Studenti medicinske biokemije ukazuju na kršenje prava svoje struke

Studenti medicinsko laboratorijske dijagnostike početkom veljače pokrenuvši peticiju odlučili su se uhvatiti ukoštac s problemima koje njihova struka ima u sustavu Republike Hrvatske. I dok se oni bore s, kako kažu, nepriznavanjem kvalifikacija magistrima koje su stečene prema europskim kriterijima, njihovi kolege studenti medicinske biokemije smatraju kako su određene stvari vezane za ovu problematiku u medijima prešućene.

Naime, Senat Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, kako stoji u priopćenju Agencije za znanost i visoko obrazovanje, na sjednici održanoj 15. srpnja 2013. godine donio je Odluku o prihvaćanju studijskog programa Biomedicinsko laboratorijskih tehnologija. Trajanje studija određeno je na dvije godine, a njegovim se završetkom stječe 120 ECTS bodova. Na sjednici održanoj 28. studenoga 2013. godine Senat osječkog sveučilišta donio je Odluku o promjeni naziva studijskog programa, te on sada glasi diplomski sveučilišni studij Medicinsko laboratorijska dijagnostika. Promjena naziva studijskog programa ne zahtijeva promjenu sadržaja studijskog programa, postojećeg nastavničkog kadra i sredstava financiranja, odnosno izvođenje ovog studijskog programa neće potraživati sredstva iz državnog proračuna.

Kako navodi Robert Kolman, potpredsjednik Studentskog zbora zagrebačkog FBF-a, problem je što titula magistra medicinsko laboratorijske dijagnostike, stečena nakon završetka dvogodišnjeg diplomskog sveučilišnog studija, nije prepoznata u trenutno važećem Zakonu o djelatnostima u zdravstvu:

– Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku temeljem svoje autonomije donijelo je Odluku o prihvaćanju spornog studijskog programa i kasnije ga i odobrilo, imajući na umu (bar pretpostavljam) kako naziv i titula magistara medicinsko laboratorijske dijagnostike, stečena nakon završetka dvogodišnjeg diplomskog sveučilišnog studija, nije prepoznata u trenutno važećem Zakonu o djelatnostima u zdravstvu, budući da u istom nedvojbeno stoji kako je najviši stupanj obrazovanja navedena razina prvostupnika, a ne magistra. Isti nisu prepoznati niti u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, kojeg sada silno žele promijeniti, niti u bazi reguliranih profesija (dakle suprotno onome što tvrde u medijima), a kompetencije koje studenti stječu završetkom studija u određenim su segmentima (npr. biti osposobljeni za samostalno upravljanje biomedicinskim laboratorijima) u direktnoj koliziji s onim kompetencijama i opisom posla koje prema Zakonu o medicinsko biokemijskoj djelatnosti imaju magistri medicinske biokemije i laboratorijske medicine, odnosno specijalisti medicinske biokemije i laboratorijske medicine. –

Nadalje, u Dopisu HKZR-a stoji kako su magistri medicinsko laboratorijske dijagnostike kompetentni za organizaciju i upravljanje organizacijom rada u laboratoriju i osiguranja kvalitete rada, provođenjem postupaka kontrole i kvalitete te vođenje laboratorijske dokumentacije u skladu s dobrom laboratorijskom praksom i etičkim kodeksom ponašanja. Problem je ove definicije, kako smatra Kolman, zanemarivanje timskog rada u laboratoriju i preuveličavanje ovlasti magistara MLD-a:

– Međutim, takav stav zapravo dijele i studenti medicinsko laboratorijske dijagnostike koji nedvojbeno smatraju kako s istim kompetencijama za obavljanje laboratorijske djelatnosti predstavljaju adekvatnu zamjenu liječnicima specijalistima pa tako i specijalistima medicinske biokemije i laboratorijske medicine te se i javno pitaju zašto bi zdravstvo plaćalo liječnike specijaliste koji su daleko skuplji kadar za obavljanje laboratorijske djelatnosti za koje su kompetentni MLD-ovci, a jeftiniji smo kadar?! Tako bi se broj liječnika specijalista u laboratorijskom radu smanjio (smanjio, ne izbacio, oni su itekako potrebni) što bi zdravstvu donijelo uštedu, a isti bi posao bio obavljen. ­– navodi Kolman.

Prema njegovim riječima, u medijskom se prostoru ne naglašava dovoljno važnost timskoga rada u medicinsko biokemijskom laboratoriju čiji je voditelj upravo magistar medicinske biokemije i laboratorijske medicine, odnosno istoimeni specijalist. Budući da su magistri medicinske biokemije postali deficitarni, hiperprodukcija magistara medicinsko laboratorijske dijagnostike prvi je korak njihovu zauzimanju mjesta voditelja medicinsko biokemijskih laboratorija, kaže Kolman i na primjeru objašnjava kako magistri MLD-a ne mogu zaokružiti kompletan laboratorijski proces:

VEZANO

Studentski zbor FFZG-a pokrenuo peticiju i traži povrat prostora za studente s invaliditetom: „Prostori su tu za ljude, ne za strojeve!”

---

– Rutinska pretraga kompletne krvne slike koja obuhvaća nekoliko parametara izvodi se na uzorku pune krvi na hematološkom brojaču, aparatu koji je za tu analizu predviđen. Fizičko izvođenje pretrage i izrada nalaza u nadležnosti je zdravstveno laboratorijskog tehničara ili prvostupnika medicinsko laboratorijske dijagnostike. Validaciju i vrednovanje takvog nalaza, između ostalog, vrši isključivo magistar medicinske biokemije i laboratorijske medicine (ili specijalist) koji je kompetentan klinički rastumačiti nalaz jer ima znanja i vještine kojima će procijeniti je li neka vrijednost rezultat neke predanalitičke ili analitičke greške, odnosno nekog patološkog stanja koje pacijent ima. Drugim riječima, medicinski biokemičar daje realnu kliničku vrijednost rezultatima analize koje je proveo laboratorijski tehničar. Postupak validacije prethodi prosljeđivanju validiranog nalaza liječniku koji onda temeljem nalaza daje svoje mišljenje, dijagnozu ili upućuje pacijenta na dodatne pretrage. –

Ilustriravši situaciju primjerom, Kolman zaključuje kako činjenica jest da prvostupnici i magistri medicinsko laboratorijske dijagnostike zaista rade u svim biomedicinskim laboratorijima, ali temeljem svojeg dvogodišnjeg diplomskog studija nikada neće moći zamijeniti ili se predstaviti jednakima medicinskim biokemičarima ili liječnicima. Na umu treba imati opis i opseg poslova svakog člana tima te poštovati hijerarhiju rada u laboratoriju, što nikad prije nije bilo dovođeno u pitanje. Prema njegovu mišljenju, kolege magistri medicinsko laboratorijske dijagnostike ne bore se na pravi način za svoja prava.

– Za kraj bih zaključio da u svojim potraživanjima treba biti realan i objektivan i to je ono što od magistara medicinsko laboratorijske dijagnostike očekujem. Država nije odgovorna što studenti kontinuirano upisuju sporni studij niti je za to kriv Zakon, nego je odgovornost, barem prema mojem mišljenju, na sastavnici Sveučilišta koja je studij uvela i izvodi ga i dalje. Pritisak na mijenjaju Zakona u ovom je slučaju jedino sredstvo kojim bi se ispravila ova “nepravda”, ali mislim da je patetika koja se proteže kroz medije i sustavno izvrtanje činjenica koje se tiču njihove vlastite struke, ali i medicinskih biokemičara, generalno loš način da se realan problem dovede pred oči javnosti. – zaključuje Kolman.