Godišnjica smrti „divlje zvijeri“ francuske umjetnosti
Na današnji dan preminuo je veliki francuski umjetnik koji je, spajajući revolucionarnost i tradiciju više od šezdeset godina, stekao titulu jednoga od najinovativnijih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća.
Na današnji dan preminuo je veliki francuski umjetnik koji je, spajajući revolucionarnost i tradiciju više od šezdeset godina, stekao titulu jednoga od najinovativnijih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća.
Dvadeseto stoljeće u umjetnosti je donijelo velike promjene. Revolucionarnost, odvažnost, ekspresivne boje i fovistički stil neke su od odlika jedoga od najinovativnijih i najutjecajnijih francuskih umjetnika koji je itekako obilježio prvu polovicu prošloga stoljeća. Riječ je o Henriju Matisseu, čiju godišnjicu smrti danas obilježavamo te se prisjećamo njegovih najvećih djela.
Od pravnika do umjetnika
Punog imena Henri Emile Benoît Matisse rođen je 31. prosinca 1869. u gradiću Le Cateau na sjeveru Francuske. Njegova se obitelj bavila žitom, a mladi se Henri bacio u pravničke vode te je otišao na studij prava u Pariz. Po završetku studija vratio se u Saint-Quentin na poziciju pravnog činovnika. U to vrijeme počeo je odlaziti i na tečaj crtanja, što obavlja paralelno s poslom. Kad je navršio 21 godinu, počeo je slikati dok se oporavljao od bolesti. Sve se više odmiče od prava. godine 1891. preselio se u Pariz radi umjetničkoga obrazovanja. Imao je priliku raditi prema živim modelima, kao i kopije starih majstora, ali je istovremeno bio izložen novijim postimpresionističkim radovima Paula Cézannea i Vincenta van Gogha. Obrazovanje, novostečena znanja i iskustva te svježe probuđena inspiracija uskoro su rezultirale velikim grupnim izložbama u francuskoj prijestolnici, sredinom 1890-ih. Godina 1898. pokazala se uspješnom i za njegov ljubavni život: te je godine oženio Amélie Parayre s kojom je dobio troje djece.
Oslobađanje divlje zvijeri
Do prekretnice stoljeća Matisse je pao pod utjecaj progresivnijih Georgesa Seurata i Paula Signaca koji su slikali u pointilističkom stilu. godine 1904. imao je prvu samostalnu izložbu. Putovanja, krajolici i žene bili su mu osnovni izvori inspiracije. Tako ga je posjet Saint-Tropezu u južnoj Francuskoj nadahnuo za sliku Luxe, calme et volupté, a ljeto u mediteranskom selu Collioure rezultiralo je njegovim velikim djelima Open Window i Woman with a Hat. Oba je djela izložio 1905. u Salon d’Automne exhibition u Parizu, a jedan je kritičar umjetnike koji su izlagali na toj izložbi nazvao divljim zvijerima ili franc. fauves, po čemu je i sam stil kasnije nazvan – fovizam. Naglašavanje emocionalne snage snažnim pritiscima kista te odabirom ekspresivnih boja posebno je izraženo u slici The Joy of Life. U prvom desetljeću prošloga stoljeća Matisse je radio i skulpture i crteže, ponekad povezane s njegovim slikama, s naglaskom na samoj esenciji forme.
– The simplest means are those which best enable an artist to express himself. –
Radikalnost i tradicija
Nakon što je pronašao vlastiti stil, postizao je još veće uspjehe, a na putovanjima Italijom, Njemačkom, Španjolskom i sjevernom Afrikom skupljao je inspiraciju. Uskoro je kupio i veliki studio u predgrađu Pariza. Desetljeće između 1910. i 1920. obilježile su zasićene boje, ravnomjerni slikovni prostori, ograničeni detalji i jaki obrisi izraženi u radovima Dance I i Music. Radeći na slici Piano Lesson istraživao je strukture i geometriju kubizma.
– My choice of colors does not rest on any scientific theory; it is based on observation, on sensitivity, on felt experience. –
Unatoč radikalnom pristupu bojama i formi, Matisseovi su predmeti često bili tradicionalni: scene njegovoga studija (Red Studio), portreti njegovih prijatelja i obitelji te prikazi likova u prostoriji ili okolišu.
Umjetnik do smrti
Moglo bi se reći da je čitav njegov stvaralački život na neki način obilježilo zdravstveno stanje. Počeo je slikati dok se kao mladić oporavljao od bolesti, a operacija 1941. primorala ga je na čest boravak u krevetu. Ipak, nije odustao od umjetnosti, već je nastavio raditi iz kreveta u svom studiju. U zadnjem se desetljeću života posvetio kolažu (Jazz, Memory of Oceania). Jedan od posljednjih projekata bile su mu dekoracije za Chapel of the Rosary in Vence (1948–51), za koju je radio dizajn vitraja, murala, namještaja, čak i crkvenih ruha. Umro je u 84. godini života u Nici. Umjetnosti je posvetio više od šest desetljeća, okušao se u brojnim umjetničkim formama; od slikarstva preko skulpture do grafike te je spojio tradiciju i revolucionarnost, stoga se s pravom smatra jednim od najboljih umjetnika 20. stoljeća.
– What I dream of is an art of balance, of purity and serenity, devoid of troubling or disturbing subject matter...a soothing, calming influence on the mind, something like a good armchair which provides relaxation from physical fatigue. –
