FOTO: 30. godišnjica sportskog događaja koji je promijenio urbanističku sliku Zagreba
– Zag, Zagi, Zagi, za Zagreb nek' se čuje – pjevali su Zagrebački mališani 1987. godine povodom najvećeg događaja u dotadašnjoj povijesti Zagreba. Univerzijada se održavala od 8. do 19. srpnja, a zahvaljujući njoj za Zagreb se itekako čulo.
– Zag, Zagi, Zagi, za Zagreb nek' se čuje – pjevali su Zagrebački mališani 1987. godine povodom najvećeg događaja u dotadašnjoj povijesti Zagreba. Univerzijada se održavala od 8. do 19. srpnja, a zahvaljujući njoj za Zagreb se itekako čulo.
Da su osamdesete bile bajne godine, zahvaljujući Dalekoj obali, znaju već i vrapci na granama. Ono po čemu će ih svi Hrvati, a pogotovo Zagrepčani pamtiti, jest događaj koji se odvio na kraju desetljeća – 14. studentske svjetske igre. Popularna Univerzijada, uz koju se vežu impozantne brojke, zauvijek je promijenila urbanističko i kulturno lice dotad zapuštenog Zagreba i postavila ga bok uz bok najvećim europskim prijestolnicama, a poruka koja je tada odaslana u svijet živi još i danas.
Dok je zagrebački sport cvao, za ostala područja života u samo još jednom zapuštenom balkanskom gradu nije se moglo reći isto. Ideja o prijavi za organizaciju Univerzijade pojavila se spontano, na krilima uspjeha tadašnjih velikih klubova. godine 1982. Cibona je prvi put osvojila prvenstvo Jugoslavije, a i Dinamo je slavio nakon duga dva desetljeća. U proslavama su im se pridružili i vaterpolisti te odbojkaši Mladosti. No, čak ni sjaj svih osvojenih medalja nije mogao skriti ruglo zapuštenih sportskih objekata koji su služili svemu, samo ne svrsi kojoj su trebali. Dok je u bazenu na Šalati rasla trava, vaterpolisti su utakmice igrali u Ljubljani. Bolje nije prolazila ni Cibona koja se seljakala iz dvorane u dvoranu, dok sadašnji Jarun nije ni postojao.
Upravo te slavne 1982. godine Savez za fizičku kulturu dolazi na ideju kako ubiti dvije muhe jednim udarcem – prijavom za organizaciju Univerzijade nagradili bi sportaše za sav njihov trud i učinili im čast bivanja domaćinima te bi dobili prijeko potreban novac za obnovu i izgradnju infrastrukture. Problem je bio što su konkurencija tadašnjem ne baš poznatom Zagrebu bili Indianapolis, Brisbane i New Delhi, no nitko o njima nije više ni razmišljao nakon što su organizacijski čelnici ljudima koji su donosili odluku u centru Rima priredili, pomalo anegdotalno, roštiljadu koja se pamti i sve ih osvojili svojim gostoprimstvom.
Zagreb je proglašen domaćinom Igara, sredstva za njegovu obnovu crpila su se iz posljednje zlatne žile bivše države, a ostalo je povijest. Tijekom triju godina intenzivne gradnje obnovljeno je oko 130 objekata te više od 220 fasada. Zahvajujući Univerzijadi novi su izgled dobili studentski domovi Sava i Cvjetno, stadioni Dinama i Zagreba, hoteli Dubrovnik i Esplanade, obnovljen je i glavni zagrebački trg na kojem je Manduševac ugledao svjetlo dana. Veličanstvenom su se licu grada pridružili Cibonin toranj i današnja zgrada HRT-a, muzej Mimara, a i tramvaj je prešao Savu. Obnova Jaruna bila je potez koji je zauvijek promijenio lice grada i koji je pružio Zagrepčanima ono što su žarko priželjkivali – zeleno-plavu oazu u sivilu asfalta.
Grad koji je zasjao u potpuno novom ruhu dočekao je 8. srpnja 1987. godine 3915 natjecatelja iz 122 zemlje svijeta koji su se natjecali u 12 sportskih disciplina (atletika, košarka, mačevanje, nogomet, gimnastika, plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo, tenis, odbojka, veslanje i kajak) te 130 pojedinačnih disciplina u 77 sportskih objekata. Najveći događaj u dotadašnjoj povijesti Zagreba ne bi se mogao odviti bez 22 000 volontera koji su, po cijele dane radeći za majicu i sendvič, odlučno željeli odaslati poruku da je Univerzijada ponos njihova grada. Mnogi se od njih i danas sa čežnjom u glasu i sjetom u očima prisjećaju jednog od najvećih događaja u kojem su sudjelovali:
– Na teniskim smo terenima ionako bili doma, a tih mi je 12-ak dana prohujalo u dahu, ali neću ih zaboraviti dok sam živ. Jer premda smo bili djeca, osjećali smo se dijelom nečega velikog, posebnog i značajnog za naš grad, zbog čega se u nama razvio i taj osjećaj odgovornosti pa nam ništa nije trebalo dvaput ponavljati. Po završetku Univerzijade uhvatila me stanovita sjeta i nostalgija, bilo mi je žao što je sve tako brzo, prebrzo završilo. Prisjećanje na taj događaj i danas u meni budi toplinu i vraća me u sada već davne dječačke dane, kada je (barem mi se tako iz današnje perspektive čini) sve nekako izgledalo bezbrižnije i bolje. –
Iako je trajala svega nekoliko dana, dojam koji je Univerzijada ostavila na sve koji su je doživjeli i one koji su je sa svojih malih ekrana pratili, neizbrisiv je. Oni zaboravniji trebaju se samo osvrnuti oko sebe kad se nađu u glavnom gradu Lijepe Naše i dopustiti da ih njegov neprolazni sjaj podsjeti na geslo Svijet MLADih za svijet MIRa, čijim će simbolom zauvijek ostati simpatični Zagi koji nas pozdravlja s mnogih zagrebačkih fasada.
