Kad neki tamo Dalicom objavi pismo Zlatka Dalića kak cijeli stožer daruje 24 milijuna ojura djeci u Hrvatskoj, to nije istina. A zašto? Zato što za Dalicom nisi nikad čuo, zato što mu se već naslovnica žuti od svog tog silnog žutila i zato što bi ja sad mogla napisat da sam Tereza Kesovija i da dajem autorska prava Lidiji Bačić jer je to jedino ispravno što mogu učiniti. I netko bi u to povjerovao.

Ovdje se ne radi o Thompsonu i činjenici je li ili nije trebao nastupiti na dočeku, nego se radi o tome da pojedinac ne može izraziti svoje vlastito mišljenje koje se razlikuje od mišljenja većine i pritom ne osjetiti kako se sva ljubav i zajedništvo koje je promicano tijekom prvenstva pretvara u mržnju.

Nije lako pronaći dobrog stanodavca, ni dobrog podstanara, a još k tome studenta. I sam živim kao podstanar već tri godine, pa si zato s debelim razlogom dajem za pravo da komentiram ovakve stvari. Želudac mi se okrene za 360 stupnjeva svaki put kad vidim oglas u kojem najmodavac za šupu nabije cijenu.

Da sam htjela tipkati po mobitelu, ostala bih doma. Da sam htjela gledati tebe kako tipkaš po mobitelu, ostala bih doma. Zašto smo uopće izašle na kavu?!

Otišla sam raditi na sezonu. Nisam konobarica i nisam sobarica. I super mi je.

Sve je u životu stvar stava. Ukusa. Al i tolerancije. I zdravog razuma koji nam pomaže da to sve shvatimo i procesuiramo u mozgu.

Ponekad poželim da imam ručnu bombu. I zabijem im je u dupe. Ponekad poželim da me nema. Ponekad. Dotad, nažalost, slušat ću te krikove i psovanja kad netko pošprica tu modno osviještenu curku koja je baš prije kupanja oprala kosu i sad ju ne želi smočiti.

O najvažnijim (sporednim) stvarima na svijetu!

Podižem novac, vraćam se u menzu i opet čekam red. Da stvar bude bolja, nažuljale su me cipele. I napokon dođem, najedem se i odlučim otići do Ljubljanice riješiti stvar s pokazom. Dolazim do okretišta i, gle čuda, rade do pola 16, a sada je ravno 16. Već polako plačući nad svojom sudbinom, ulazim u tramvaj pa izlazim jer odlučim ući u dućan kupiti kavu kako bih mogla izdržati noć. I da, sada ide još jedna tragedija...

Lakše mi je misliti pozitivno nego negativno. Lakše mi je vjerovati u sebe, nego se ponižavati i ograničavati. Lakše mi je raditi i zaraditi (a pritom se još i kupati u moru), nego sjediti doma na kauču i tvrditi kako nema posla ni para. Lakše mi je poslušati 2% ljudi kojima je stalo do mene, nego 98% ljudi koji će mi reći da činim lošu stvar, a kasnije će tako lako otići iz moga života. Lakše mi je da za pet godina imam radno i životno iskustvo, nego da ga nemam. Makar i pod cijenu toga da bude loše.