Tko brblja više:

Govore li žene više od muškaraca ili je to mit?

Žene brbljaju

U povijesti su se žene čak kažnjavale zbog toga što su previše govorile ili što su govorile na pogrešan način. Connie Eble nabrojila je niz različitih tjelesnih kazni koje su korištene u kolonijalnoj Americi, npr: čepom bi se ženama zatvarala usta, ušutkivalo bi ih se probijajući im štapićem jezik...

U svijetu je uvriježeno mišljenje da su žene te koje puno pričaju, „kokoši koje samo kvocaju“, i uživaju u ogovaranju, no je li to uistinu tako ili jednostavno svaki spol ima svoj stil govorenja?

Od malih nogu možemo uočiti razliku u govoru između dječaka i djevojčica, a jedan od glavnih razloga tomu je što se sami roditelji i odrasli na drugačiji način obraćaju djevojčicama, tj. dječacima.

Clarke-Stewart je u svojoj studiji proučavajući djecu u dobi od 9 do 18 mjeseci uočila kako djevojčice imaju mnogo veće jezične sposobnosti, imale su širi raspon vokabulara i razumjele su više od dječaka, kao razlog tomu Stewart navodi različit pristup majki djevojčica i majki dječaka.

Majke djevojčica mnogo su više razgovarale sa svojim kćerima, provodile više vremena s njima te koristile socijalni govor, koji uključuje zahvale, molbe, isprike i tako dalje, dok su se majke dječaka obraćale referencijalnim govorom bez ikakvih molbi ili zahvala.

Proučavajući fonološke osobine dječjeg govora u Novoj Engleskoj, Fischer je otkrio kako foneme različito izgovaraju djevojčice, a različito dječaci. Iz svojeg istraživanja uvidio je kako djevojčice izgovaraju standardnu varijantu fonema, dok dječaci nestandardnu i time zaključio da je u govoru Nove Engleske standardna varijanta izgovora obilježje ženskog, dok nestandardna obilježje muškog govora. Isto tako statistički podaci dokazuju da djevojčice više pričaju, ali u dijalogu s majkama i vršnjakinjama, dok su u miješanim grupama dječaci ti koji dominiraju razgovorom, imaju više turnusa, duže rečenice i izgovore više riječi.

Igranje nogometa primjer različitosti stilova

Kako se u djetinjstvu grupiraju posebno ženske, a posebno muške grupe time dolazi i do različitih stilova u govoru. Dok se dječaci igraju u većim i hijerarhijski raspoređenim grupama, te se njihova igra temelji na aktivnosti, djevojčice se igraju u manjim grupama, najčešće u parovima i njihov odnos temeljen je na razgovoru. Jedna od najpoznatijih situacija, u kojoj najbolje možemo uvidjeti kako su dječaci vođe svoje skupine i sve mora biti podređeno jednoj osobi, je u igranju nogometa.

Onaj dječak koji donese loptu glavni je na terenu, on određuje svoju ekipu, zapovijeda i sve mora biti kako on kaže, a ako mu se netko i usprotivi prijeti oduzimanjem lopte i napuštanjem igre. Kod djevojčica to nije slučaj, one svoje probleme rješavaju razgovorom, ne zapovijedaju, već predlažu, zbog toga dječaci u svom govoru puno više koriste imperative, poput: daj mi, napravi, odlazi i slično, a kod djevojčica ćemo češće čuti hortative, poticajni način u 1.licu množine, npr: hajdemo, možemo li, učinimo to itd.

Djevojčice prilikom razgovora nauče 3 stvari, a to su: stvaranje bliskosti i jednakosti s ostalima, kritiziranje ostalih na prihvatljiv način te točno interpretiranje govora ostalih djevojčica. Dječaci pak iz govora nauče postići dominaciju, privući i zadržati pažnju drugih. Zbog toga se govor djevojčica smatra suradničkim, a dječaka natjecateljski orijentiranim.

Izgovor kao označitelj seksualnog identiteta

U nekim kulturama postoji, ne samo stilska razlika između muškog i ženskog govora, nego i fonološka i morfološka. Tako J. Coates u svojoj knjizi Women, men and language navodi kako u Chukchi jeziku, koji se govori na istoku Sibira, postoje fonološke varijacije u govoru žena i muškaraca. Osim u Sibiru, vrlo zanimljiva razlika je i u izgovoru fonema u plemenu Gros Ventre u Montani. Kod njih čak dolazi do ismijavanja i straha od pogrešnog izgovora, ukoliko muškarci izgovore pojedini fonem kao žene ili obrnuto, ostali članovi plemena smatraju ih biseksualcima jer njima je izgovor označitelj seksualnog identiteta. 

Edward Sapir proveo je studiju u kojoj je proučavao jezik Yana u Kaliforniji u kojem muškarci koriste posebne sufikse u razgovoru s drugim muškarcem ili dolazi do različite tvorbe. Sapir kao razlog različitoj morfološkoj tvorbi u razgovoru muškarca s muškarcem navodi kulturološki aspekt. Reducirane riječi koje žene koriste simboliziraju njihov niži društveni status, a  cjelovite forme koje koriste muškarci u međusobnom govoru povezane su s formalnim stilom. (usp. Coates 1993:40)

Stereotipi o ženama

Glavni stereotip o ženama je da previše pričaju, tako su u usmenoj književnosti nastali razni vicevi i poslovice na račun ženskog pričanja. Samo neki od njih su:

            Zašto žene ne komentiraju utakmice? Zato jer nogometaši ne mogu toliko brzo trčati.

            U lisica je najveći rep, a u žena jezik.

            Prije će presušiti Sjeverno more, nego riječi u žena.

Sam Sigmund Freud se vodio tom tezom kako žene puno pričaju, te je jednom prilikom rekao:

„Uputio sam ženi nekoliko riječi, a ona meni, nekoliko pasusa.“

U povijesti su se žene čak kažnjavale zbog toga što su previše govorile ili što su govorile na pogrešan način. Connie Eble nabrojila je niz različitih tjelesnih kazni koje su korištene u kolonijalnoj Americi, npr: čepom bi se ženama zatvarala usta, ušutkivalo bi ih se probijajući im štapićem jezik... 

Statistički podaci dokazuju da taj stereotip ipak nije točan, muškarci su ti koji govore više. Komunikolozi Barbara i Gene Eakins snimili su i proučili sedam sveučilišnih sastanaka. Ustanovili su da, s jednim izuzetkom, muškarci govore više i, bez izuzetka, govore duže.

„Pojedine izjave muškaraca trajale su od 10,66 do 17,07 sekundi, dok su izjave žena trajale od 3 do 10 sekundi“.

Deborah Tannen u svojoj knjizi Ti to baš ne razumiješ navodi razloge zbog čega dolazi do stereotipa da žene više govore. Žene se više osjećaju ugodno govoreći u privatnim sferama, dok muškarci radije govore javno i zbog toga se čini kako žene puno više pričaju jer one govore o stvarima za koje muškarci smatraju da su irelevantne i njima potpuno nebitne. Tannen tako govor dijeli na privatni i javni govor, odnosno privatni naziva još i odnosnim, a javni pripovjednim govorom.

„Za većinu žena, razgovorni jezik je prvenstveno jezik odnosa: način na koji se uspostavlja veza i dogovara odnos, a za muškarce govorenje je sredstvo očuvanja samostalnosti, pregovaranja i održavanja društvenog položaja u hijerarhijskom društvenom poretku“.

Zbog različitog doživljaja govora dolazi i do sukoba između dva spola. Sve žene od partnera očekuju da razgovara s njima, a jedino što mogu čuti je: ok, dobro, ništa i ostale kratke odgovore. U takvoj situaciji žena se smatra ugroženom, prvo što pomisli je  kako joj partner nešto skriva ili je nestala bliskost među njima, no zapravo situacija je u potpunosti suprotna. Muškarci svoja mišljenja i emocije ne smatraju dovoljno važnim da bi ih izgovorili u nekoj, za njih nebitnoj, obiteljskoj situaciji,a ukoliko bi ih izgovorili pridali bi im veću važnost, nego što to za njih uistinu jest.

No u situacijama u kojima muškarci trebaju ostaviti dobar dojam, ili u kojima je u pitanju njihov društveni položaj, itekako će izgovoriti svoje misli i osjećaje. Tada će pričati šale i viceve i činiti sve kako bi privukli pozornost i ostali zapamćeni. Takva situacija vrlo je lako vidljiva i u školama, na profesorovo postavljeno pitanje malo će koja djevojčica dati odgovor ukoliko ga ne zna, ali zato će dječaci vrlo rado govoriti bilo što samo da privuku pažnju ostalih i time se istaknu u društvu. Žene se čak i u javnim nastupima, na sastancima, predavanjima i slično vrlo rado koriste osobnim iskustvom i primjerima. Zasigurno je svatko od nas imao neku profesoricu koja bi se prilikom objašnjavanja gradiva sjetila nečega iz privatnog života i na osnovu te priče pokušala navesti učenike da ju slušaju s pozornošću. 

Razlika između javnog i privatnog govorenja, ili između pripovjednog i odnosnog govorenja, može se uzeti u smislu društvenog položaja i veze.

„Ne iznenađuje to da je ženama najugodnije govoriti kad se osjećaju sigurnima i bliskima, među prijateljima i jednakima, dok je muškarcima ugodno kad postoji potreba za uspostavljanjem i održavanjem njihova društvena položaja u nekoj skupini“.

Obilježja ženskog govora

            Robin Lakoff u svojoj knjizi Language and Woman's place navodi neke lingvističke oblike koji su tipični za žene i kojima se zapravo slabi ili ublažava snaga iskaza ženskog govora. Žene u svom govoru vrlo često koriste slabije ekspletive ( O bože, nasuprot K vragu), trivijaliziraju pridjeve (božanstveno nasuprot sjajno), koriste pitanja kako bi se iznijelo mišljenje govornika (Cijene grozno rastu, zar ne?), u deklarativima imaju uzlaznu intonaciju  (kao u drugom dijelu slijeda Što je za večeru? Biftek?), a kada žele da se nešto učini za njih koristit će ublažene zahtjeve (Hoćeš li, molim te, zatvoriti vrata? nasuprot Zatvori vrata!).

Prevladava i mišljenje da žene mnogo manje koriste vulgarizme i govore o tabu temama, npr. ukoliko žena opsuje prilikom neke situacije, smatrat će se nekulturnom i nepristojnom, no ako muškarac isto to napravi, neće mu se ništa zamjeriti, to je zapravo stvar kulture jer žene su od povijesti učene da moraju budu pristojne, lijepo se ponašati, a glavni razlog tomu je što one svoj društveni status zapravo i pridobivaju svojom pojavom, odnosno ponašanjem. Lakoff je žene nazvala stručnjacima eufemizma jer svaki iskaz one mogu ublažiti i izgovoriti da zvuči pristojno.

Žene isto tako u svom govoru vrlo često koriste minimalne odgovore poput mhm, aha, da i slično, što njima znači: Da slušam te i podržavam to što kažeš. Dok kod muškaraca ti odgovori znače Slažem se s tobom, i upravo ta razlika u shvaćanju minimalnih odgovora može dovesti do nesporazuma. U mješovitom razgovoru ako žene koriste minimalne odgovore, muškarci će smatrati da se one slažu s njima, što vrlo često nije slučaj, a prilikom ženskog govora muškarci zapravo vrlo rijetko koriste takve odgovore jer se ne slažu s njima i zbog toga će žene misliti da ih oni uopće ne slušaju.

Kao i kod minimalnih odgovora, muškarci i žene različito shvaćaju i koriste pitanja, žene ih koriste mnogo više i to kao dio njihove razgovorne strategije. Najčešće su to retorička pitanja, kojima iskazuju kritiku ili pozivaju sugovornika na empatiju. Na primjer Zar bi ti trebao znati šivati?, žena implicitno govori muškarcu da on ne zna šivati ili na pitanje Što da radim s Davidom?, žena ne očekuje predavanje o tome što da radi nego poziva sugovornika da joj pruži podršku. Muškarci pak pitanja shvaćaju kao jednostavan zahtjev za informaciju na koju oni moraju pružiti odgovor.

Porijeklo termina lovačka priča

Isto tako jedna od bitnih razlika je mijenjanje tema, u svojim razgovorima žene mogu govoriti i po 1h o jednoj temi, dok muškarci preskaču s teme na teme i to vrlo često teme nisu povezane s onim o čemu se prije govorilo. Tipične ženske teme su ljubav, druge žene i ono što utječe na društvenu zajednicu, dok muškarci pripovijedaju o natjecanju, raznim sportovima, borbama, pri čemu se obavezno hvale svojim uspjesima, a često u tim uspjesima i pretjeraju te je tako i nastao termin „lovačka priča“. Muškarci svojim pričama žele dokazati kako su bolji i jači od drugih.

Ono što obilježava govor između muškarca je glasno i agresivno nametanje argumenata, često dolazi do međusobnog vrijeđanja i zadirkivanja, a nitko se zbog toga ne ljuti, svi uzvraćaju udarce, time oni postižu svoj status vođe u društvu. Zbog toga u razgovoru između muškaraca i žena vrlo često dolazi do sukoba jer žene u svojim razgovorima nisu navikle na takav agresivan pristup (usp. Coates 1993:191).

Kao i sve dosad navedeno, žene i muškarci imaju različit doživljaj simultanog govora. Žene simultani govor shvaćaju kao zanimanje za sugovornika i uključenost u sam razgovor, često se događa da u isto vrijeme prilikom razgovora obje sugovornice kažu istu riječ ili da jedna drugoj završavaju rečenice. Muškarci simultani govor shvaćaju kao ukradeno vrijeme, ukoliko njih netko prekine smatrat će da im je upao u riječ i ukrao njihovih 5 minuta, no oni sami vrlo rado upadaju drugima u riječ jer se bore za svoj status. 

Zaključak

Iz navedenih primjera možemo uočiti kako je govor muškaraca i žena uistinu različit i to od malih nogu. Žene govor doživljavaju kao sredstvo povezivanja i stvaranja osjećaja bliskosti, one ne vide ništa loše u čavrljanju ili povremenom ogovaranju, dok je za muškarce govor samo sredstvo prenošenja obavijesti, njima nije zadovoljstvo sjediti 5 sati „na kavi“ i pričati o novim štiklama, ljubavnim vezama i slično. Teza da žene više pričaju vrijedi samo u privatnom govoru, odnosno žene doista više pričaju, ali u kontaktu s obitelji ili prijateljicama, dok muškarci vode glavnu riječ u javnim nastupima, njihov govor je natjecateljski, oni su vođe na terenu. Iz ovog možemo zaključiti kako rod itekako utječe na jezik i odabir različitih stilskih varijacija te da je teza Deborah Tannen kako je muško-ženski razgovor zapravo razgovor između dviju kultura uistinu istinita. 

Komentari na članak

Vezani članci

Doček u SC-u

Ovakav doček sigurno niste dosad doživjeli

AmsterDAMN se preselio u Studentski centar

Ovu Novu godinu dočekajte u AmsterDAMN-u, al uz puno jeftinije cijene i provjereno dobru zabavu.

Mashable ideas

Steelcase Brody - izvanredan izum

VIDEO: Nova stolica za skrivanje od kolega na poslu

Vodeća svjetska tvrtka za proizvodnju uredskog namještaja, Steelcase, oduševila je svijet izumom Brodya - uredskog stola i stolice koji omogućavaju privatnost bez obzira na to koliko osoba dijeli ured s vama. Proizvod nudi niz pogodnosti, no njegov, još uvijek, najveći nedostatak je iznimno visoka cijena.

Park Orsula Dubrovnik

Međunarodni serijal događaja elektroničke glazbe

"Lost in a moment" u Dubrovniku

Ne propustite Lost in moment koji se ove godine održava u Drubrovniku. Osnovna idejadogađaja su posebno birane jedinstvene lokacije na otvorenom i dnevni termin održavanja, a nakon velikih svjetskih metropola, red je došao i na domaću publiku.

Studentski.hr

Studentski.hr nagrađuje

Zaigraj igricu i ugrabi super poklon!

Što kažete na to da za Božić dobijete poklon bon od 1000 kuna ili ulaznice za najplesniji novogodišnji doček?

s.a.r.s.

11. Pozitivan koncert

IZVJEŠTAJ: Pozitivan vikend u Domu sportova

Pozitivan koncert ponovno se pokazao kao platforma s jakim imenima hrvatske glazbene scene. Iako je ove godine bilo manje ljudi nego na prošlogodišnjem Pozitivcu, dobra lista izvođača privukla je velik broj ljudi koji su zadovoljno, nakon dobre zabave, napuštali Veliku dvoranu Doma sportova.