Studij u Utrechtu: Profesori studente ne zovu kolegama jer nema krute hijerarhije i igara moći

Ivan Flis iz zagrebačkog Staglišća, dvadesetšestogodišnji ljubitelj knjiga, d&d-a i rasprava u Krivom putu, bivši je student psihologije na Hrvatskim studijima koji je nekoliko mjeseci nakon diplome upisao doktorski studij u Utrechtu.

Naišavši na oglas na internetu, Flis se kao jedan od osamdeset zainteresiranih prijavio, pronašao mentora koji bi ga prihvatio u slučaju da dobije doktorat, uspješno prošao dva kruga razgovora i ubrzo počeo pakirati kovčege.

Početkom siječnja zagrebačku je adresu zamijenio utrehtskom, a nakon puna tri mjeseca u tuđini, odlučio sam malo porazgovarati s njim o životu u Nizozemskoj sad kad su se dojmovi slegli, a uspomene na nekulturne taksiste i bezobrazne djelatnice referade polako počele blijedjeti.

Profesori nemaju potrebu pokazati dominantnost

Kako to da si se odlučio na tako velik korak kao što je selidba u Nizozemsku?

Pa, ne mogu reći da sam odlučio ići u Nizozemsku u nekom određenom trenutku. Tijekom studija u Zagrebu uvijek sam htio otići van i vidjeti kako sveučilišta i život uopće izgledaju izvan Hrvatske. Što zbog novaca, što zbog manjka prilika (Erasmus je tek došao kad sam ja bio na diplomskom), što zbog vlastite inertnosti, nikad nisam otišao izvan Hrvatske. Kad sam upisao diplomski studij, bio sam prilično očajan jer sam imao osjećaj da sam se trebao više potruditi i možda naći neku stipendiju i otići van studirati, tako da sam nakon završetka diplomskog bio siguran da ću se barem probati negdje prijaviti.

Druga stvar je to što mi je interes od početka studija bio bavljenje znanošću i visokim obrazovanjem. Mislim da hrvatski visokoobrazovni sustav ima velikih problema – što financijskih, što organizacijskih – i htio sam vidjeti kako izgledaju sustavi u kojima ima više novaca i u kojima postoji drugačija organizacijska shema i pristup. Ne u smislu da vani mora biti bolje nego doma, samo da svakako mora biti drugačije. Mislim da u današnjem svijetu u kojem pola mlade i obrazovane Europe hoda po Erasmusima i raznoraznim drugim razmjenama, netko tko se želi baviti visokim obrazovanjem i istraživačkim radom ima obavezu iskusiti barem malo internacionalne znanstvene scene i drugačijih sustava obrazovanja.

Treća, i pretpostavljam presudna stvar je to što sam se već rano tijekom studija počeo interesirati za filozofiju znanosti i metateoriju u psihologiji (dakle, nešto tako dosadno kao što je razmišljanje o tome kako psiholozi razmišljaju o ljudima koji razmišljaju). U Hrvatskoj se gotovo nitko time ne bavi na taj specifičan način i nema se novca/vremena/volje čak i za puno primjenjenije stvari od toga. Tako da sam znao da ću morati otići van ako se želim barem probati time baviti.

 

Dodjela diploma na Hrvatskim studijima, FOTO: I.F.

 

 

Kao osoba koja se iz prve ruke upoznala s hrvatskim i nizozemskim sustavom obrazovanja, sposoban si i adekvatan povući paralelu. Koliko se nizozemski stručnjaci razlikuju od naših?

Prva stvar koju sam ovdje primijetio je da profesori studente ne zovu kolega. O tom sam dosta razmišljao i mislim da je to manifestacija toga kako se u hrvatskom obrazovnom sustavu pokušava zamaskirati sulud odnos moći. Nizozemci nemaju potrebu izjednačavati studente s profesorima na razini persiranja i obraćanja jer nema takve krute hijerarhije i igara moći koje bi se uopće trebale izravnati socijalnim normama i tradicijama takve vrste.

Naravno, i ovdje ima jako puno ega i ljudi kojima laskaju titule ispred imena i slične gluposti. Također ima megalomanijaka koji postaju sveučilišni profesori, ali nemam taj feeling koji često dobiješ kad razgovaraš s mnogim hrvatskim sveučilišnim profesorima - da moraju pokazati tko je dominantan. Naravno da si dominantan – sveučilišna profesorica (ili profesor) u zvanju s objavljenih xyz radova i knjiga i znaš više o više stvari nego što sam ja vjerojatno ikad čuo ili vidio.

Nema potrebe da ponižavaš ijednog studenata da bi se osjećao superiorno jer je institucionalna i generacijska činjenica da si 'superioran', ma što to bilo. To je super stvar. Jako rasterećuje sve ostalo – kad nemaš grč da ćeš ispasti glup ili da će te netko ponižavati ili ti se rugati samo zato jer može.

Druga stvar je da je upoznavanje profesora i ljudi koji se bave raznoraznim stvarima najlakša stvar na svijetu. Stalno se organiziraju nekakvi seminari, kolokviji, male radionice ili konferencijice (uglavnom većina stvari na engleskom). Tamo možeš čuti i vidjeti što ljudi rade i svi su jako pristupačni u tome da pričaju i surađuju s tobom. Evo, prije par tjedana bio sam na jednoj radionici na kojoj su sjedili doktori medicine, psihijatri, biolozi, filozofi znanosti, povjesničari znanosti, psiholozi, matematičari i vjerojatno još pet drugih profila stručnjaka s kojima nisam stigao pričati – ali svi smo ta dva dana pričali o istoj stvari i povlačili paralele između toga što radimo. I naravno, nakon toga razmijenili e-mail adrese i dogovorili daljnje sastanke i razgovore.

Putovanja čine mlade ljude boljim stručnjacima

Kad sam jednom prilikom baki spomenuo da ne vidim ništa loše u tome da netko pokuša naći posao negdje u Europi, zaključila je da ne volim dovoljno svoju Hrvatsku. Misliš li da u glavama ljudi to još uvijek postoji kao kočnica dok razmišljaju o selidbi van? Da se osjećaju kao da dižu ruke od Hrvatske, okreću joj leđa?

Mislim da nacionalni identitet koji ti stvara takve osjećaje i nije baš identitet koji bi trebao njegovati. Ne znam koči li to ljude – ono što sam primijetio (možda je to moj gastarbajterski stereotip?) jest da mladi ljudi iz Hrvatske nevoljko odlaze iz države na par godina kako bi radili ili se obrazovali. Svi vole govoriti o tome kako je nemoguće doma i kako se ništa ne može, ali malo tko se zaista potrudi istražiti opcije kako otići negdje drugdje.

Mladi ljudi iz čitave Europe putuje i odlazi na kraće ili duže u druge zemlje, i mislim da ih to na kraju čini i boljim stručnjacima te im daje neko životno iskustvo koje nikad ne bi stekli da su ostali kod kuće. Stavljanje takvih interesa u okvir izdaje vlastite zemlje, nacionalne svijesti, domoljublja ili patriotizma potpuno mi je neshvatljivo i nebitno. To neko bičevanje vlastitim nacionalnim identitetom je mazohizam, ne domoljublje. Postoji toliko prilika i toliko sustava koji su ti spremni omogućiti tako nešto čak i ako nisi najsposobniji, najpametniji ili najbogatiji – najgluplja stvar bila bi da ih se ne iskoristiti.

No, na kraju krajeva, mislim da to nije ni do gluposti mladih Hrvata ni patriotizma, već jednostavno kalkulacije koja završava s time da je doma najbolje, koliko god nezaposleni ili ljuti bili na neefikasna sveučilišta, burze, vlade, firme, zdravstvo ili što god drugo. I to je okej, ali onda bi možda trebali prestati pričati o tome da treba otići van kad tu ništa ne valja.

Prenijet ću baki. Koja je najveća razlika između društva koje si ostavio iza sebe i koje te dočekalo u inozemstvu?

Mislim da je najveća razlika koju nekako osjetiš u postojanju neke doze optimizma i većeg osjećaja kontrole nad time što ti se događa u životu. Lažno ili istinito, nisam siguran, ljudi ovdje imaju osjećaj da sustavi postoje kako bi koristili ljudima i kako se ti sustavi mogu mijenjati nabolje kad ne funkcioniraju. Nema tog osjećaja bespomoćnosti koja guši i samo njurganja – naravno, ne bih rekao da tako nešto ne postoji, samo ne postoji u tolikoj mjeri. Druga stvar je da Nizozemci imaju taj neki čudan miks osjećaja manje vrijednosti i superiorne arogancije – manje vrijednosti male nacije koji sjedi između Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva (u zadnja tri mjeseca sam valjda dvadeset puta čuo kako je Nizozemska mala zemlja), ali istovremeno nekog arogantnog ponosa koji ih čini sigurnima da oni znaju najbolje kako urediti svoje društvo i kako učiniti život dobrim za većinu. Ponekad smatraju da znaju najbolje urediti i druga društva, npr. ono u Ukrajini.

Na kraju, mislim da je najveća razlika u razini osobne odgovornosti koju ljudi osjećaju za ono što rade. Od tete čistačice koja nam čisti ured, do rektora sveučilišta, svatko ima jako izražen osjećaj odgovornosti prema onom što radi i radi to najbolje što može. Moj je dojam da je to najveća razlika.

Ono što mi najviše fali je taj neki balkanski smisao za humor – neozbiljno kažem da zapadna Europa nema dušu. Kao da dušu stvara nepravedan svijet kojem se jedino možeš smijati i biti ciničan.

Fakultet je toliko dobar ili loš koliko je student spreman uložiti truda u njega

Kakvo mišljenje imaš o svom fakultetu i možeš li prokomentirati očite predrasude i podcjenjivanja koje ljudi osjećaju spram Hrvatskih studija?

[smijeh] Mislim da bi svi hrvatski studenti trebali imati iskustvo barem jedne konferencije na kojoj će se predstaviti kao 'student of the Centre for Croatian Studies in Zagreb' ili 'student of the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb' i vidjeti zbunjen izraz lice osobe koja pita gdje je uopće Zagreb. Ako već hoćemo ići u sulude priče o utemeljenosti stigme ili podcjenjivanja, možda bi to trebali otvoriti s – treba li podcjenjivati Sveučilište u Zagrebu?

U malo ozbiljnijem tonu – mislim da bi se studenti u Zagrebu i na drugim hrvatskim sveučilištima više trebali pozabaviti strukturnim problemima visokog obrazovanja, politiziranosti predstavništva studentskih tijela, anomije i krajnjeg beskičmenjaštva toga kako se mi odnosimo prema institucijama koje su tamo zbog nas, umjesto uspoređivanjem toga čiji je tata jači. Svaki fakultet je toliko dobar ili toliko loš koliko je student koji je na njemu spreman uložiti truda u njega. Upoznao sam fah-idiote s Cambridgea i genijalne studente iz Sofije – i mislim da ista paradigma vrijedi i za naša provincijalna urlikanja o tome kako je ovaj ili onaj fakultet bolji ili lošiji. Odijelo ne čini čovjeka, alma mater ne čini studenta?

Malo jeftine popularne psihologizacije da bar nekako zabavimo puk koji čita intervju s ovim dosadnjikavim i prepotentnim akademskim parazitom – možda bi trebali pokušati utjecati na svoje osjećaje manje vrijednosti kroz aktivizam i organizirane pokušaje promjene institucionalnih praksi, a ne kroz kuloarska uspoređivanja dužine akademskog spolovila?

 

Sunčana strana, FOTO: I.F.

 

 

Kako sada izgleda tvoj prosječan dan? Što radiš u slobodno vrijeme?

Dan mi počinje oko devet ili deset ujutro kad dođem na institut. Radim na institutu za povijest i filozofiju znanosti koji je interinstitucionalan (dijeli resurse svih sastavnica sveučilišta), tako da uglavnom nema svoj prostor. Sjedim u zgradi instituta za matematiku i astronomiju, s još par doktoranada. Još uvijek pripremam i razrađujem istraživački plan na temelju prijedloga istraživanja s kojim sam upisao doktorat, tako da uglavnom čitav dan čitam sekundarnu ili primarnu literaturu te pripremam okvir za povijesni i scijentometrijski korpus na kojem ću raditi.

Imam pauzu za ručak oko podne i otiđem doma oko šest, sedam navečer. Dva puta tjedno imam tečaj nizozemskog, i tu i tamo sudjelujem u raznim seminarima, grupama za čitanje pojedinih knjiga ili radionicama – ponekad i na drugim sveučilištima u Nizozemskoj. Svakih nekoliko tjedana sastanem se s mentorom pa prođemo kroz to što sam dosad napravio te surađujem s još jednim stručnjakom za scijentometriju na institutu u Leidenu s kojim se vidim barem jednom mjesečno.

Još uvijek mi nisu počela intenzivnija predavanja u školi za poslijediplomske studije u koju sam upisan i nemam obaveza kao predavač ni asistent do idućeg semestra, tako da se u potpunosti mogu posvetiti svom projektu u punom radnom vremenu. Imam nekoliko prijatelja otprije koji žive u Utrechtu, tako da tu i tamo izađem na večeru ili van s njima ili frendovima iz ureda. Isto tako, bar jednom mjesečno ili odem u Strasbourg u kojem mi cura studira ili ona dođe ovdje u posjet na par dana. Vrijeme uglavnom brzo prođe.

Hrvatskim sveučilištima vlada osjećaj bespomoćnosti

Kad upoznaš nove ljude tamo, kakvu sliku o našem dijelu Europe imaju?

Svi uglavnom imaju neki komentar o obali – neki su bili na moru kod nas, a neki su čuli da je lijepo. Kad te malo bolje upoznaju, pitaju pitanja o raspadu Jugoslavije i ratu, ali uglavnom nemaju neke posebne predrasude. Barem ne ljudi među kojima se ja krećem. Pretpostavljam da su trenutne žrtve nizozemske ksenofobije Marokanci i Turci pa nemaju vremena za istočne i jugoistočne Europljane. Dosad nisam imao nikakvih negativnih iskustava.

Razmišljaš li o tome da ostaneš gore i nakon stjecanja doktorata?

Rado bih se vratio doma, ali naravno da razmišljam o tome da ostanem ovdje ili negdje drugdje u inozemstvu. Nije da hrvatski akademski sustav ima baš puno mjesta za doktora filozofije i povijesti psihologije koji se bavio metateorijskim analizama psihologijske literature od 1950-ih do danas. Ako je netko čuo da traže takvog, slobodno mi pošaljite e-mail [smijeh].

Iskreno, ne znam što ću nakon što završim ovdje. Rado bih se vratio doma i pokušao nešto promijeniti ili barem donijeti nešto novo na naša sveučilišta. Zaista bih želio predavati i pisati – to su dvije stvari zbog kojih se bavim ovim čime se bavim – a ako to mogu raditi u Utrechtu ili Zagrebu, odabrao bih Zagreb i za puno manje novca.

Prošlo je dosta vremena od diplome, preselio si se 1 300 km od Zagreba. S jasnijom, čišćom perspektivom, što bi rekao da ne valja s hrvatskim obrazovnim sustavom? Što bi mijenjao?

Nikakvi kriteriji zapošljavanja i napredovanja. Nikakav sustav nadzora i upravljanja kvalitetom rada akademskog osoblja – bilo istraživački ili predavački. Naravno da pretjerujem kad kažem nikakav; postoji sustav i postoje izvrsni ljudi koji su obrazovani na našim sveučilištima i koji rade na njima. Ali na hrvatskim sveučilištima, kao i na svim hrvatskim institucijama, postoji taj zarazan osjećaj bespomoćnosti i pomirenosti sa stvarima čak i kad očito ne valjaju.

Super su primjer studentske evaluacije profesora. Kod nas su uglavnom proforma tlaka koju ljudi ispunjavaju jer nemaju što pametnije raditi. Neki dan pričao sam s prijateljicom koja studira ekonomiju u Rotterdamu i ona kaže da ako profesori ovdje dobiju loše evaluacije studenata, uprava fakulteta jednostavno ih makne s tog kolegija.

Sveučilišta postoje kako bi se bavila istraživačkim radom i obrazovala studente – mislim da se to jako lako kod nas zaboravi. Student od osovine cijele stvari postaje samo korisnik. I ne govorim ovdje o nekakvom idealizmu i idealnim tipovima sveučilišnih predavača-svetaca. Male stvari puno znače i ne ovise uvijek o količini novca ili prestiža koje sveučilište ima.

Na kraju dana, hrvatski visokoobrazovni sustav izgleda kao močvara polujavnih odnosa i međuovisnosti koje često nemaju ništa sa sposobnosti, dobrim predavanjima ili istraživačkim radom. Valjda zbog toga oni ljudi koje sam osobno našao kao uzore u tom sustavu još uvijek predstavljaju neku iskru nade i povjerenja da stvari nisu toliko loše koliko se čine na prvi pogled. Možda bi trebali biti malo više arogantni Nizozemci kad razmišljamo o svom poslu, a manje cinični Hrvati. Samo – hoćemo li onda izgubiti dušu; i dolazi li duša u paketu s divljim kapitalizmom i birokratskim korumpiranim kaosom institucija?

Možda ova Nizozemska samo ima loš utjecaj na mene pa prestajem biti balkanski cinik.

Što ti nedostaje iz Hrvatske? Pazi što pričaš, poslat ću link tvojoj obitelji.

Nedostaje mi čaša vode uz kavu. Ovdje uvijek moraš tražiti čašu vode. Nedostaje mi govoriti hrvatski i onaj osjećaj koji ni ne znaš da imaš kad ti je sve poznato, svi pričaju tvoj jezik i gdje nemaš onu misao, samo na sekundu, gotovo u svakoj situaciji: - Rade li to tako Nizozemci? Nedostaju mi prijatelji i obitelj i sve one stvari koje bi našao u zadaćnici osnovnoškolca koji piše o tome što bi mu nedostajalo da se odseli.

Ali sve je to blizu jer je svijet puno manje selo nego što je to izgledalo iz Zagreba.