Njemački dnevnici, peti dio: Zašto su knjige važne?

Ovih dana u sjeni dnevno-političkih zbivanja mogli ste pročitati neke tzv. polemike o kulturnim previranjima u Hrvatskoj. Ukoliko niste, evo mali podsjetnik.

U Frankfurtu se od 8. do 12. listopada ove godine održao 66. Sajam knjiga (njem: Die Frankfurter Buchmesse). Ne bi to moje oči niti doživjele dok sam sat vremena udaljena od Frankfurta, da nisam pročitala gore spomenute tzv. polemike. Radi se o tome kako je Hrvatska bila predstavljena na Sajmu.

Naravno vjerojatno je mali broj ljudi uopće pročitao tu polemiku. Možda samo ljudi koji su „upleteni“ u priču. Imenovati ih neću, možete malo proguglati. No moje pitanje je: „Quo vadis croatology?“.

Naime croatology (engl.) ili hrvatska kultura po naški može se studirati na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Studij je to koji je normalan za druge zemlje, no kod nas je slabo zastupljen. Ništa novo kod nas. No važnije je pitanje zašto se u nekim dijelovima na potpuno nepotrebne načine hrvatska kultura uništava? Čitajući tzv. polemiku i znajući glavne aktere i njihov doprinos našoj kulturi, postavilo mi se pitanje: "Zar se stvarno niste mogli naći u 4 oka i dogovoriti se o nekim stvarima?"

Morate li preko medija govoriti o stvarima koje su na kraju potpuno nevažne jer u dugotrajnim svađama i podmetanjima zapravo pati naše društvo i kultura koja je vezana uz nju. Svatko od nas različito misli i dajte to već jednom prihvatite! Da nije tako, akademska zajednica bila bi leglo jednoumlja. Kakva bi tek onda bila znanost? Bolje se dobro posvađati u 4 oka i donijeti zaključak nego godinama se prepucavati i ništa ne napraviti!

No razmišljajući o tim stvarima koje mi se ponekad kao promatraču čine tragikomedijom, došla sam na ideju da vam ukratko opišem dio Sveučilišta u Heidelbergu.

Velebna naša Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu! Trenutno mi od toga dijela zagrebačkoga duha jedino nedostaje hrvatski običaj ispijanja kave od sat do dva na krovu hrama znanja. Ne, nemam veliku nostalgiju, to je samo trenutak koji je kraći od te kave.

Pitanje je: „A što je to toliko bolje ovdje?“ Kada vam je knjižnica stvarno usmjerena na učenje i istraživanje! U Sveučilišnoj knjižnici u Heidelbergu ne postoji limit za posuđivanje knjiga. Pravi, ne kulturni, nego sveučilišni šok! Zbog toga mi je soba već puna knjiga. Također, nema puno mjesta za čitanje (kava ne dolazi u obzir!) kao kod nas jer naravno možete posuditi koliko želite. Svima nam je već poznati slučaj u kojemu nismo mogli posuditi „Priče iz davnina“ naše slavne Ivane Brlić-Mažuranić iz NSK! Pa sramota mi je to uopće reći ovdje.

Osim Sveučilišne, svaki institut ili fakultet ima svoju knjižnicu, i sve su knjižnice u jednome katalogu te to uvelike olakšava traženje i istraživanje. A što reći o knjigama? Ono što sam do sada istražila teško se može opisati. Mogu samo reći kako je za moj studij povijesti. Postoje udžbenici za točno određena razdoblja koja nemamo, ne samo Hrvatski studiji, nego cijela hrvatska historiografija. Mi stvarno kaskamo za time i to vidim sad, kad radim na određenoj temi. Naravno imaju i oni mana. No taj dio ostavljam za magistarski rad.

U pauzi od čitanja i predavanja, došlo mi je pitanje: „A zašto su knjige važne?“ Odgovor je suviše jednostavan: „Samo nas one mogu potaknuti da tražimo više i idemo dalje.“ Vratimo li se na početak članka o Hrvatskoj, one nas ponekad mogu baciti korak nazad!

Dva koraka naprijed pa jedan nazad ne vodi nikuda, no u ovome trenutku bolje i to nego ništa. I tako dok sjedim i gledam kroz prozor, lastavice putuju na jug, a kuda putuje hrvatska kultura, književnost, intelektualna sredina, sveučilišno obrazovanje? Ovo je veća enigma nego što je bilo prije - kokoš ili jaje.