Dežurni studenti paničari

Nešto mi se ne mili ići na fakultet ovih dana. Ponajviše zbog činjenice da svake godine na prve rokove izlazim turistički. Kao, idem malo vidjeti pitanja, možda se ponove na drugom roku. Lažeš, zlato, lažeš, dušo. Pitanja se neće ponoviti. Jedino što znaš jest da će biti opisna ili na zaokruživanje. To je jednostavno tako. Kao da već dovoljno života nisam izgubio učeći za kolokvije, pa sad još moram i za završne. Također, tješim se pretpostavkom da ću možda uspjeti prepisati, pogotovo ako su pitanja na zaokruživanje. Jebiga, ljudsko oko nažalost nije Nikon fotoaparat sa 83x zoomom, ali možda tu i tamo uspiješ uhvatiti neki zaokružen odgovor od kolege koji sjedi ispred tebe. Naravno, sve to radiš uz ogroman rizik jer je profesor napravio deset grupa. Ništa, naučit ću za drugi rok, možda treći. Ili dekanski. Taman kad pomisliš da si sve muke uredno izbrojao, sjetiš se još nečega. Ono što me dodatno naživcira svaki put prije i poslije ispita jesu dežurni studenti paničari. Da se razumijemo, uvijek će postojati mala doza panike pred ispit, naučio ili ne. Kaos nastaje onog trenutka kada tu malu dozu ljudi odluče pretvoriti u ogroman oblak panike koji će te pratiti cijeli dan, a možda i do objave rezultata. 

Sigurno imate jednog takvog frenda ili frendicu u društvu. Njih ili volite jer vam na neki način daju utjehu da niste u tolikoj banani ili hejtate do te mjere da im ne želite prilaziti u sezoni ispitnih rokova. To vam je nešto slično kao gripa. Ne približavaj se da te ne zarazi. Izbjegavam prije ispita uraniti na fakultet jer 45 minuta prije početka smaka studentskog svijeta hodnik vrvi dežurnim paničarima. Nervoznih lica, s knjigom ili skriptom u krilu očima, gutaju riječi i rečenice misleći da im je ostalo još 5 minuta ponavljanja jer će se ispred dvorane pojaviti profesor i početi prozivati za ulazak. Priđeš frendu ili frendici paničaru i počinje prvi studentski rat. Na početku te nespremnog dočekaju uobičajena pitanja poput jesi li naučio? i jel znaš išta?, zatim bez obzira na to da li je odgovor pozitivan ili negativan počinje bombardiranje pitanjima u vezi s gradivom; ako je pater familias dao sina u emancipaciju, da li taj sin prilikom diobe nasljedstva ima pravo na ostavinu? Bitch, I don't give a fuck. Daj mi kavu, pusti me da našvrljam taj ispit i odem s fakulteta ispiti još pet litara kave. (Sorry, ljudi, ali jedino mi pitanja iz mrtvog rimskog prava padaju na pamet od mora ostalog gradiva s kojim vodim ratove ovih dana).

Kako se kazaljke na satu pomiču bliže trenutku ulaska u dvoranu, tako panika sve više raste. Listanje stranica postaje sve intenzivnije, a pitanja sve kompliciranija. Šutiš, klimaš glavom i potvrdno se smješkaš pokušavajući biti donekle pristojan. Onih 5 minuta prije ulaska u dvoranu jest vrijeme kulminacije predispitne panike. Upravo tada profesor se pozicionira na vrata dvorane kako bi započeo prozivku, a paničar ti na uho vrišti kako ne može, kako će pasti ovaj ispit itd. Šuti, Luka, šuti. Nemoj izvaditi mitraljez iz torbe i pucati po hodniku. Na trenutak odlutaš odlažući kaput i torbu u garderobu, a onda vidiš tog svog frenda paničara kako s kiseli krastavac osmijehom pokušava uhvatiti najbolje mjesto za sjesti. 

U dvorani, čekajući početak pisanja i slušajući uobičajena pravila ponašanja za vrijeme trajanja ispita, u pozadini čuješ još jedno dvadeset nervoznih uzdaha i mrmljanja gradiva u bradu. Sve to je naravno popraćeno brzinskim grickanjem noktiju. Hladna i panična atmosfera će te još više baciti u bedaru ako si npr. učio noć prije za ispit. Jedna jedina pozitivna misao koja ti pliva po glavi jest onih jedan posto šanse da uspiješ prepisati. Ne bih vas htio razočarati, ali i to pada u vodu ako ispred vas sjedi glavni protagonist ove kolumne. Naime, paničari se ponašaju jako zaštitnički tijekom pisanja ispita. Ukočeni gard Trumpovog člana osiguranja vam neće dati previše prostora da malo škicnete njihove odgovore. Uz to, svako toliko podižu glavu kako bi provjerili koliko je vremena ostalo do kraja pisanja ispita. Nakon što profesor kaže da imamo još pet minuta te da polako završavamo s pisanjem, opet nastaje panika. Pošto su već ispisali cijeli papir s obje strane ili zaokružili sve odgovore, njima eto nekim čudom treba još jedan dodatan papir. Why tho? Profesora boli đoka za one koji žele znati više pa pet minuta prije traže dodatan papir i onime što napišu dodatno skrenu s teme te tako useru sve ono što su u toj cijeloj strci dobro napisali.

Nakon izlaska iz dvorane drama i panika se nastavljaju, a obično se manifestiraju u obliku analiziranja pitanja iz svake grupe. Naravno, užurbano listanje stranica knjige ili skripte opet kreće ispočetka radi provjere točnosti onoga što su napisali ili zaokružili. Ne daj Bože zaboraviti jedno pitanje. Ako si imao istu grupu kao paničar, jao si ga tebi! Cjepidlačit će te o svim pitanjima, a onda još sumnjati da li je zapravo pitanje bilo postavljeno tako kako si ga ti zapamtio. Paničar nakon svakog ispita vrišti kako neće proći. Tipično bombardiranje nakon ispita u pet kratkih rečenica izgleda ovako: 

1. Što si zaokružio/napisao u osmom pitanju?
2. Ne, nije to, ma ja sam ovo, ne, čekaj samo da provjerim u knjizi.
3. Mislim da mi odgovor na četvrto i šesto pitanje nije točan.
4. Ubit ću se pa to sam naučio/la!
5. Nema šanse da ja prođem ovaj ispit!                                                                   

Ponavljam, I don't give a fuck. Mogu odvojiti 15 minuta za kratko komentiranje pitanja i odgovora, ali sve više od toga je jednostavno mučenje. Također, nije baš preporučljivo dulje zadržavanje na fakultetu ili u krugu od jednog kilometra od fakulteta nakon završetka ispita. Uhvatite šprint i što prije na kavu ili spavanje, inače ćete završiti s paničnim aureolama iznad glave. Svaka reakcija na vrištanje paničara potencijalno može pogoršati situaciju. Ako se izdereš da prestane pričati o pitanjima i ispitu uopće, ti ćeš ispasti dežurna histerična budala. Ako šutiš, klimaš glavom i kratko odgovaraš na pitanja, osuđen si na cjepidlačenje do kraja dana. Ja takve situacije pokušavam riješiti pričanjem o kavi. Ako oko nečeg budem paničario, onda će to biti kava. Ona prva jutarnja koju sam propustio jer sam skoro zakasnio na ispit i ona poslijeispitna za koju se moliš da ublaži gorak okus fakulteta na nepcu i slušanje budalaština.

E da, skoro zaboravih, ako se slučajno sjete da profesor nije napomenuo kada će otprilike ispraviti ispite, opet ste osuđeni na 24-satni harakiri do objave rezultata. Najbolje isključiti obavijesti za sve društvene mreže i primanje poruka. Samo ostaje nada da će to biti što prije, ne zbog sebe, već zbog duševnog mira. Još jedna bitna stvar; ako uhvatiš bus u koji se nakrca većina paničara, vožnja do omiljenog kafića će trajati cijelu vječnost. Čak je i bakicama u busu dosta slušanja o ispitnim mukama, pa ponekad i prepuste mjesto jadnom malom nervoznom studentiću. Kao što već napisah, oglušio sam na ove situacije. Dva su zlatna pravila: ne dolaziti prerano na fakultet i pričati o kavi. 

Što reći? Koju posluku porati? Kome? Svetom Anti možda. Trpi i šuti ili trpi i pucaj, ti mali I don't give a fuck studentiću! Ovakve situacije su zapisane u svemiru. To je jednostavno proces kroz koji ćeš prolaziti za vrijeme cijelog studentskog života. Možda je hodniku fakulteta suđeno da bude epicentar bezazlenog paničarenja. Jedan je život, a 4 su ispitna roka – reče jednom jedan pametan student, ne pomišljajući da su to potencijalna 4 dana slušanja i gledanja panike. Ako ništa, bar vam to može biti motivacija za učenje. Učite da ne morate trpiti paničare svaki put prije i poslije ispita!