LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Predvidljivo iracionalni

Psihologinja otkriva zašto se studenti boje interakcije i sudjelovanja u nastavi

Unatoč brojnim pokušajima profesora da potaknu studente na raspravu, zbog introvertiranosti pojedinaca to im ne polazi za rukom. Psihologinja Željka Friganović Jerončić otkriva što koči studente, ali nudi i kvalitetni način za izlazak iz zone udobnosti.

Unatoč brojnim pokušajima profesora da potaknu studente na raspravu, zbog introvertiranosti pojedinaca to im ne polazi za rukom. Psihologinja Željka Friganović Jerončić otkriva što koči studente, ali nudi i kvalitetni način za izlazak iz zone udobnosti.

Novi tjedan projekta Predvidljivo iracionalni započinjemo psihološkim aspektom introvertiranosti studenata na nastavi. Pitanje zašto studenti osjećaju nelagodu sudjelovati na nastavi ako su se za nju pripremili gorući je problem. U nastavku ćemo pokušati odgovoriti na pitanje – Zašto se ponašamo iracionalno i odbijamo sudjelovati na predavanjima i biti dio poticajnog okoliša?

Sukladno modernim vremenima i razvoju novih tehnologija mnogi profesori nastoje predavanja na fakultetu učiniti što zanimljivijima za studente i potaknuti ih na razmišljanje, sudjelovanje u raspravi te na interakciju s ostalim studentima. Međutim, nekada im, unatoč najboljoj namjeri, to ne polazi za rukom zato što velik dio studenata odbija postavljati pitanja i odgovarati na njih.

Zašto je to tako? Zašto se studenti u određenim situacijama ponašaju iracionalno i odbijaju pokazati zainteresiranost i volju za širenjem svojih vidika? Zašto ne žele uhvatiti priliku za iskorištavanje vlastitog potencijala i stjecanje novih znanja koja bi im u budućnosti svakako bila od koristi?

Hrabriji studenti ne boje se iznijeti svoje mišljenje i sudjelovati u raspravi

Budući da su nedavno iz srednjoškolskih klupa uplovili u fakultetske vode, za mišljenje smo odlučili upitati nekolicinu brucoša na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od njih smo pokušali doznati sudjeluju li rado u raspravama, postavljaju li pitanja i boje li se reakcije okoline na netočno odgovorena pitanja i slabo istaknute argumente.

Stella Kanaet sebe bi, kako kaže, svrstala u skupinu studenata koji se često javljaju i odgovaraju na pitanja, posebice onda kada joj je tema zanimljiva.

– Ako mi nešto na predavanju nije bilo jasno, radije to odmah pitam profesora/icu kako mi ne bi ostalo nejasno na ispitu. Osobito uživam kada mogu iznijeti dobre argumente o meni bliskoj temi. Međutim, ponekad znam prešutjeti i ne odgovoriti na postavljeno pitanje kako bih drugima ostavila prostora za sudjelovanje iako znam da se neki studenti ne vole isticati i ne vole pažnju te se prilikom odgovaranja osjećaju neugodno. Osim toga, katkad su moja pitanja nerelevantna za predavanje pa odgovore na njih tražim na nekim drugim mjestima.

S druge strane, njezina kolegica Marta Dujmović sebe bi svrstala u introvertnu skupinu studenata koji nerado odgovaraju na profesorova pitanja.

– Kada profesori postavljaju pitanja, većinom sam introvertna. Možda je to zbog straha od krivog odgovora i javne sramote, ali kada sam sigurna da je moj odgovor točan – izgovorim ga glasno. Ponekad sam znala i prešutjeti taj točan odgovor kako bih izbjegla daljnju raspravu, ali ne sjećam se da sam ikad odustala od postavljanja pitanja na temu koja mi je bila zanimljiva.

GIF: Giphy

S Martom bi se pak složila i kolegica Paula Anić koja također tvrdi da je introvertna po pitanju javljanja na satu.

– Izbjegavam javljanje na satu u prvome redu zbog straha od krivog odgovora i javnog sramoćenja pred profesorima i kolegama, a mislim da je to problem većine studenata. Ponekad mi je stvarno žao što ne postavim pitanje o temi koja me zanima zbog te kočnice sramoćenja.

Iako inače voli raspravljati, Goran Balde navodi kako mu je mrsko dizati ruku pa zbog toga ispada introvertiran za sudjelovanje u interaktivnim predavanjima.

– Najčešće mi se ne da dizati ruku i sudjelovati u raspravi s prevelikom grupom studenata. Draže mi je raspravljati u manjim grupama, od 20-ak studenata recimo. Studente inače zaustavlja i strah od mišljenja ostalih ljudi u prostoriji. Valjda se boje njihovih reakcija, ali to nije tako u mom slučaju. Znao sam prešutjeti i odustao od postavljanja pitanja kada znam da odgovor mogu pronaći u knjizi i ne želim bespotrebno profesorima uzimati vrijeme.

Psihologinja razotkriva kočnice sudjelovanja i nudi rješenja 

Kako bismo otkrili što to zapravo zaustavlja studente na putu javnih rasprava, odgovore smo potražili na stručnoj adresi. Psihologinja Željka Friganović Jerončić i ovoga nam je puta ljubazno priskočila u pomoć te otkrila niz reakcija koje preplavljuju studente u trenucima javne interakcije.

– Zamislimo studenta koji uči, prati nastavu i voli to što studira. U trenutku kada profesor postavi pitanje, u njegovoj glavi kreće prava bujica misli. Što ako sam pogrešno čuo ili razumio pitanje? Što ako ne kažem ono što treba pa to profesor zapamti i uračuna u moju ocjenu na ispitu? Što ako mi se ostali studenti narugaju? Hoće li to učiniti odmah i pred svima ili pak naknadno meni iza leđa? Kako ću znati jesu li njihovi kasniji komentari iskreni, čak i ako me pohvale? Uz ovakve misli kod našeg se studenta pojavi nelagoda, ubrza mu se disanje, možda se i zacrveni u licu, srce mu brže zakuca, napetost raste; javio bi se, ali se ne usudi i – predavanje ide dalje, a prilika je propuštena.

Osim toga, ona smatra kako je glavna kočnica sastavljena od iracionalnih vjerovanja i manjka samopouzdanja te nadodaje kako bi bilo bolje da studenti takve misli izbjegavaju.

– Vjerovanja poput moram dati savršen odgovor, moram ostaviti odličan dojam, svi moraju misliti kako sam pametan, bolje je izbjegavati situaciju nego se s njom suočiti, moram svima biti drag i sl. smatraju se iracionalnima i mogu biti poprilična smetnja. Našem bi studentu bilo korisno znati da njegovu uznemirenost nisu izazvali ni profesor ni ostali studenti, nego upravo ova iracionalna vjerovanja. Ona su mu pomogla iskrivljeno doživjeti realnost (primjerice, pogrešno interpretirati nečije zijevanje ili došaptavanje), spriječila su ga u namjeri da ostavi dobar dojam i sazna nešto više o temi koja se obrađuje, izazvala su kod njega popriličnu nelagodu, uznemirenost, frustraciju (komentirao bi, a nedostaje mu samopouzdanja) te se zbog svega toga nije uključio u raspravu iako je imao što reći.

FOTO: Shutterstock

Psihologinja za kraj nadodaje kako postoji rješenje ovog problema, a vidi ga u izlasku iz komforne zone te studente potiče na aktivno sudjelovanje u raspravama.

– Ako tome želi doskočiti, može imati na umu da je zamišljeni scenarij najčešće strašniji od onoga koji se zaista dogodi. Stoga bi već idući put mogao dignuti ruku i postaviti željeno pitanje, tek toliko da razbije strah i da se uvjeri da to nije neizvedivo. Ohrabren, možda će se, s manje nelagode, javiti i sljedeći put, a do trećega puta bi mu se moglo čak svidjeti biti student koji je aktivan na predavanju. Potencijal za takve promjene ima svatko, a realiziraju se izlaženjem iz zone komfora te upornim i strpljivim savladavanjem izazova.

FOTO: SHUTTERSTOCK