"Dost dobar" novi album Dropkick Murphysa

Ponovno smo vam pripremili glazbeni čušpajz u kojemu se bavimo svime i svačime što je vezano za glazbu. Već smo pisali o upečatljivim skladbama iz horor filmova, glazbenome geniju Dylanu, vezi Pink Floyda i leteće svinje, glazbi u politici, antibožićnim pjesmama i albumima koji su obilježili 2016. godinu. U nastavku serviramo malo irskog punka.

Prošli mjesec basist Dropkick Murphysa Ken Casey i gitarist Tim Brennan bili su na sprovodu poznanika kojeg još znaju od devedesetih, od vremena kada su harali bostonskim garažama. Uzrok njegove smrti bilo je predoziranje, a kako je ono oduzelo živote i drugim prijateljima članova benda, oni su odlučili pružiti nadu onima koji su u vrtlogu droge devetim albumom 11 Short Stories Of Pain & Glory.

Osim u novom albumu, problemu predoziranja posvećuju pažnju i u slobodno vrijeme kroz humanitarni rad, no mi ćemo se sada baviti ipak onim glazbenim. Bostonskom bendu ovo je prvi put da su snimali album van Bostona te im je ovo prvi album izdan nakon bombaških napada u glavnom gradu Massachusettsa. Deveto izdanje nastalo je u El Pasu u Teksasu, dovoljno daleko da nakratko pobjegnu od obiteljskih obaveza i posvete se stvaranju novog albuma nakon zadnjeg Signed and Sealed in Blood.

Uvertira u album je The Lonesome Boatman, instrumentalna obrada istoimene irske pjesme koja nas glazbom teleportira na brod s pogledom na Moherske klifove u Irskoj, a istovremeno zbog navijačke dernjave imamo dojam da zdušno bacamo bengalke s tribina (bengalke su tek tako ubačene, ne preporučamo korištenje pirotehničkih sredstava).

Iako je cijeli album reakcija na, takoreći, opijatsku epidemiju, pjesma Paying My Way najviše je posvećena problemu ovisnosti. Kako je rekao Brennan za Billboard, Ken je bio na dvadesetak sprovoda do kojih je došlo zbog predoziranja, stoga je to cijelu grupu stimuliralo da osvijeste publiku na taj problem koji je gorući na bostonskom području, a i u drugim područjima Amerike.

Uz Paying My Way, pjesma koja svakako treba biti u prednosti pred drugim pjesmama je First Class Loser, otpjevana u pripovjedačkoj maniri poput neke keltske moderne legende koja ironično prikazuje luzera odbačenog od društva. 

Sandlot je pjesma u kojoj se najmanje može osjetiti irski šmek, no daleko od toga da je loša. Riječ je o svojevrsnoj odi mladim danima kada se nije marilo za površne i materijalne pojave, već se uživalo u malim stvarima. Atmosfera pjesme postat će vam jasna nakon ovih stihova.

Your mom was fine, you went to fancy schools

You had lots of shit, but you still weren't cool.

Navijači Liverpoola došli su na svoje još jednom verzijom slavne You'll Never Walk Alone, pjesme koja se veže uz Liverpool od ranih šezdesetih i koja se nalazi u mjuziklu Carousel iz 1945. godine Na inicijativu Kena Caseya, Dropkicksi su obradili ovaj klasik u znak potpore onima koji se bore s ovisnošću o opijatima.

4-15-13 posvećena je žrtvama bombaša Bostonskog maratona. Članovi benda donirali su preko 100 000 dolara za ozlijeđene, a uz to su ih i posjećivali. Iako pjesma ne spominje konkretno tragediju, jasno je da se referira na nju zbog spominjanja „Patriot's Daya“, praznika kada se napad desio, a i ostatak pjesama metaforički odaje počast nevinim žrtvama.

– Mislim da je ovo daleko najbolja stvar koju smo ikad napravili. Znam da to ljudi kažu za svaki svoj novi album, no sad iskreno mogu reći da sam ponosan na ovaj i nadam se da će i ostalima biti super – rekao je Brennan s nadom da su obožavatelji uzbuđeni oko novih stvari koliko i oni sami.

Album donosi istovremeno njima svojstven punk-rock stil s keltskim primjesama mandoline i gajde, a opet donosi neko osvježenje s plemenskim ritmom na bubnjevima koji se posebno osjeti u himničnoj Blood i Paying My Way. 

Nove će pjesme publika imati priliku poslušati u zagrebačkoj Tvornici kulture gdje će ovi bostonski irish-folk punkeri nastupiti 7. veljače te prirediti divljačku idilu. Ipak rijetko kojem bendu polazi za rukom i razdivljati publiku i razgaliti njihova srdašca.