Dijete koje traži ljubav ne gleda među noge
Mama je mama i tata je tata. Žena žena, a muškarac muškarac. Tko je tu s kim i tko voli koji spol, mislite li da će pisati u zakonu? Isto kao što u istom neće pisati da mamina koža mora biti izričito bijele boje i da tatina koža ne smije biti crna. U zakonu neće pisati da mama voli tatu. Neće. Jedino gdje to može biti zapisano jest u zatucanim mozgovima.
Mama je mama i tata je tata. Žena žena, a muškarac muškarac. Tko je tu s kim i tko voli koji spol, mislite li da će pisati u zakonu? Isto kao što u istom neće pisati da mamina koža mora biti izričito bijele boje i da tatina koža ne smije biti crna. U zakonu neće pisati da mama voli tatu. Neće. Jedino gdje to može biti zapisano jest u zatucanim mozgovima.
Znate li da je neki znanstvenik iz Kine objavio kako je prvi put u povijesti uspio stvoriti genetski modificiranu bebu? Znate! Pročitali ste po portalima, pljunuli tri puta i prekrstili se. Znate li koliko je djece u Hrvatskoj krajem prošle godine čekalo u dječjim domovima na udomljenje? Ne znate! Evo da vas informiram, svakako je bitnije nego objave znanstvenika iz Kine. Radi se o brojci od 1172 djece. Znate li za koliki je broj djece bez roditeljske skrbi prošle godine narastao u odnosu na 2016. godinu? Ne znate! Evo da vas i o tome informiram, za čak 36%.
A da vas još nešto pitam, znate li što je neka tamo politički namazana karikatura izjavila u novinama ili na televiziji? Znate. I znate li se dičiti izjavama kako nije normalno da dijete ima dvije mame ili dva tate jer to nije prirodno po Bogu? Znate. I jeste li sigurni da taj isti Bog ne bi želio da još jedno, dvoje, petero djece minutu, sat ili dan provede u dječjem domu, pritom znajući da postoji dvoje ljudi koji ga žele udomiti? Niste baš sigurni.
Kratko i jasno, prestanite s budalaštinama. Skupa s onima koji koriste trenutnu situaciju da donošenje novog Zakona o udomljavanju okrenu u svoju korist kako bi skupili šačicu bijednih političkih poena. Ne vidim da su u bilo kakvoj priči, a kamoli polemici o novom zakonu spomenuti oni koji bi se najviše trebali spominjati. Ne vidim da su spomenuta djeca. I dobrobit iste. Vidim da se spominje nečija seksualna orijentacija. Po dobrom starom hrvatskom običaju Zakon pada u sjenu onih kroz čija usta svakodnevno izlaze shizofrenične izjave. Zakon koji uređuje prava djece i onih koji će tu istu djecu udomiti. Zakon koji ne bi smio sadržavati diskriminatorne odredbe. Možda ova priča i navodi mogu proći u nekoj razvijenijoj članici Europske unije ili tamo negdje na zapadu, preko oceana. Ali ne može u Hrvatskoj.
Ne može u zemlji u kojoj je bitnije raspravljati o nečijim ideologijama i svjetonazorima dok Marija, Ivona, Marko, Darko i Lucija čekaju i nadaju se da će upravo oni biti ti koji će ovih blagdana pronaći dom. Da će i oni, kao svi koji se prepucavaju proći kroz odrastanje pod okriljem ljubavi. Mislite li da djecu boli briga hoće li u domu za kojim žude imati dva tate, dvije mame ili mamu i tatu? Iz perspektive šestogodišnjeg djeteta to je potpuno nebitna činjenica.
A perspektiva četrdesetogodišnjeg prdonje koji se javno prepucava i razmeće kojekakvim banalnim podacima? Ona seže u razdoblje zvano paleolitik. Razdoblje u kojem se bežurativnim izjavama i nametanjem ideologije kojom su ga našopali pokušava skrenuti pozornost na sve ono beznačajno.
Mama je mama i tata je tata. Žena žena, a muškarac muškarac. Tko je tu s kim i tko voli koji spol, mislite da će pisati u zakonu? Isto kao što u istom neće pisati da mamina koža mora biti izričito bijele boje i da tatina koža ne smije biti crna. Neće pisati ni da mama mora voljeti tatu i obrnuto, to jest da kao takvi dolaze u paketu. Neće. Jedino gdje to može biti zapisano jest u zatucanim mozgovima. Još nešto neće pisati, a to je da dijete mora pogledati među noge paru koji ga želi udomiti. U Zakonu se ispred riječi dijete neće stavljati sretno ili tužno. Ta riječ je dovoljno da je povežeš sa srećom. Zašto je kvariti? Zašto ispred dodavati pridjev tužno?
Jer tužno je. Tužno je svako ono koje čeka na prozoru dječjeg doma. Čeka da za nadolazeće blagdane okiti bor. Da ga netko podigne kako bi stavio/la zvijezdu na vrh. Hoće li to biti mama, dok tata slika ili mama dok mama slika, djetetu koje čeka na udomljenje nije važno.
Zašto je onda nama ostalima koji sve to imamo toliko bitno?
Možda zbog uvjerenja, zbog čitanja raznih istraživanja. Koliko je istraživanja provedeno u svijetu? Mali milijun? Ne znate im broj. Osvrćete se naravno na one koje vam netko preporuči ili koji su u skladu s vašim pogledima i stavovima. Ako se baš želite busati s istraživanjima, bilo bi divno da škicnete na velik broj njih koji ističu kako kvaliteta i učinkovitost roditeljstva nije povezana sa seksualnom orijentacijom roditelja. Ipak, jedno je sigurno, a to je da ti nijedno istraživanje ne može do kraja otkriti i razotkriti dar i moć roditeljske ljubavi. Nema ga. Ne postoji. Postoji samo naše percipiranje onog što smatramo dobrim i ispravnim na temelju pročitanog. Tko ti na temelju toga daje za pravo da razlučiš što je loše i dobro za djecu bez roditeljske skrbi? Herbert koji je napisao 60 stranica utemeljenih na uzorku od 100 ljudi? Okej, neka Herbert bude u pravu za tebe i za tvog prijatelja koji čita Herberta. Neka i Matilda bude u pravu za onog tko se nalazi na suprotnoj strani. Tko je onda u pravu za onog u sredini?
Želje su jedno, a mogućnosti drugo. Nadam se da je to već davno usvojeno. Možda bi bilo vrijeme da pojedinci skrenu pažnju sa svojih želja na mogućnosti onog drugog čija dobrobit se treba regulirati i urediti na najbolji mogući način. Pod time podrazumijevamo onaj koji je u interesu djeteta koje čeka dok se mi bavimo banalnostima.
