jelda?
Međutim, šuplje priče koje je besposlena studentarija dokono rasipala sad nisu dolazile od njih. Neprovjerene pizdarije koje su hranile trač partije po studentskim birtijama, sad sam iščitavao iz novinskih naslova. Počeli su mi ić' na jetra nespretno, u fine riječi upakirani, žalosno provokativni ispadi internet portala koji su se čudom čudili kako to da mala, glupa, Tuđmanova prčija može nadmašiti velika i priznata zagrebačka sveučilišta. Čak su zapitkivali one što nadgledaju igrališta je li možda moguće da su Hrvatski studiji pri evaluaciji imali lakši tretman. Jer smo se mi, eto, tako blesavi, drznuli takmičiti s velikanima. Nepotrebno je reći, izgubio sam živce. Počeo sam sve više osluškivati idiotske priče o Hrvatskim studijima, potkrepljujući stav kako su ljudi koji ih šire, neinformirani, elitistički glupani. Ne namjeravam fanatično braniti boje svog faksa. Ne namjeravam se ni svađati. To je nisko. Time bih upravo išao niz dlaku onima koji su zaslužni za nezavidnu etiketu kampusa na Borongaju. Ne namjeravam ni trljati novopečenu sjajnu titulu o ničiji jalni nos. Rezultati govore sami za sebe.
Na mom fakultetu ima nesposobnih profesora. Ima i dosadnih profesora. Ima i ulizivačkih asistenata. Ima i starih prdonja koji se koprcaju u novom vremenu i sustavu. Također ima i smiješnih, zadojenih studenata koji opravdavaju sve glasine koje ste mogli čuti. Ali ima i briljantnih, sposobnih profesora koji inspiriraju valove nove, mlade krvi. Ima i hrpu asertivnih studentskih udruga koji samostalno zastupaju stavove koje mnogo zreliji i stariji ljudi ne mogu shvatiti. Ima ogromnu masu studenata koji, iako se kampus realno nalazi bogu iza nogu, svaki dan marširaju na predavanja. Moj fakultet nije ništa bolji ni gori od ostatka sveučilišta na zagrebačkom akademskom panteonu. Osim što je možda mrvicu bolji. Znam da sam rekao da neću trljati o nos, ali nije me briga.
Nisam više ushićeni, blesavi klinac, ali ni moj fakultet nije lopta koju će samovoljni magarci nabijati po igralištu. Sad sam veliki, zreli klinac i, ako je suditi po rezultatima, nitko mi ne može ništa na cijelom igralištu.
