Tea Babić

Tužni prizori iz noćnog tramvaja

Tramvaj, noć

Kolegice i ja tiho smo prokomentirale kako ovo nismo do sada vidjele. Viđaš ih svaki dan, ali nikad u tolikom broju na jednom mjestu. Nekako mi se tada moja želja za slobodnim mjestom, kako bih malo odmorila, učinila glupom.

Već je ponedjeljak, rani jutarnji sati. Vraćam se s posla, noćna smjena. Tri ujutro. Neki mali minus je vani pa nije hladno kao inače u ovo doba, a i sve o čemu razmišljam je kako bi bilo dobro odmoriti. Znate, noge su postale malo teške. Jedino što imam u glavi je topli dom, krevet i već vidim sebe kako sam se ušuškala u deku i zaspala. Uđem u tramvaj s kolegicama i tražimo pogledom neko slobodno mjesto. Nema ga. Olakšanje je bilo to što znam da noću tramvaji brže dođu na odredište pa se neću dugo voziti.

Svatko ima svoje brige. I želje. I ciljeve. I probleme. Što misliš, tko su ti ljudi koji koriste javni prijevoz tako kasno? Da, tebe pitam. Ti koji čitaš ovo i brineš se hoće li djevojka koju si pozvao na kavu doći. Ti koja čitaš ovo i brineš se kako će proći tvoj sutrašnji ispit.

Viđaš ih svaki dan. Jedna od njih je starija gospođa obučena u poderani crni kaput kojemu je davno istekao rok trajanja. Drugi je neki stariji gospodin sijede kose s nekoliko vrećica u rukama u kojima se nalaze plastične boce. Žena, jedna od rijetkih koji ne spavaju, čiji je pogled zastrašujuć, majka je koja je u ratu izgubila sina. Iza nje je starac koji je prokockao sve što je imao. Kolegice i ja smo tiho prokomentirale kako ovo nismo dosad vidjele. Viđaš ih svaki dan, ali nikad u tolikom broju na jednom mjestu. Nekako mi se tada moja želja za slobodnim mjestom, kako bih malo odmorila, učinila glupom.

FOTO: Pixabay

Tramvaj je bio ispunjen ljudima koji su spavali. Oni nemaju kuću, oni nemaju krevet, nemaju toplu deku i toplu vodu. Pitanje je što jedu i kako dolaze do hrane. Pitanje je koja je njihova životna priča, a imaju je sigurno. Imamo ju svi, a pričamo je na tako različite načine. A trebale bi biti slične; različite, ali slične. Vjerujem da oni imaju želje, ali znaju da ne smiju živjeti od njih. Jer su svjesni toga da ne mogu. I tako žive. Iz dana u dan, svaki mjesec, iz godine u godinu.

Na kraju, moram ti nešto priznati. Bio je to doista tužan prizor. Tramvaj pun ljudi kojima je to jedino mjesto gdje mogu spavati. Ljudi koji preživljavaju. Teško je nešto više komentirati ili pronaći neki zaključak priče. Kada ih vidiš, oni su broj; kada pričaš o njima, kažeš da je puno beskućnika, puno je sirotinje u Hrvatskoj, ali i u svijetu. To je tako, i pomiriš se s tim. Kada sam ih vidjela, znala sam da imaju nešto za reći, za podijeliti sa svijetom, svaki od njih, svaka od njih. A što to? Mogu nagađati, ali znati što je stvarno njih dovelo u tu situaciju je teško. No, opet se pitam, i da znam njihovu priču, bi li to nešto promijenilo? Hoće li to tebi nešto značiti?

Komentari na članak

Vezani članci

Haiti na dan potresa

Na današnji dan

Prisjećamo se žrtava jednog od najrazornijih potresa u novijoj povijesti

Veliki broj žrtava krivca može pronaći u lošoj infrastrukturi jer, iako je ovo jedan od najrazornijih potresa, on je ipak po magnitudi daleko od najjačih.

Časopis "Ulične svjetiljke"

Prodajna akcija

"Ulične svjetiljke" rasvjetljavaju put beskućnicima

U centru Zageba će se 28. rujna održati prodajna akcija "Uličnih svjetiljki". Volonterka Vlatka vas poziva da se priključite i pomognete beskućnicima.

Stari tramvaj

Varljiva sniženja karata

ZET-ovi „popusti” neugodno iznenađuju studente

Pri kupnji mjesečnog pokaza studentica se iznenadila cijenom koja je ostala ista, usprkos najavljenim popustima.

Naslovna

Jelena Duvančić: Jedan od tih života

Što je najgore što se može dogoditi?

Moje iskustvo s razmjenom studenata i nizom (ne)sretnih događaja na putu do odredišta.

Tramvaj iznutra I

Novosti u ZET-u

S veljačom stižu i polusatne karte od četiri kune za vožnju ZET-om

Od 1. veljače za pola sata vožnje ZET-ovim tramvajem ili autobusom platit ćete samo četiri kune.