Indija: U zemlji uređenog kaosa
Smatram da treba iskoristiti sve studentske mogućnosti kojih je stvarno puno, ali mislim da nisu dovoljno razglašene. Da šira studentska populacija zna koliko je jednostavno dobiti inozemnu praksu, puno bi ih više otišlo na razmjenu. Na putovanjima se puno toga novog nauči, upoznaju se novi ljudi i buduće kolege te stječu prijateljstva koja kasnije postaju kontakti u poslovnom svijetu.
Smatram da treba iskoristiti sve studentske mogućnosti kojih je stvarno puno, ali mislim da nisu dovoljno razglašene. Da šira studentska populacija zna koliko je jednostavno dobiti inozemnu praksu, puno bi ih više otišlo na razmjenu. Na putovanjima se puno toga novog nauči, upoznaju se novi ljudi i buduće kolege te stječu prijateljstva koja kasnije postaju kontakti u poslovnom svijetu.
U aktualnim vremenima ekonomske krize i financijske neizvjesnosti znatan dio studentske populacije sve se više okreće inozemstvu u kojem postoji više nade za mlade intelektualce. U tome uvelike pomaže razvijen sustav stručnih praksi koji omogućava usavršavanje vještina stečenih na fakultetu izvan granica naše domovine. Kako do prakse? Razgovarali smo sa Andreom Pavlović, studenticom diplomskog studija arhitekture na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, koja je s nama podijelila svoja iskustva s tromjesečne studentske prakse u dalekoj Indiji.
Mnogo ljudi pitalo me istu stvar: zašto baš Indija? Spletom okolnosti imala sam dosta slobodnog vremena na fakultetu, a kako sam i prije putovala, odlučila sam to vrijeme iskoristiti za upoznavanje neke nove kulture. Prijavila sam se na IAESTE, studentsku organizaciju koja zainteresiranim studentima tehničkih fakulteta omogućava stjecanje stručne prakse u inozemstvu. Od nas petnaestak prijavljenih, samo nas je troje ostvarilo pravo na stručnu praksu. Općenito, za arhitekturu nije bilo mnogo opcija, poglavito zato jer broj raspoloživih inozemnih praksi ovisi o broju praksi organiziranih kod nas. Kako sam bila druga, mogla sam birati između Indije i Kine, preciznije Shanghaija, no Indija je zvučala primamljivije. I nisam požalila, posebice jer se na kraju ispostavilo da je praksa u Kini otkazana! Nakon odabira zemlje poslala sam životopis i sve potrebne podatke na adresu indijskog sveučilišta i strpljivo čekala mjesec dana dok napokon nisu javili da sam primljena.
Moje (dugačko) putovanje započinje autobusnom linijom Split – Zagreb, gdje sam se prebacila na vlak za Budimpeštu pa na avion do Istambula, Mumbaija i Mangalorea, gdje me dočekao taksi za konačnu destinaciju – Manipal, studentski gradić na jugozapadu države Karnataka (inače jedne od 28 saveznih država) od tridesetak tisuća ljudi, što je za pojmove druge najmnogoljudnije zemlje svijeta zaista sitnica. Grad se nalazi nekih pet kilometara od mora te je poprilično cijenjen u akademskim krugovima Indije, a sadrži kampus za medicinu i tehničke fakultete. U relativnoj blizini bilo je lijepih pješčanih plaža, na kojima smo provodili dane nakon što je utihnulo monsunsko razdoblje, malo nakon mog dolaska.
Iako sve to divno zvuči, moj prvi kontakt s Indijom bio je i više nego užasan. U Mumbaiju sam se našla u 5 ujutro početkom kolovoza, pokisla od monsuna, pod jako negativnim dojmom nesnosnog smrada i u fokusu pogleda brojnih znatiželjnih Indijaca. U početku sam živjela u ženskom domu koji je za njihove pojmove bio i više nego solidan. Svaka cura je imala svoju sobu, no iz nekog razloga se prozori nisu mogli otvarati pa je vlaga u sobama bila toliko nepodnošljiva da mi se prvi dan mobitel pokvario od plijesni koja se nakupila na njemu. Strahota. Ta nesnosna vlaga u kombinaciji s općom nehigijenom i iznimno snažno začinjenom hranom stvara jedan karakterističan vonj koji traži određeni period navikavanja. Praktički, moj prvi potez nakon povlačenja u mirnoću sobe i shvaćanja gdje se nalazim bio je pokušaj pomicanja rezerviranog leta za Istanbul za sutradan. Naravno, to nije bilo moguće, čak ni u slučaju ozbiljne bolesti ili još ozbiljnije novčane nadoplate. I tako sam prvih 5 dana provela u samoći svoje sobe gledajući na Googleovim kartama čas Split, čas Manipal, i histerizirajući majci na Skype kako ne mogu podnijeti ovu zemlju!
Da ne bi slučajno dobili krivi dojam, ovo je bio samo početni šok zbog kompletne promjene okruženja i nužnog procesa prilagodbe. Nakon 5 dana početne aklimatizacije, upoznala sam ostatak ekipe. Ja sam bila jedina iz Hrvatske. Međutim, bilo je dosta kolega iz Srbije, jedna cura iz Banja Luke i jedan Crnogorac. Tako smo oformili svojevrsnu ex-Yu ekipu koja se držala skupa čitavo vrijeme.
Nakon nekog vremena preselili smo u neke studentske zgrade koje su, u usporedbi s domom, bile kompletno rasulo. U stanu su po 3 sobe i dnevni boravak, prepun žohara i insekata. Postoji čak i karakteristična manipalska buba za koju kažu da ti dok spavaš prijeđe preko tijela i ostavi veliki crveni ožiljak! Jednoj curi se to dogodilo, međutim, izblijedio je nakon nekog vremena. Naravno, sukladno tropskoj klimi, morala sam primiti cjepivo i piti tablete protiv malarije. Najezde komaraca neću niti spominjati. Doduše, nisam čula da se itko od kolega zarazio, ipak, preventive radi!
Prve prilagodbe su bile one prehrambene: u prvom tjednu preboljela sam crijevnu virozu, a nakon toga sam probala apsolutno sve! Što sam duže jela tu hranu, bila mi je sve draža, no favorit mi je svakako masala dosa, nekakva slana palačinka punjena smjesom zvanom bhaji, napravljenom od krumpira, leće, kapule i sličnog, koja se umače u nekakve umake. Hrana je pretežito vegetarijanska i jako začinjena, posebice na jugu, što je zapravo odraz pretežito hinduističke populacije Indije. To automatski znači jako slabu zastupljenost mesa, štovanje krave kao svete životinje, ali i shvaćanje religije kao stila života, što se odnosi na običaje, hranu i ponašanje. S druge strane, pokrajina Goa je pod velikim utjecajem portugalske kulture uz slatko-ljute kombinacije hrane. Tamo sam probala ribu u umaku od kokosa koja je fantastična. Tradicionalno, sva se jela jedu rukama, preciznije desnom koja je „čista”, dok se Indijci lijevom rukom brišu nakon nužde. Kad smo već u domeni higijene, naglasit ću da je WC papir bio teški luksuz za indijske pojmove - jedna rola košta kao prosječno jelo u restoranu!
Kad smo već kod luksuza, on je prosječnom Hrvatu i više nego osiguran u Indiji; u sklopu stručne prakse na fakultetu primala sam plaću od 5 tisuća rupija što je prema politici IAESTE-a nekakav minimalac (usporedbe radi, u Splitu iznosi 2800 kuna). Indija je jeftina u apsolutno svakom pogledu; sasvim solidna večera u restoranu u gradu košta 100 rupija, što je otprilike 10 kuna. Popravak cipela me koštao jednu jedinu kunu! Plaću sam najviše koristila na hranu; kako nemaju sustav subvencionirane studentske prehrane, praktički je ista stvar jedem li u menzi ili u restoranu i po cijeni i po kvaliteti. Za vrijeme osmotjedne prakse radila sam preko tjedna, a vikendom bi putovala. Tu sam praktički najviše trošila jer sam obišla jug, zapad i sjever. Karta za sedmosatnu vožnju vlakom koštala je 40 kuna dok je avionska karta na relaciji sjever-jug preko čitave zemlje koštala 300 kuna. S dvije cure sam dosta putovala preko „couch surfinga”, a svi su domaćini bili ekstremno ljubazni. Svi troškovi u Indiji, uključujući pripreme, vizu, avionsku kartu do Mumbaija, cjepiva i svu moguću papirologiju, kretali su se oko 2 tisuće eura, bez plaće, što je za gotovo tromjesečni boravak u stranoj zemlji jako razumna svota. Najviše novca, oko 600 eura, otišlo je na povratnu avionsku kartu, a i tu sam prošla gotovo najjeftinije moguće.
Sam sveučilišni kampus je koncipiran drugačije od naših i podsjeća na britanske i američke koledže u stilu planski građenih studentskih gradića. Sam proces odvijanja nastave je više-manje isti kao i kod nas, razdijeljen je na predavanja i na vježbe. Međutim, tu dolazi do izražaja indijski mentalitet koji se ukratko može opisati kao „take it easy” - polako, bez žurbe. Mentor mi je i sam rekao da ne treba s praksom početi odmah prvi tjedan, bitnije se upoznati s kolegama. Tu sam osjetila dašak one poznate splitske „fjake”, samo što je u Indiji ona ipak malo drastičnija. Primjerice, na autobusnoj stanici Indijac kaže da će bus doći za 5 minuta, a nema ga 5 sati. Dogovorim sastanak s profesorom, na kraju ga čekam 3 sata. Prokrastinacija, i to ekstremna!
Indijci su čudna sorta: konstantno bulje u strance, što itekako traži navikavanje. Najnaporniji su oni koji prodaju robu na ulicama u turističkim destinacijama, i s kojima se obavezno treba cjenkati. Jednom sam ljutito izašla iz dućana jer mi prodavač nije htio spustiti cijenu, i na kraju je izjurio za mnom vičući ˝good price my friend˝. Interesantna je i striktna podjela na spolove, što se očituje u đačkim i studentskim domovima, mjestima u autobusu i metrou... Možda i nije loše, ali je neobično. Također, jako su vezani za životinje: psi lutalice i krave slobodno tumaraju ulicama, a iako su veliki patrioti, zanimaju ih strane kulture i jako cijene obrazovanje.
Noćni život u domu bio je ograničen do 11 navečer, što je kasnije promijenjeno na 10 jer su se organizirale skupine koje su htjele napasti ženski dom smatrajući da žene nemaju pravo na obrazovanje. Kasnije, čitajući vijesti o brutalnom silovanju žene, uvjerila sam se da su takvi ispadi u Indiji normalna pojava, iako osobno nisam doživjela nikakve neugodnosti. Indijci ne partijaju do ranih jutarnjih sati, njihov pojam zabave su večere i ples. Ples je shvaćen krajnje ozbiljno, u maniri bollywoodskih velikih plesnih svečanosti. Čak sam naučila njihove plesne pokrete, a interesantno je da više plešu muškarci nego žene. Noćni život čak i u većim gradovima završava oko 2 ujutro, no, iskreno, nije mi ni nedostajao jer smo uvijek organizirali nekakve zabave u domu i slično. Puno su mi zanimljivije bile večere, a na jednoj internacionalnoj je svaka cura bila odjevena u karakterističnu nošnju jedne od zemalja. Odjenuli su me, našminkali, nakitili, stavili mi bindi (tradicionalna crvena točka) na čelo i bilo je baš super!
Indiju je teško usporediti s bilo kojom drugom državom, no znatne razlike postoje i unutar same zemlje, uključujući etničke, vjerske i kulturološke. Posjetila sam tradicionalna sela s razbacanim, na brzinu sklepanim kućicama, kao i Delhi te posebice Mumbai, koji ima očite utjecaje britanskog kolonijalizma u arhitekturi i najurbaniziraniji je grad u zemlji. S druge strane, Delhi mogu opisati jednom riječju – kaos. Kaos koji, na neki čudan način, funkcionira. Posebno iskustvo bilo je provesti 3 dana u Bangaloreu, koji je s 22 milijuna stanovnika najveći grad države Karnatake. Prvi dan je sve zanimljivo i novo, no treći dan sam bila na rubu živaca. Promet nema apsolutno nikakvih pravila, osim jednog: doći ćeš od točke A do točke B, no kako, kad, na koji način – nemaš pojma. Trake se ne poštuju, konstantno se trubi i cjenka s vozačima rikši koji sasvim prikladno postave respektabilne tarife za strance... Dogodi se da se u nekoliko kvadratnih metara nađu bus, rikša, krava, koza, motor... Što je najapsurdnije, nisam vidjela niti jednu prometnu nesreću! Osim kravljeg izmeta, na cesti su česte i rupe dubine nekoliko metara, tako da je bezbrižno razgledavanje krajnje nemoguće. Zaista je kao u filmovima - pokraj luksuznog dućana s dizajnerskom odjećom svinje razbacuju smeće po ulici. Ne postoji granica. Sve je nečistoi gadno, ali to je čar Indije.
A sada malo o znamenitostima. Svakako je najpoznatija Taj Mahal u Agri, koji je zaista fascinantan. Čitav lokalitet je golemi mauzolej za šahovu prerano preminulu ženu, a ujedno i muslimanska vizija raja s upečatljivim bijelim mramorom korištenim u gradnji. Za mauzolej kažu kako mijenja boje ovisno o dobu dana i refleksiji svjetlosti na fasadu. Mi smo ga posjetili oko 6 popodne i ta vizura golemog mauzoleja u suton je fenomenalna. Posjetila sam i Varanasi, glavno hinduističko svetište u Indiji kroz koje prolazi rijeka Ganges. Odmah su nas upozorili da ne diramo vodu jer je nečista zbog obreda kremiranja i bacanja pepela u rijeku. A opet, Indijci se u njoj kupaju pošto je smatraju svetom. Njihovi obredi paljenja mrtvih su javni i ne smeta im da turisti znatiželjno promatraju kako pale svoje bližnje, što me jako začudilo. Oni koji odnose leševe nazvani su Nedodirljivi, što je ime za pripadnike najniže kaste koji obavljaju najgore poslove. Iskreno, za mog boravka tu podjelu po kastama nisam osjetila jer ljudi, pogotovo studenti s kojima sam se družila, ne pričaju previše o tome i trude se to iskorijeniti. Kasta se prenosi rođenjem, a na snazi su i dogovoreni brakovi. Upoznala sam neke mlade i obrazovane ljude koji imaju dogovoreni brak, što znači da do određenog datuma mogu činiti što ih je volja, no taj dan stupaju u bračnu zajednicu, što oni prihvaćaju kao način života. Posjetila sam i Mumbai, kao i Dharavi, najpoznatiji slam na svijetu. Uvjeti za život su tragični - nema struje, vode, kanalizacije, gore je od (ionako lošeg) indijskog standarda, poput favela u Brazilu. Međutim, zanimljivo je da tu žive i neki jako imućni ljudi koje ne žele otići ili su navikli na takav život. Djeca trče naokolo i hvale se kako žive u najvećem slamu na svijetu, što mi je bilo malo bizarno. Ipak, nismo se previše zadržavali jer po mraku postaje opasno. Bila sam u Goi, najmanjoj saveznoj državi koja je 60-ih godina proteklog stoljeća bila poznata kao hippie odredište s prvim trance zabavama i eksperimentiranjem s halucinogenim drogama, ali i kao mjesto na kojem su Beatlesi započeli sa svojom psihodeličnom fazom. Goa ima najsnažniji utjecaj zapadnjačke kulture i jedino je mjesto gdje je noćni život približno sličan našem. Hampi je tradicionalno selo pod UNESCO-vom zaštitom, gdje je raspršeno na stotine hinduističkih hramova od velikih do malih, što je fascinantan prizor. Na jugu smo imali putovanje kroz rukavce rijeke tako da je kapetan dugačkim štapom odgurivao brod od riječnog dna, a i ručali smo na listu banane. U Hampiju sam dobila tradicionalni blagoslov slona kojem sam dala 10 rupija u surlu, a on me dotaknuo po glavi. Mogu izdvojiti i Jaipur, sa središnjim dijelom nazvanim Pink City koji je urbaniziran i sadrži zgrade s ružičastim fasadama (doduše, danas prljavo narančastim). Chandigarh nažalost nisam stigla posjetiti, a najpoznatiji je jer ga je projektirao Le Corbusier, jedan od najslavnijih arhitekata u povijesti. Na kraju u ta 3 mjeseca nisam uspjela posjetiti niti pola od planiranog.
Nakon Indije sam bila i u Portugalu, gdje sam se osjećala kao kod kuće, a imala sam i posao u uredu od 9 do 19 sati pa je sve skupa imalo ozbiljniji prizvuk. U Indiju bih se svakako voljela vratiti, iako se ne mogu zamisliti da živim tamo. Mentor s fakulteta mi je ponudio stalan posao, no na nešto dulje od nekoliko mjeseci ne bih mogla pristati. I Portugal i Indija su mi se super poklopili, najviše zato što ih nisam posebno planirala. Iduću destinaciju nemam, no svakako bih htjela odraditi još poneku praksu u inozemstvu, ponajviše jer ne znam kakva će biti situacija u Splitu ako se tu zaposlim. Ipak, trenutno se primarno fokusiram na diplomski rad.
Smatram da treba iskoristiti sve studentske mogućnosti kojih je stvarno puno, ali mislim da nisu dovoljno razglašene. Da šira studentska populacija zna koliko je jednostavno dobiti inozemnu praksu, puno bi ih više otišlo na razmjenu. Na putovanjima se puno toga novog nauči, upoznaju se novi ljudi i buduće kolege te stječu prijateljstva koja kasnije postaju kontakti u poslovnom svijetu. Cijela ekipa iz Indije je imala reunion u Beogradu, neki su došli u Split, ja sam otišla u Banja Luku, tako da stvarno mogu reći da sam stekla jako čvrsta prijateljstva. Sa njima sam na kraju krajeva povezanija nego s ekipom iz Portugala jer sam u Portu ipak više radila nego putovala, a imala sam i dosta poznatih ljudi. Ovako Indiju pamtim kao prekrasno iskustvo (iako se to možda ne bi naslutilo na početku moje priče, ali stvarno jest!). Preporučam svima koji su u mogućnosti da iskoriste pogodnosti i upoznaju neku novu kulturu!
