Fotografkinja koja je posjetila centar za napuštenu djecu u Mongoliji

INTERVJU: "Bilo gdje u svijetu, Hrvati su cijenjeni i priznati kao sposobni i vrijedni ljudi"

Projekt Mongolija - Djevojka
Pogledaj fotogaleriju
Projekt Mongolija - Dječaci
Projekt Mongolija -Dečko na igralištu
Projekt Mongolija - Svetište
Projekt Mongolija - Soba
Projekt Mongolija - Sirotište

+7

Lana Tannir je režiserka, umjetnička fotografkinja, autorica i strastvena putnica. Roditelji su joj iz Hrvatske, rođena je u SAD-u, trenutno živi u Münchenu, a neko je vrijeme provela u Mongoliji radeći na svojem projektu vezanom uz napuštenu djecu.

Lana Tannir 24-godišnja je fotografkinja koja se tijekom ove godina odlučila na jedno veliko putovanje s velikim ciljem – napraviti knjigu fotografija koja će pokazati život siročadi u Mongoliji, točnije u glavnom gradu Ulan Batoru. Upravo tim putovanjem Lana želi potaknuti na razvijanje ideje kako pomoći siročadi, ali i, kako sama kaže: – shvatiti i prikazati njihove stvarne probleme, osjećaje i svakodnevni život i naučiti više o mongolskoj kulturi, običajima, ekonomiji i aktualnoj političkoj situaciji. –

Za početak, ukratko nam se predstavi.

Ja sam režiserka, umjetnička fotografkinja, autorica i strastvena putnica. Rođena sam u SAD-u, a odrasla u Njemačkoj uz zagrebačke roditelje, i njegujući hrvatsku tradiciju i jezik. Od malih nogu razvila sam znatiželju i interes za različite kulture. Sa željom da s javnošću podijelim svoje osjećaje, misli i mišljenja, diplomirala sam filmsku režiju i produkciju na renomiranoj Tisch School of the Arts u New Yorku. Od tada sam surađivala s raznim firmama, kao što su Volt Films, G.A.T. Film, Lee Strasberg Theatre Institute, Just So You Know Inc., International Creative Management u Cannesu, Bayerischer Rundfunk i s režiserom Stuartom Blumbergom na filmu Thanks for Sharing. Volim izazove, učiti strane jezike, baviti se sportom, gledati filmove i rado čitam zanimljive i dobre knjige.

Što trenutno radiš u Münchenu?

Inače živim u Münchenu, gdje se bavim filmom i fotografijom. Međutim, trenutno sam u Engleskoj na Sveučilištu Surrey u blizini Londona, gdje radim postdiplomski studij iz marketinga i komunikacije.

Rekla si kako si studirala na Sveučilištu New York. Kako si se odlučila studirati u Sjedinjenim Američkim Državama, te je li bilo teško upasti tamo?

Najvažniji razlog da sam studirala u Sjedinjenim Američkim Državama je taj da je fakultet koji sam odabrala jedan od najboljih na svijetu iz područja filma. Kriteriji za upis su vrlo strogi i uzimaju se samo oni s najboljim ocjenama. Ja sam, nasreću, bila jedna od njih.

Drugi razlog je što sam se zaljubila u New York još prije početka studija, jer sam u više navrata pohađala glumačke tečajeve u Lee Strasberg Theatre Instituteu i tako imala prilike vidjeti i upoznati grad.

S obzirom da sam u Njemačkoj završila Internacionalnu školu, gdje je prvi jezik bio engleski, bilo mi je, također, najprirodnije nastaviti školovanje na engleskom.

Kako si se odlučila baš na Mongoliju? Koliko je trajalo planiranje puta, jesi li se suočila s nekim velikim preprekama?

Odluka da putujem u Mongoliju bila je prilično spontana. Moja ideja bila je volontirati u domu za napuštenu djecu, fotografirati ih i pobliže upoznati njihov način života i probleme i time spojiti humanitarnu akciju s kreativnim radom. Budući da u Hrvatskoj i Srbiji u sirotištima nije dopušteno fotografiranje djece, Mongolija mi se činila najinteresantnijom od svih zemalja u kojima sam mogla realizirati svoj projekt. Naime, iako ima mnogo problema, o Mongoliji se vrlo malo čuje u medijima i iz tog sam razloga željela bolje upoznati njihovu kulturu i tradiciju.

Nakon što je odluka o mjestu kamo putujem bila donesena, samo planiranje i organizacija puta nisu dugo trajali. Mongolci sve rješavaju spontano i putem dogovora, bez potvrda i potpisivanja, tako da sam se morala nadati da će sve biti u redu. Puno više vremena potrošila sam na mnoga cijepljenja i to mi je bila najveća prepreka prije putovanja.

Što si točno radila u Mongoliji i je li Projekt Mongolija prvi tvoj projekt takve veličine?

U Mongoliji sam dva tjedna boravila, volontirala i fotografirala u sirotištu za napuštenu djecu “Lotus Children’s Center”. Živeći među njima pokušala sam shvatiti i zabilježiti njihov način života i njih same, probleme i teškoće s kojima se svakodnevno suočavaju, živeći bez porodice i roditeljske ljubavi.

Projekt Mongolija prvi je projekt takve veličine, ali ne i jedini. Naime, već nekoliko godina putujem s ciljem da kroz fotografiju upoznam i druge s interesantnim i neobičnim pojavama, prirodom i kulturom drugih zemalja i podijelim vlastita iskustva.

Rekla si da su tvoje prijašnje projekte popratili mnogi strani i veliki mediji, poput Telegrapha, National Geographica i sličnih. Možeš li nas ukratko upoznati s njima?

Moje fotografije, popraćene tekstom, u dva je navrata objavio National Geographic, Srbija. Radi se o fotografijama i intervjuu o glečerima na Islandu, te o Projektu Mongolija.

Jedne od najvećih engleskih novina, The Telegraph, objavile su moje slike realizirane u Laponiji u Finskoj, gdje sam početkom ove godine fotografirala polarna svijetla.

Fotografije iz Finske također su objavljene u dva francuska časopisa, La Depeche i Paris Match, a reportaže o Mongoliji popraćene fotografijama, osim u National Geographicu mogu se vidjeti na bosanskom Klixu i u sarajevskim Vijestima. Trenutno razgovaram s još nekoliko časopisa o objavljivanju mog projekta o Mongoliji, ali dok to ne bude realizirano, ne mogu o tome dati više informacija. Uskoro me možete vidjeti u emisiji dobro jutro, Hrvatska, gdje ću predstaviti nekoliko fotografija iz Mongolije.

Mnogi ljudi tijekom volontiranja zapravo kažu da je ono više doprinijelo njima, nego osobama kojima su pomagale. Slažeš li se s tim? Jesi li naučila nešto o sebi tijekom ta dva tjedna?

Istina je da sam tijekom volontiranja puno naučila o zemlji, tradiciji, kulturi i običajima, ali i o psihologiji i emocionalnim problemima onih koji žive u siromaštvu, bez roditeljske ljubavi i pažnje. Naravno da sam samim time bolje shvatila i upoznala samu sebe i naučila cijeniti život kojim živim.

Slažem se s time da, u pravilu, više profitiraju volonteri nego oni kojima se pomaže i upravo zato nisam željela da moja pomoć u Mongoliji završi mojim odlaskom. Iz tog razloga nastale su fotografije i tekstovi, kojima pokušavam informirati i potaknuti i druge da otvore srca i da se anganžiraju.

Imaš li neku zanimljivu anegdotu s volontiranja? Kako su djeca reagirala na tebe?

Možda bih mogla izdvojiti događaj kada smo išli na kampiranje. Tipično mongolskoj kulturi, krenuli smo dva sata kasnije nego što je rečeno da krećemo. Oba mini-busa bila su prenatrpana, mnogi su ležali na podu jedni preko drugih ili sjedili jedni na drugima. Autobus može primiti dvanaestero ljudi, a nas je bilo četrdesetak. Vozeći se šumskim drumovima, preko četiri rijeke, s mnogo nagiba i neravnina, ljuljali smo se s jedne strane na drugu, autobus je škripao od težine i svakog sam trenutka očekivala katastrofu, da ćemo se negdje zaglaviti ili da će se autobus jednostavno raspasti. Nekim čudom, oba mini-busa stigla su na odredište. Upravo kada sam odahnula, shvatila sam da ćemo prenoćiti u malim šatorima koji su oskudno pokriveni, a noći u Mongoliji u brdima u kolovozu znaju biti vrlo hladne. Cijele sam se noći tresla i drhtala, a gotovo da sam iz susjednih šatora čula cvokotanje zubi ostalih volontera. Ujutro smo bili promrzli i u žurbi pripremali vatru da se barem malo zagrijemo. Djeca su ustala odmorena i naspavana, čudeći se našim nevoljama.

U početku su me djeca, usprkos mome trudu, teško prihvaćala. neki su me ignorirali, drugi vrijeđali i pokušavali zadirkivati, a bilo je i djece koja su reagirala agresivno. Nakon određenog vremena, mnogi su me prihvatili i manje-više respektirali do određenog stupnja, ali bilo je i onih koji me nikada nisu prihvatili. Usprkos prvom dojmu da je većina njih divlja i neodgojena, kada ih se malo bolje upozna i razmisili u kakvim uvjetima žive, bez roditeljske ljubavi, pažnje i individualne posvećenosti, mogu se shvatiti i tolerirati njihovi postupci, frustracije i agresije.

Koje bi najveće razlike istaknula općenito između Azije, Europe i Sjeverne Amerike, budući da si na svim kontinentima provela bar neko vrijeme?

Po mom mišljenju najveće su razlike u ljudima, kulturi, tradiciji i običajima. Amerikanci su vrlo otvoreni i ljubazni, lako prihvaćaju pridošlice, ali rijetko stvaraju čvrsta prijateljstva. Njihova kultura bazira se na potrošnji i brzom konzumiranju. Do kvalitete ne drže puno, roba koju produciraju namijenjena je za kratkotrajno korištenje, tako da se brzo troši i opet nabavlja nova.  

Suprotno Amerikancima, Europljanima je kvaliteta važna, čime je i vrijednost proizvoda veća, tako da više cijene svoje stvari. Iako se međusobno razlikuju, više su distancirani, ali rado sklapaju dugotrajne kontakte i prijateljstva.

Što se tiče Azije i njezine veličine, vjerujem da postoje mnoge razlike među zemljama u kulturi, tradicijama i običajima. S obzirom na to da sam od azijskih zemalja bila samo u Mongoliji, najviše sam upoznala Mongolce. Nomadski način života ostavio je tragove na generacijama, tako da Mongolci većinu vremena vole provoditi na otvorenom. Sve se radi spontano, ništa se ne planira i ne organizira. Mongolci vjeruju da odjeća zadržava duh onoga tko ju je nosio, tako da nose isključivo svoju, a kad netko umre, odjeća se spaljuje.

Naravno da između Azije, Europe i Sjeverne Amerike ima i mnogo drugih razlika, kao što su arhitektura, religija, klima, hrana i odjeća.

U kojoj je fazi izrada tvoje knjige? Radi li se o prvoj knjizi koju objavljuješ?

Budući da sam trenutno zauzeta objavljivanjem reportaža, a istovremeno planiram izložbe za svoj projekt, još uvijek sam u potrazi za izdavačkom kućom koja bi bila zainteresirana da objavi moju knjigu. Radi se o mojoj prvoj knjizi, ali i davnoj želji koja bi se, nadam se, uskoro trebala realizirati.

Imaš li nešto što želiš poručiti kolegama u Hrvatskoj, pogotovo fotografima?

Bilo gdje u svijetu, Hrvati su cijenjeni i priznati kao sposobni i vrijedni ljudi Iz tog razloga poručujem svima, naročito mladima: učite, usavršavajte se, budite uporni i marljivi i težite tome da uvijek budete još bolji nego što jeste. Rezultati neće izostati.

Fotografi, razmjenjujte iskustva, savjetujte se, slušajte druge, ali i sami sebe, učite na vlastitim greškama i tuđim iskustvima. Radite na sebi, prihvatite dobronamjerne kritike, ali ne dajte da vas obeshrabre oni koji ne znaju prepoznati ljepotu trenutka zabilježenu vašom kamerom. Tema ima bezgranično mnogo, čak i u naizgled malim stvarima. Pronađite ih u kišnoj kapi koja blista na listu, u suncem pozlaćenom danu, u nečijim tužnim očima ili osmjehom obasjanom licu.

Komentari na članak

Vezani članci

Brkovi 2

Intervju s basistom grupe Brkovi

''Pa ako se ne znam sam obući kao kreten, šta onda znam?''

Ovog vikenda Brkovi promoviraju novi album, ''Torzo Dade Topića'', u Tvornici kulture. Tomac, basist grupe, otkrio nam je što možemo očekivati na koncertu.

1915

1915. godina

Kako je sve izgledalo prije 100 godina?

Marihuana, heroin i morfij bili su dostupni u lokalnim ljekarnama. Farmaceuti bi za heroin rekli da čisti ten, daje osjećaj plovnosti, regulira želudac i crijeva te je savršen čuvar zdravlja.

Avion

Jeftiniji letovi iz Europe za Ameriku

Avionska karta do SAD-a za samo 700 kuna

Niskotarifni avioprijevoznik Norwegian Air Shuttle uveo je niskobudžetne letove za SAD iz Europe. Isto su najavili British Airways, Air France-KLM i Lufthansa.

Atentat na Lincolna

Na današnji dan

Atentat na predsjednika Abrahama Lincolna

John Wilkes Booth usmrtio je u kazalištu predsjednika Abrahama Lincolna jednim hicem u potiljak. Potraga za atentatorom bila je jedna od najvećih u povijesti i uključivala je više od 10 000 vojnika, detektiva i policajaca.

Šank

Intervju s Dinkom Deumićem iz grupe Šank?!

„Čeka nas oko dva sata žestoke svirke, pozitivne energije i Šanka?!”

Uoči koncerta grupe Šank?! u Tvornici kulture, Dinko Deumić otkrio nam je kako se njihov zvuk mijenjao od prvog do zadnjeg albuma, zašto ga redar nije pustio na bis bez bakšiša te na čemu trenutno rade.