30 dana Beograda
Naša Aleksandra je provela mjesec dana u Beogradu u sklopu studentske razmjene preko programa CEEPUS. Kako se provela, pročitajte u članku.
Naša Aleksandra je provela mjesec dana u Beogradu u sklopu studentske razmjene preko programa CEEPUS. Kako se provela, pročitajte u članku.
01. ožujka – 07. ožujka
Vožnja iz Zagreba je trajala pet sati. Ravnina. Bitka između tamnosive i zelene. Kiša. Kiša me dočekala i u Beogradu. Nimalo lijep prizor grada nakon što sam izašla iz autobusa – sivilo, smrad, buka. Zašto sam uopće ovdje došla, bile su mi neke od prvih misli. No samo pogled iznad, nad svim tim zbunjenim glavama obećavao je da će tu biti nešto, nešto primamljivo i vrijedno gledanja unatoč svom sivilu i kiši. Je li uopće vrijedno spomena kako je kiša na kraju krajeva bila sasvim zanemarivi faktor u cijeloj ovoj priči?
Sljedeći je dan odmah popravio moju sliku grada. Ne želim previše govoriti o samoj arhitekturi grada, nisam htjela da nekoliko zgrada predstavlja sam grad stoga će sve stati u narednih par riječi – vrijedna je stajanja i upijanja samog trenutka, sam doživljaj, nečiji trud, rad, plan i nacrt. Kako nikad ranije nisam bila u nekoj pravoslavnoj crkvi, Beograd je bio izvrsna prilika da i to napokon napravim. Za mene su one zaista bile oaza tišine, hladnoće, mira, mistike, neke tihe prolaznosti vremena, uistinu veličanstveno. Sama arhitektura i interijer su sami po sebi vrijedni ulaska, upijanja i promatranja. Pomalo i sablasno, ali i dalje veličanstveno.
Po povrtaku u Hrvatsku dosta me je ljudi pitalo „Pa dobro kakvi su Beograđani, jesu li zaista zgodni kako se priča, je li ikome smetalo što si Hrvatica?“ Jesu, ljudi su jako lijepi, ali ja pritom ne mislim na fizički izgled, mislim na njihovu ljubaznost i pristupačnost jer upravo je to ključni element poradi kojeg sam se osjećala ugodno, prihvaćeno i toplo. Žao mi je što neki u Hrvatskoj to ne mogu shvatiti i pripisuju moje doživljaje nekakvome romantiziranju kako je svugdje bolje osim ondje gdje živiš. Možda su djelomično i u pravu, možda toliko i ne obraćamo pažnju na našu sliku i dojam kako nas drugi vide, ali u tom trenutku, pa i sada dok pišem ove riječi sam sigurnija kako sam se upravo tamo, da, tamo, u Beogradu, u Srbiji osjećala toplije, sigurnije i otvorenije nešto što sam to „doma“. Tijekom studiranja nisam nikad imala priliku živjeti u studentskom domu što mi je unutar ove razmjene bilo omogućeno. To nije bio sasvim običan dom – ovo je bila kuća gdje su svačija vrata uvijek bila otvorena, kad god ti je nešto zatrebalo, pa bilo to posuditi žlicu ili ti je bilo dosadno i tražio si nekog s kim ćeš popiti kavu, ona su uvijek bila otvorena.
12. ožujka – 22. ožujka
Zapravo, danas zaista živimo u tužnim i užasnim vremenima. Kroz sve te razgovore i kave u oblaku dima nisam mogla pobjeći od misli kako li je uopće došlo do tog vremena gdje ni rođak rođaka više ne zna. Nisam mogla pobjeći od tih misli. Ali pokušat ću sada – otkrila sam svijet koji je jako blizak mome, osjetila sam to neko sjećanje na neka prošla (kažu i bolja) vremena, svijet u kojem nije bilo predrasuda jer dolazim iz druge države, dapače; promotrila sam ih sve, drukčija pozadina, drukčiji odgoj, drukčiji život, ma možda čak i drugačija krvna zrnca koja su nekoć bila objedinjena pod jednim imenom – stvarno li je ružan ovaj svijet, još li ružnije politike gdje nas se trudi odvajati na sve načine. Drago mi je da sam se odlučila na ovaj korak, na ovu razmjenu. Upoznala sam neke nove dijelove sebe, proširila vidike, a sve sa željom kako bih svoj svijet učinila malo boljim mjestom za život. Upoznala sam tuđe životne priče i sudbine, tu neku kolektivnu svijest o zajedništvu. I upravo me takve misli vesele i pokreću, zaista sam se žurila upiti što više takvih priča iz dana u dan, veselila sam se životu, veselila sam se glazbi u pozadini, svakom novom gutljaju kave, kapi kiše, pronalasku sebe i dijelova sebe u drugima.
29. ožujka – 31. ožujka
Kraj se približava. Ne znam koje bih riječi odabrala kako bih opisala kako mi je žao što odlazim. Ovo je zaista jedinstveno iskustvo koje bih voljela iznova i iznova proživljavati. Pomalo me hvata tuga što odlazim. Kako da zaboravim sav taj smijeh, i moj i njihov, ispijanje kava u hodnicima doma, ispred doma, na suncu, pod oblacima, igranje frizbija, kuhanja nudli i čajeva od mente u dva ujutro, šetnje po gradu, gubljenje po istom, slušanje klasične glazbe, sva piva i degustiranje rakija. Kako bih ikoga mogla zaboraviti, sve te priče, svo to dijeljenje – ovaj dom uistinu jest doma. Prvi put da sam se negdje tako osjećala. Doma. Ako se ovdje, u ovom gradu, u Beogradu nisam pronašla – i neću nigdje drugdje.
3. travnja
Još sam malo tužna što sam napustila Beograd, što je kratkotrajna avantura završila. Na kraju sve mogu svesti na komentar dragog mi prijatelja „Ti si zapravo cijelo vrijeme bila tamo, ti si cijelo vrijeme na krivom mjestu i među krivim ljudima.“ Malo me i rastužio taj komentar, zar toliko odišem time kako ne pripadam ovoj okolini.
Možda sam i sve ove riječi napisala s nekom nostalgijom, nadam se da je to ona koja nas sve hvata nakon nekog putovanja. Ili kad dovršimo neku knjigu. Iako sam isprva mislila da će jednomjesečna avantura biti sasvim dovoljna da upoznam ljude i grad (i da, bila je), ali ostavila me gladnom za još. Toliko gladnom da se najvjerojatnije vraćam s prvim nagovještajima jeseni.
