Sretan vam Međunarodni dan mladih, pozdrav iz Njemačke!

Jedan korak naprijed. Dva koraka nazad. Pa na najbliži autobusni kolodvor ili aerodrom. Kupiš kartu u jednom smjeru i otputuješ u inozemstvo (u daljnjem tekstu kao Njemačka) u potrazi za boljom budućnosti. Rodna zemlja je uistinu napravila procjenu koliko ulažu u mlade i došla do sljedećeg zaključka: od 2016. do 2018. godine iselilo se 22 i pol tisuće stanovnika; s druge strane broj hrvatskih državljana u Njemačkoj se s 330 tisuća povećao za 35 tisuća. Super, zaključili su u konačnici, mladi su nam u Njemačkoj i više nisu naš problem. Sjednica zaključena.

Sjećam se koliko sam bila bijesna na prijatelja iz srednje škole kada mi je priopćio da će napustiti studij i otići raditi u Njemačku. Rekla sam mu da je najlakše otići. Zašto nitko ne ostaje u rodnoj zemlji i pokuša nešto napraviti od nje. Lijen si. Ne uči ti se. Vratit ćeš se. U Njemačkoj ne rastu pare na grani. Umjesto da mu poželim sretan put, rekla sam mu hrpu gluposti kojih sam postala svjesna nešto kasnije. Tek kasnije sam shvatila da sam zapravo licemjerna jer ni ja nisam ostala studirati u rodnoj Bosni i Hercegovini nego sam pokupila stvari i otišla studirati u Hrvatsku. Zašto? Hrvatska mi je pružala bolje i jeftinije fakultete, priznatije diplome, veću otvorenost prema zaposlenju. Rekla sam ćao svojoj zemlji i sjela na autobus i otišla studirati u Osijek. A mogla sam studirati u Sarajevu. Mogla sam studirati u Mostaru. Mogla sam tražiti bilo kakav posao i voditi neku imaginarnu bitku za bolju Bosnu i Hercegovinu. Ne. Otišla sam. On je učinio isto. Otišao tražiti svoju sreću. Tada sam još živjela u iluziji da ću završiti fakultet u Hrvatskoj i vratiti se u Bosnu i Hercegovinu. Danas razmišljam koja strana zemlja daje bolje zaposlenje za fakultet koji pohađam. Ja sam tek sad postala svjesna onoga što je on zaključio prije tri godine

Već i na upisu na fakultet shvatiš da ne ide baš sve po zaslugama. Da se ispred tvojih odličnih ocjena na državnoj maturi provuku djeca nekih mama i tata. Prvo po prezimenima, onda po broju bodova.

Nema dovoljan broj mjesta u studentskom domu. Samo je jedan, kapacitet je mali. Nema najave da će novi doći uskoro, niti da će se stari obnoviti. Samo najpotrebniji. Grad nema sredstava. Donacije su otišle u krive ruke.

Broj dobitnika stipendije je ove godine smanjen. Smanjen je i iznos. Tek nešto simbolično, država nema sredstava. Iduće godine će simbolično dijeliti kemijske i zbirke pjesama pisaca čija imena nikada nismo čuli.

Radnih mjesta je sve manje. Ispada da si odabrao krivi fakultet, taj nam ne treba. Tko je uopće mogao i znati koji je fakultet pravi, a koji nije.

Ako nakon srednje škole umjesto fakulteta odabereš raditi, početni entuzijazam ubrzo biva zamijenjen razočarenjem. Puno sati i posla, malo novaca i poštovanja. Napreduješ koliko i stranka kojoj pripadaš. O kakvom trudu pričamo? Koje osiguranje? Ti bi i zdravstveno? Ovaj mjesec će plaća kasniti. Idući isto.

Onda pronađeš putovnicu. Pa odeš na aerodrom i prođeš sve moguće sigurnosne provjere. Jednom kad ti torba prođe kroz skener, a ti prođeš pored nje i policajac ti mahne par puta ručnim skenerom preko tijela, nema predomišljanja. Više se nećeš okrenuti za roditeljima koji ostaju s druge strane jer će ti se srce popeti u grlo i nećeš željeti zaplakati iako ti se čini da bi ti se tek tada srce vratilo gdje pripada. U glavi ti prođe misao da radiš ispravnu stvar jer ideš na mjesto gdje će tvoje znanje i talent cijeniti više. Tamo gdje nikoga nije briga čije ti je prezime, čija si poznanica niti kojoj stranki pripadaš. Koliko vrijediš, ne koga poznaješ. Tamo gdje ćeš napredovati ako se potrudiš, a ne ako daš mito. Tamo gdje ćeš plaću dobiti uredno sve dok uredno obavljaš svoj posao.

Nostalgija će se pojaviti povremeno, ali novi grad će ti pružiti šansu koju tamo nemaš. Šansu koju ne smiješ propustiti. Upoznat ćeš nove ljude, upoznat ćeš one koji su došli sa sličnom pričom kao i ti.

Nakon što deseti put stupiš na aerodrom, više nećeš biti siguran odlaziš li ili se vraćaš.

Tako se odvija kretanje mladih u našoj zemlji. Mojoj Bosni i Hercegovini. Vašoj Hrvatskoj.

Kada sam se počela baviti pisanjem ove teme, očekivala sam da će to biti tek šturo prenošenje informacija koje je netko negdje već napisao ili tek obično izvješće s terena. Ispalo je nešto potpuno drugačije. Sa svakim istraživanjem dolazila sam u stanje koje ne mogu nazvati ni čistom ljutnjom ni čistom tugom. Možda je to upravo ono što su osjećali svi mladi koji su se kretali prema izlaznim crtama svoje domovine. Ljutnju što nikoga nije bilo briga jer odlaze i tugu za onim što ostavljaju.

Oprostit ćete mi i vi koji ovo čitate, a i one, jer vam nisam htjela lagati. Ovo je stvarna slika mladih. Zbog ovoga je i nastao ovaj dan. Da si postavimo pitanje.

Gdje su naši mladi?

Što činimo za njih?

Zašto odlaze?

Hoće li se vratiti?

Neće.

Povratak domovini im je posljednja opcija. Bar dok je domovina onakva kakvom su je vidjeli zadnji put.