Bez obzira na zakonske sankcije studenti i dalje prodaju, kupuju i posuđuju studentske ugovore

Biti student u Hrvatskoj poprilično je unosan biznis. Od prodaje mjesta u studentskim domovima, prodaje iksica, prodaje pretplatnih karata za javni prijevoz, do prodaje studentskih ugovora, naizgled svaki student može profitirati. Facebook grupe za traženje studentskog posla pune su oglasa za prodavanje studentskog ugovora, a mi smo istražili postoje li i kakve su sankcije za takvu vrstu prodaje te u kojoj se mjeri one prakticiraju.

Kako bi student obavljao posao na sasvim legalan način koji je u potpunom skladu sa Zakonom o obavljanju studentskih poslova, mora poslodavcu donijeti vlastiti studentski ugovor najkasnije na dan kada planira početi raditi. Donošenje ugovora nakon početka rada, rad na tuđi ugovor i sve ostale kombinacije u pravilu su ilegalne te za njih postoje zakonske sankcije. Studentima koji zloupotrijebe ugovor kazna do 50 000 kn.

Prema Zakonu o obavljanju studentskih poslova (članak 17, točka 10) slijedi:

– Izvođaču koji zlouporabi ugovor tako da omogući obavljanje posla osobama koje nisu potpisnici ugovora može se izreći zaštitna mjera zabrane korištenja usluga posredovanja do jedne godine, kao i novčana kazna u iznosu vrijednosti obavljenoga posla definiranoga ugovorom, a koja ne može iznositi više od 50.000,00 kuna.

Dakle, ako svoj ugovor date, posudite ili prodate nekome i tog nekog uhvati inspekcija u ilegalnom obavljanju posla, nećete moći raditi putem studentskoga servisa godinu dana, a možda dobijete i kaznu do 50 000 kuna.

Sve kako bi se izbjegao porez

No, zašto studenti uopće prodaju studentske ugovore? Prije nego što je donesen Zakon o obavljanju studentskih poslova, izvanredni studenti nisu mogli raditi putem student-servisa te su često koristili usluge obavljanja posla preko tuđeg ugovora. O tome smo razgovarali s Elom, bivšom studenticom ekonomije koja je prije tri godine, ističe, bez problema radila na kolegičin ugovor:

– Kad sam se zaposlila, bila sam redovna studentica i radila sam posao u korisničkoj podršci jedne firme na svoj ugovor. No onda sam se prebacivala s faksa na faks pa sam počela studirati vanredno što mi je stvorilo probleme na poslu. S obzirom na to da me poslodavac nije mogao zaposliti kao redovnog zaposlenika jer sam ipak imala obaveza na fakultetu i nisam mogla raditi sve smjene, predložila sam da radim na tuđi ugovor. Poslodavac je to prihvatio i nije nikada radio problem oko toga. Iskreno, mislim da mu je to bilo i bolje – morao je manje platiti, a nitko ionako nikad ne kontrolira tko točno radi te poslove.

Pitali smo je kako je tekao proces nabave ugovora:

– Nisam nigdje napisala oglas da tražim studentski ugovor, ali sam razgovarala s kolegama s fakulteta da vidim bi li itko bio voljan posuditi mi svoj ugovor. Jedna kolegica je rekla da može ona, jer tek povremeno radi studentske poslove pa se ne brine oko poreza i sličnih stvari. Ona je svaki mjesec vadila ugovor u SC-u, ja sam ga donosila poslodavcu, a nakon što mi je sjela plaća, ona mi je prebacila novac. Nije me tražila nikakvu proviziju, iako znam da neki prodaju ugovore s provizijom od 10% od zarade, pa sam joj ponekad platila kavu.

Na pitanje je li se ikad susrela s ikakvim problemima jer radi na tuđi ugovor, Ela odgovara:

– Ne, nikad me nitko ništa nije pitao. Radila sam na njen ugovor 6 ili 7 mjeseci i nikad nisam imala nikakvih problema. Koliko mi je poznato, nije ni kolegica na čiji sam ugovor radila.

Nakon što je donesen Zakon o obavljanju studentskih poslova izvanredni studenti također mogu raditi sa studentskim servisom kao posrednikom pa nemaju više potrebu kupovati tuđe ugovore, ali bez obzira na to, studentski se ugovori i dalje nude, traže, kupuju i prodaju. Neki ih kupuju zbog toga što poslodavci inzistiraju na zapošljavanju studenata – bez obzira na to što je minimalna studentska satnica značajno porasla u proteklih godinu dana, studenti su i dalje jeftina radna snaga.

Jedan student koji radi puno radno vrijeme, dakle 160 sati mjesečno, i, radi jednostavnijeg izračuna, ima satnicu 25 kuna, poslodavca košta 4700 kn. Od toga 4000 zarađuje student, a 700 kuna je 17.5% davanja koja uključuju proviziju studentskom servisu, prvi stup mirovinskog osiguranja i zaštitu na radu. S druge strane, za redovnog zaposlenika, čija je neto plaća 4000 kn, poslodavac će, ovisno o prirezu i olakšicama, izdvojiti oko 5900 kn. Dakle, za isti posao student će poslodavca koštati manje. Osim toga, redovni zaposlenici imaju pravo na bolovanje, godišnje odmore i slobodne dane, što iz perspektive poslodavca znači da mora platiti radnika čak i onda kada nije na poslu. Sa studentima je jednostavnije – mora platiti samo one sate kada student doista obavlja posao.

No osim što su zgodan način da poslodavci izbjegnu dodatna davanja državi, tuđi studentski ugovori zgodan su način i da studenti izbjegnu dodatna davanja državi. Mnogi studenti porezna su olakšica roditeljima i, kako bi ostali porezna olakšica, ne smiju zaraditi više od 15 000 kn. Kada se približe tom limitu, studenti nerijetko zamole poslodavce da im isplate plaću na tuđi ugovor, a upravo je to napravila naša sugovornica Dora, studentica FKIT-a:

– Prošle godine sam bila svojima olakšica, ali, kako sam se zaposlila preko ljeta, taman sam negdje u 11, 12. mjesecu već zaradila oko 13 000 kuna. Zadnjom plaćom bih prešla limit od 15 000 kuna i bilo mi je žao da moji vraćaju taj porez pa sam zamolila poslodavca da mi isplati zadnju plaću na tuđi ugovor. Nisam imala problema s pronalaskom ugovora, javila sam se jednoj curi koja je stavila oglas da prodaje ugovor na Facebook grupu Tražim/nudim studentski posao. Ona ga je podigla u SC-u, ja sam odnijela ugovor poslodavcu, njoj sam ostavila 10% od zarade, oko 300 kuna, a ona je meni uplatila preostali iznos plaće.

Iako su i same sudjelovale u kupovanju studentskog ugovora, ni Ela ni Dora nisu čule za sankcije koje propisuje Zakon o obavljanju studentskih poslova za prodaju ugovora. Studentski servisi, međutim, ni nemaju mehanizam kojim bi kontrolirali dolazi li do zloupotrebe studentskih ugovora. Naime, studentski servis provjerava identitet studenta prilikom izdavanja ugovora te provjerava period rada studenta koji je upisan na ugovor, no ne može provjeriti obavlja li posao vlasnik ugovora, neki drugi student ili netko tko uopće nije student. 

Provjeru takve vrste može vršiti jedino inspektor rada tijekom nadzora obavljanja posla, a ako uoči nepravilnosti, nadležnom prekršajnom sudu podnosi prijavu protiv poslodavca zbog opravdane sumnje da je došlo do kršenja Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju i/ili Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Ukoliko se utvrdi da je poslodavac kršio sve ili neki od navedenih zakona, prekršajni mu sud izriče kaznu. Međutim, nemoguće je očekivati da će inspekcija za radne odnose, koja se primarno bavi provjerom legalnosti statusa na određenom radnom mjestu, uspjeti provjeriti svakog poslodavca koji zapošljava studente. 

Zloupotreba studentskih ugovora neregulirana je pojava kojom i studenti i poslodavci pokušavaju profitirati na brzinu. I, bez obzira na zakonske sankcije i propise, bez obzira na to što uvijek postoji mogućnost inspekcijskog nadzora i bez obzira na to što su takve prakse ilegalne, u većini slučajeva to će im bez problema poći za rukom.