Bez ulaganja u obrazovanje nema društvenog razvoja!

Prof. dr. Renato Matić je sociolog koji godinama proučava hrvatsko društvo, a najviše se bavi temama korupcije i devijantnog ponašanja. Izvanredni je profesor sociologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu te vanjski suradnik na još nekoliko visokoškolskih institucija. Autor je knjige „Društvena promocija bezakonja” te autor i suradnik na brojnim drugim knjigama koje se bave temama organiziranog kriminala i korupcije u hrvatskom društvu. Vrlo je kritičan prema društvenom stanju u Hrvatskoj, a u ovom intervjuu otvoreno progovara o problemima studenata te analizira hrvatsku političku i društvenu stvarnost.

„Svaki visokoobrazovani mladi čovjek koji napusti Hrvatsku znači gubitak od 5 do 10 milijuna dolara!”

Kako vidite budućnost studenta u Hrvatskoj u trenucima kada je sve teže doći do zaposlenja?

Ključ svih problema u Hrvatskoj, pa tako i studentskih, je nepostojanje strategije društvenog razvoja. Za svako društvo koje misli na svoju budućnost potrebna je strategija koja u sebi sadrži odgovore na pitanja što će tko u tom društvu raditi i što na temelju tog rada može očekivati. Studentska populacija nalazi se na vjetrometini zbog nepostojanja harmoniziranog pristupa koji mora biti institucionalan. U dobro uređenom društvu postoje jasni obrasci kako se stvari odvijaju. Kod nas se problemi rješavaju stihijski i parcijalno, gase se požari koji svako malo ponovno buknu jer se uzroci problema ne rješavaju. Političari iz rukava sipaju demagoške floskule o „društvu znanja” i „ulaganju u mlade”, a kada se ugase mikrofoni na predizbornim skupovima, postaje jasno da su potpuno nesposobni da nešto promijene. Uostalom, oni to i ne žele promijeniti. Potrebna nam je studiozna neovisna ekspertiza koja će dovesti do stvaranja strategija razvoja društva jer će inače mladi, a posebice studenti, pobjeći iz Hrvatske glavom bez obzira.

Što kao profesor sociologije možete reći o odnosu politike i dijela medija spram društvenih i humanističkih znanosti koje navodno nisu „isplative” za društvo?

Politika i neki mediji zapravo su u suglasnosti da znanstvenici općenito, a posebno društveni i humanistički, predstavljaju trošak i opterećenje za društvo. To govore zato što intelektualci koji slobodno misle, a takvih je sve manje,  govore o uzrocima problema koje politička elita nije u stanju, a i ne želi riješiti jer bi to dovelo u opasnost njihove položaje. Oni nas kritiziraju jer smo im prijetnja. Isto se govorilo i u bivšem jugoslavenskom režimu kada je čak postojala sintagma „pošteni intelektualac”, što je sugeriralo da je zanimanje intelektualaca uglavnom nepošteno. Danas nam prodaju priču i pokušavaju uvjeriti javnost da stvarni problem nisu političari i njihovi suradnici koji su nas opljačkali za silne milijarde nego znanstvenici i profesori koji rade i primaju plaću. Ljudi koji odlučuju o našoj znanosti nemaju pojma kakvo bogatstvo imaju u rukama. To je kao da ste nekom tko ne zna voziti bicikl u ruke dali Ferrari.

Hrvatska je pri dnu u EU po izdvajanju za visoko obrazovanje, fakulteti ne mogu uzimati znanstvene novake, ukidaju se znanstveni projekti... Koje su dalekosežne posljedice takvog stanja?

To znači ni više ni manje nego gubitak osnovnog potencijala za društveni razvoj. Znanost, kultura i umjetnost su baza za rješavanje svih društvenih problema. Međutim, birokratska svijest naših elita na ta područja odavno gleda kao na nepotreban trošak. Ipak, naš problem nije u tome, ključ  je u činjenici da cjelokupna populacija to ne vidi kao problem. Naši političari uspijevaju uvjeriti većinu birača da su obrazovanje i znanost troškovi, a ne investicije. Dok god je to tako, situacija se neće poboljšati.

Mladi ljudi koji završe fakultet često ne nalaze posao i odlaze iz zemlje. Hrvatska tako gubi sve što je u njih uložila, a zapadne zemlje dobivaju gotove stručnjake. Kako to promijeniti?

Spomenuli smo okolnosti u kojima se nalaze mladi. Te okolnosti treba promijeniti, a to se kod nas može isključivo pravim političkim odlukama jer je većina društvene moći tu koncentrirana. Ali to se ne događa jer političari nemaju ni vizije ni volje. Neki neovisni stručnjaci napravili su procjenu da mlad visokoobrazovani čovjek koji će odraditi cijeli radni vijek može proizvesti vrijednost između pet i deset milijuna američkih dolara. Pomnožite taj broj s brojem mladih stručnjaka koji su već otišli ili se spremaju na odlazak iz Hrvatske. Takva politika je kreiranje najgore vrste problema koji će nas dočekati u budućnosti.

„Naši političari vjeruju samo u sud svoje partije, a Hrvatska je tvornica za proizvodnju korupcije”.

Prije par dana bivši premijer i njegova stranka osuđeni su za pronevjeru javnog novca. Hoće li to biti pouka političkim elitama da se korupcija u Hrvatskoj ne isplati?

Bojim se da ne, a to se vidi i iz reakcija na presudu. One su zapravo iste kakve su bile i u početku otkrivanja ove afere. HDZ ne prihvaća odluku hrvatskog suda, a SDP se ponaša kao da ga se ta odluka ne tiče jer oni, navodno, nisu korumpirani. To neodoljivo podsjeća na slučaj iz 1920-ih godina kada je Josip Broz Tito, koji je bio na sudu zbog podrivačkih djelatnosti, izjavio: „Mene presuda ne zanima, za mene postoji samo sud moje partije!” Isti obrazac ponašanja imamo i danas u našim najvećim strankama. Potencijalni budući premijer i šef opozicije Karamarko javno govori da ga presude hrvatskog pravosuđa ne zanimaju! I od aktualnog premijera čuli smo takvu procjenu u slučaju izručenja Josipa Perkovića. Toliko o hrvatskoj demokraciji i trodiobi vlasti. Ova presuda ima određenu simboličku vrijednost, ali ne znači puno ako se istrage ne nastave. Zar netko stvarno misli da je bivši premijer kriv za cijelu pljačku Hrvatske?!

Što ćemo dugoročno dobiti ulaskom u EU, na tom planu?

Moram priznati da sam bio optimist po pitanju EU, ali ova prva godina članstva nije donijela nikakve pozitivne promjene. Ja sam očekivao da će nas EU jednostavno apsorbirati u neke svoje pozitivne standarde. Ovaj slučaj presude bivšem premijeru nas je na neki način sve zavarao. Stvorio se nekakav privid da se uistinu borimo protiv korupcije, a sistemska korupcija i dalje cvjeta. Hrvatska je tvornica za proizvodnju korupcije i sukoba interesa. Zamislite top koji stalno proizvodi snijeg. Taj snijeg se nakupi i treba ga čistiti. A Hrvatska, umjesto da isključi struju i ugasi top, zaposli stotinjak ljudi da snijeg čiste lopatama.

 

dr. Renato Matić, FOTO: Privatni album

 

Očekujete li socijalne nemire u Hrvatskoj zbog visoke nezaposlenosti i loše gospodarske situacije?

Svaki nezaposleni čovjek je neiskorišteni kreativni kapital. Rekli smo da visokoobrazovani čovjek može stvoriti vrijednost od 5 milijuna dolara. Čovjek bilo kojeg obrazovanja može svojom kreativnošću i radom stvoriti najmanje milijun dolara. Međutim, zadnjih 20 i više godina nas uči da u Hrvatskoj ne postoji kritična masa ljudi koja bi zahtijevala promjene. Ne trebaju nam nasilne demonstracije, nezadovoljstvo treba usmjeriti u pravom smjeru. Pa Francuzi svako drugi dan prosvjeduju i mijenjaju svoju situaciju. Ali mi nemamo političare koji su odgovorni svojim biračima, oni su odgovorni isključivo svojim stranačkim vodstvima. Dvama najvećim strankama odgovara ovakva situacija, oni trebaju jedni druge da bi stvarne probleme zamaskirali.

Političkom arenom dominiraju kvaziideološki sukobi. Referendum o braku, Josip Perković, ćirilica, zdravstveni odgoj, komunisti, ustaše, razne jame... „Podijeli pa vladaj”, hoće li se to ikada promijeniti?

To su predobre teme za naše političke elite da bi ih se oni tek tako odrekli. Oni ne mogu rješavati stvarne probleme, ali izvrsno evociraju probleme koji emocionalno pogađaju populaciju. Ljudi od prašine u očima ne vide stvarne probleme, a čim se prašina slegne, kreće nova dobro osmišljena tema koja će opet razjediniti birače. Kada bi se počela postavljati prava pitanja, naši dobro situirani vlastodršci počeli bi se osjećati nesigurno. Oni to ne žele, a još uvijek imaju dovoljnu moć da to mogu spriječiti.

„Studenti, budite slobodni i kreativni, iznosite svoje mišljenje!”

Jeste li ikada imali problema zbog žustrih kritika političara, kakve ste iznijeli i u ovom intervjuu?

Imam problema, a vjerojatno ću ih imati i dalje. Imao sam niz poruka i informacija, tobože prijateljskih, da ne pretjerujem. Mnogi su me pokušali smjestiti u ladicu unutar neke ideološke dihotomije. Međutim, ja sam uvijek nastojao stvarati i provoditi kritički diskurs bez ikakvih pretpostavki da su mi jedni u toj umjetnoj podjeli bliži od drugih. Ja ipak vjerujem da neću imati većih problema jer sam profesor i čovjek koji nema direktnu ambiciju ugroziti bilo čiji položaj. No, racionalno je imati svijest o tome da ti u svakom trenutku mogu smjestiti nešto od čega se teško obraniti.

Koliku intelektualci imaju ulogu u našem društvu? Žele li se neki od njih jednostavno držati po strani zbog straha za vlastiti posao?

Uvijek se lakše držati po strani i naći dobar razlog da ne ulaziš u konflikte. Međutim, nepostojanje kritičkog mišljenja sukobljava se sa samim pojmom intelektualca. Ja sam svjestan vrijednosti svoga znanja, a i svi intelektualci trebaju znati da su njihove sposobnosti i znanja pravi društveni kapital. Meni je žao što to ne zna i naš ministar znanosti i obrazovanja, ali to nas ne smije spriječiti da slobodno mislimo. Ako ja živim od milosti ovog ili onog ministra, onda mi nitko ne može pomoći.

Koji su vaši budući profesionalni projekti i izazovi?

Kada vidim da se europsko društvo nije pomaklo od obrazaca koji su doveli do najgorih posljedica poput holokausta, da i dalje u ekonomiji vlada logika profita, da se različitosti ne prihvaćaju, a da se sve to skupa pokušava staviti pod tepih - moja životna misija je da se počne promicati potreba za kritičkim mišljenjem i suzbijanjem svih mogućih predrasuda. I sam sam branitelj, prošao sam rat i vidio nezamislive stvari koje se nikada ne smiju ponavljati. Kao znanstveniku i čovjeku zadaća mi je da o tome barem govorim i pokušavam nešto promijeniti.
 

Koja je vaša poruka našim čitateljima, uglavnom studentima?

Često sam se susretao s početkom nastave kada bih pitao studente za mišljenje, a nitko se ne bi javio za odgovor -  shvatili bi to pitanje kao gnjavažu. Onda bi ih upitao: „Koja je vjerojatnost da ćete se često nalaziti u situaciji da je nekom stvarno iskreno stalo do vašeg mišljenja?” Vjerujem da svatko od vas ima neki poseban, individualan i kreativan odgovor na bilo koje pitanje i stalo mi je do toga. Ako vama nije stalo do svog mišljenja, ako vam je razmišljanje gnjavaža, onda budite sigurni da nećete biti u poziciji da donosite odluke koje se vas tiču. Svatko od vas ima kreativni potencijal i pravo na slobodno mišljenje i to morate iskoristiti! Mi, profesori, smo tu da vam pomognemo u stvaranju novih ideja koje će promijeniti ovo društvo.