Pamplona bez bikova, ali s Erasmus večerama
Pročitajte još jedno Erasmus iskustvo iz Pamplone o kojem vam priča članica naše redakcije Mateja Škarić, studentica treće godine komunikologije na Hrvatskim studijima.
Pročitajte još jedno Erasmus iskustvo iz Pamplone o kojem vam priča članica naše redakcije Mateja Škarić, studentica treće godine komunikologije na Hrvatskim studijima.
Za još jedno Erasmus iskustvo upecali smo i članicu naše redakcije, Mateju Škarić. Mateja trenutno studira na Hrvatskim studijima, treća godina komunikologije, a početak akademske godine 2012./2013. provela je u Pamploni na privatnom sveučilištu Universidad de Navarra. Pamplonu je odabrala jer je uvijek htjela ići ili u Španjolsku ili u Italiju, a s obzirom na to da joj se osim Pamplone nudila još samo Njemačka, bio je to, kako ona kaže, „no-brainer”.
Kako je tekao proces prijave – je li bilo straha od nepoznatog (što sve treba ispuniti, što sve treba prikupiti, kompliciranost prijave), koliko je sve to otprilike trajalo?
Dokumente sam počela prikupljati čim je izašao natječaj i sam proces prije dobivanja rezultata nije bio previše problematičan. Međutim, nakon što sam saznala da idem u Pamplonu, malo me uhvatila panika. Iznenada sam bila suočena s procesom prijave na tamošnje sveučilište, prikupljanjem preostalih dokumenata za naše sveučilište, vađenjem vize i pronalaskom stana u Pamploni. I naravno, kao studentica prve godine, morala sam imati minimalno 60 ECTS bodova da bih mogla ići na razmjenu, što je značilo polaganje apsolutno svih ispita u ljetnom roku. Profesori su mi maksimalno izašli ususret pa sam do sredine srpnja bila gotova sa svime. Što se tiče samog odlaska u Pamplonu, nije bilo nikakvog straha jer sam šest mjeseci ranije živjela u Londonu, tako da sam znala da se mogu i znam snaći sama u nepoznatome.
Koje su bile prve impresije pri dolasku u novu sredinu, koliko ti je trebalo da se snađeš i tko ti je najviše pomogao u tom dijelu?
U Pamplonu sam stigla iza 11 sati navečer, nakon osmosatne vožnje busom od Barcelone. Dočekala su me zaključana vrata zgrade i nedostupna španjolska cimerica. Međutim, preživjela sam bez spavanja na ulici – uspjela sam kontaktirati druge dvije cimerice, iz Švedske i s Filipina, i one su me pustile u stan. Obje su također bile na razmjeni i sljedeći smo se dan zajedno zaputile na Dan dobrodošlice, gdje smo uz gigantsku paellu upoznale ostatak ekipe s kojom smo naredna četiri mjeseca bile nerazdvojne. Nas osam jednostavno smo si kliknuli taj prvi dan i doista mogu reći da su to danas neki od mojih najboljih prijatelja. Jedva čekam da ih ponovno vidim!
Pamplona je relativno malen grad s dva velika sveučilišta, oba s velikim brojem internacionalnih studenta. Ti studenti uglavnom se drže zajedno jer većina španjolskih studenata već ima svoje ekipe i nisu baš otvoreni prema strancima. Vikendi su uvijek započinjali partijima u nečijem stanu: naš je stan, naprimjer, imao nadimak „Erasmus piso“, ili „Erasmus stan“ (jer je, pogađate, to najčešće bilo kod nas).
Što se tiče Španjolaca, vrlo je teško reći jesu li pristupačni ili ne jer je gotovo nemoguće s njima komunicirati ako ne pričate španjolski. Ali nekako smo se svi snašli, uz pomoć ruku, nogu ili djevojke iz Švedske koja je napola Čileanka pa rastura španjolski.
Kako te ovo iskustvo obogatilo – što si naučila?
Mislim da su ovakva iskustva neprocjenjiva jer te nauče snalaženju u novom i nepoznatom, pripreme te za neke potpuno neočekivane situacije i, naravno, otvore te prema drugim kulturama i običajima. Mi smo imali dogovor da svaki tjedan jedno od nas kuha večeru pa smo tako imali priliku probati švedske mesne okruglice, tajlandski zeleni curry, ili njemačke „šnicle“. (Ja sam pravila faširano meso i pire krumpir za koji sam morala koristiti vilicu jer Španjolci, izgleda, ne znaju što je to drobilica za krumpir.)
Što ti najviše nedostaje?
Nedostaju mi divni ljudi koje sam tamo upoznala i s kojima se čujem barem jednom tjedno. Trenutno smo u procesu dogovora gdje ćemo imati reunion, što je malo problematično kad se dogovara osam ljudi iz šest različitih zemalja.
Po svom iskustvu i mišljenju, možeš li nam reći što bi Republika Hrvatska trebala promijeniti u obrazovnom sustavu, a što je bolje od Španjolske?
Osobno smatram jako problematičnom činjenicu da s 18 ili 19 godina mi moramo definitivno odabrati što želimo studirati i što ta odluka onda određuje naš život. Mogućnost odabira predmeta koji nam više odgovaraju s nekoliko različitih smjerova prije konačne odluke zlata bi vrijedila. Što se tiče Hrvatske, zauvijek ću biti zahvalna činjenici da možemo na svaki ispit izaći nekoliko puta i sami birati dane kada ćemo to činiti. U Španjolskoj se samo jednom može izaći na ispit i zato ima samo jedan rok pa se dogodi i po nekoliko ispita u jednom danu. Većina ih se sastoji od pisanja eseja od tisuću riječi pa završite s rukom koja do kraja dana više ne funkcionira.
Jesi iskoristila vrijeme i za obilazak zemlje izvan Pamplone?
Za vrijeme četiri mjeseca provedena u Pamploni, obišla sam Madrid i Barcelonu, kupala se na predivnim plažama San Sebastijana, inače surferskog raja, tulumarila u Guggenheimovom muzeju u Bilbau i sudjelovala u Fiestas del Pilar u Zaragozi. Bilbao mi se definitivno najviše svidio jer je, iako blizu Pamplone, potpuno drugačiji mentalitet ljudi – puno su otvoreniji i susretljiviji prema strancima. Bilbao je jednostavno predivan grad.
Preporuke studentima - što raditi, gdje biti, što obavezno probati u Pamploni?
Ako možete, provedite srpanj u Pamploni i uživajte u San Ferminesu i trčanju s bikovima. Hodajte ulicama koje su očarale Ernesta Hemingwayja i inspirirale ga da napiše A sunce izlazi.
Ili jednostavno otiđite u ulicu Estafeta četvrtkom navečer, kada se za svega dva eura može dobiti pintxo po izboru i čaša vina ili piva, običnog ili s limunom. (pintxo na baskijskom znači šiljak ili bodlja – to je hrana koja se služi u vrlo malim količinama i po niskim cijenama u španjolskim barovima, a najčešće je probodena čačkalicom – od tuda i ime). I, naravno, petkom navečer odlazak u Chupiteriju u kojoj za dva eura možete birati između preko stotinu shootersa.
Zanimljive anegdote koji su ti bile najviše upečatljive i kojima si se nasmijala od srca (i/ili šokirala!).
Četiri mjeseca nije nikome od nas bilo dovoljno da se navikne na španjolsku siestu. Trgovine su jednostavno zatvorene između 14 i 16 sati i to je to. To je ujedno i vrijeme kad se vraćate kući s predavanja pa ako slučajno nemate doma hrane i namjeravali ste se opskrbiti na putu kući, malo ćete morati gladovati.
