Venezuela – Rezervoar goriva košta manje od boce vode!

Nakon što smo seriju intervjua otvorili ozbiljnom Švicarskom selimo se u sasvim drugi kraj planete. Zemlja predivne prirode, smještena između Anda i amazonske prašume, zemlja s uvijek nasmijanih 29 milijuna stanovnika, zemlja s ogromnim zalihama nafte i plina, zemlja Huga Chaveza-Venezuela!

Svoja iskustva o životu i studiranju u Venezueli, s nama su podijelili Eduardo i Daniela, budući inženjeri materijala. Što mora znati svatko tko želi posjetiti Venezuelu?

„Ako ikad dođete u Venezuelu, posjetite našu planinu Avila. Morate probati i „arepas“ u pravim areperijama , te naravno empanadu, naša tradicionalna jela. Trebali biste naučiti i naše plesove. Ali, morate biti oprezni! Venezuela je zemlja s visokom stopom kriminala. Preporučujem da ne nosite nakit i uvijek pazite na svoj mobitel. Nikad ne idite sami noću i pripremite se na strašan promet!“ –kaže Daniela, a Eduardo kroz smijeh dodaje kako mu je mobitel ukraden 4 puta!
Da je njihov strah opravdan, pokazuju statistike. Venezuela ima visok postotak korupcije, a vrlo je poznata na karti trgovine drogom. Stopa ubojstava u Venezueli je jedna od najviših u svijetu, a glavni grad Caracas ima drugu najvišu stopu ubojstava na listi velikih gradova u svijetu, s 92 ubojstva na 100 000 stanovnika.  

Kako biste opisali život u Venezueli? 
„Jednom riječju: kompliciran! Uvijek smo u pokretu, uvijek zaposleni. Nemamo vremena za siestu kao u Španjolskoj, što nije ni čudno kad se uzme u obzir da svakodnevno provedemo nekoliko sati u prometu. Novim zakonom smanjili smo radno vrijeme s 8 na 6 sati, ali i dalje smo uvijek u gužvi.“

Dok u Švicarskoj profesori u srednjim škola zarađuju u prosjeku 45 000 kn, u Venezueli su stvari drugačije. Profesori na fakultetima zarađuju oko 7000 venezuelanskih bolivara (6300 kn) dok profesori u srednjim školama zarađuju mizernih 2000 VEB (1800kn). Je li to dovoljno za život?
„U Venezueli nemamo studentske domove, a stanarina u Caracasu je oko 3000 bolivara (2670 kn). Hrana je također puno skuplja nego u Španjolskoj, a voće je luksuz! Kila jabuka košta 8-9 eura. Jedino što je jeftinije nego kod vas je govedina!“
Zaključak- život je skup, a plaće male. Što je uzrok tome?
„Edukacijski sustav je veoma loš, barem što se tiče osnovne i srednje škole. Dok su javni fakulteti uglavnom bolji od privatnih, sasvim je drugačije u osnovnoj školi. Zbog lošeg sistema puno je siromašnih ljudi zbog čega dolazi  do visoke stope kriminala te sve to vodi u jedan začarani krug.“

Peti na listi najsretnijih ljudi na svijetu

Hrvatski mediji ne spominju često Venezuelu, a ono što čujemo je uglavnom vezano uz Huga Chaveza. Koliko je on kriv za stanje u Venezueli?
„Općenito imamo problem s vladajućima. Kad je Chavez bio na vlasti bilo je čak i bolje nego sad, ali to je samo manje od dva zla.. Puno je siromašnih ljudi koje političari prije izbora kupuju novcem, kućama i hranom, a nakon što dobiju njihov glas zaborave na njih. Nije bilo drugačije s Chavezom, skrivao se iza socijalizma i govorio da će uzeti od bogatih i dati siromašnima, ali njegova obitelj je bila jedna od najbogatijih u Venezueli. Ipak, u posljednjih 6 mj. postalo je još gore, ekonomija nam je užasnom stanju, previše dugujemo nekim zemljama, posebno Kini!“

Nakon lošeg ekonomskog sustava, Daniela i Eduardo nastavili su pričati o problemima u Venezueli. Previše je kriminala, zemlja je predivna,  ali voda je zagađena, kaže Eduardo i kroz smijeh dodaje kako biste se mogli pretvoriti u čudovište ako dotaknete rijeku u Caracasu.  Iako smo pričali o nedostacima Venezuele i svemu što ne valja, Edu i Daniela su cijelo vrijeme zadržali osmijeh, pa je moje sljedeće pitanje bilo, jesu li ljudi u Venezueli sretni unatoč svemu?
„Apsolutno! Upravo je to ono što nas čini ponosnima. Iako imamo toliko problema ljudi su uvijek spremni za fiestu i smijeh. Nedavno je objavljena lista najsretnijih ljudi, bili smo peti na njoj. Naša zemlja je predivna, imamo planine, džunglu, plaže, pustinju, imamo zašto biti sretni. Iako je teško, uvijek se šalimo i zabavljamo, volimo puno plesati.  Ljudi su jako povezani, imamo velike obitelji i držimo se skupa.  Možda baš zato što nemamo puno, volimo dijeliti i uvijek smo spremni ugostiti nekoga.“

Poklon za 16. rođendan-plastična operacija!

Zbog financijskih razloga, Eduardo živi sa sedam osoba u kući s tri sobe, dok Daniela dijeli dvosobni stan s još četiri osobe. Nakon udaje djevojke uglavnom useljavaju u kuće svojih muževa jer nemaju financije da bi si mogli priuštiti nešto samostalno. Ali zato mlade djevojke štede za nešto drugo: plastične operacije! 
„Istina, žene su opsjednute statusom! Venezuelanke su poznate po ljepoti i većina mladih žena želi izgledati što ljepše, te naravno, ljepše od drugih. Jako su kompetitivne! Zapravo, obje moje sestre i gotovo sve prijateljice imale su neku vrstu plastične operacije.“ kaže Eduardo.

Daniela se smiješi i dobacuje kako je ona jedina od prijateljica koja nije imala plastičnu operaciju, ali zato je Eduardova starija sestra imala tri: operaciju grudi, stražnjice i nosa! Zaključujem da operacije moraju biti jeftine?
„Zapravo ne, dosta su skupe. Kad je moja starija sestra imala prvu operaciju, platila ju je 8 000 bolivara, ali to je bilo davno. Drugu je platila 14 000. Djevojke  dugo štede za operacije, a kao što neki traže aute za „Sweet Sixteen“, one od roditelja traže operacije!''

Naravno, postoje i problemi. Eduardova poznanica preminula je nakon pogreške anesteziologa tijekom operacije, a sve veći problem imaju i s biopolimerima, tekućinom koja je slična plastici te navodno  kompatibilna s tijelom.
„Za razliku od silikonskih umetaka, tekućina nema omot nego se ubrizgava direktno u tijelo zbog čega vrlo često dolazi do težih komplikacija i smrti. Također, moja sestra morala je ponoviti operaciju grudi nakon što je kirurg pogriješio pri umetanju silkona.'“–priča nam Eduardo.

Edu je prošle godine bio na studentskoj razmjeni u Poljskoj, a trenutno završava praksu u Španjolskoj. Jesu li Španjolke i Poljakinje slične Venezuelankama?
„I Španjolke i Poljakinje se vole dotjerati, lijepo se oblače i uvijek su našminkane, ali nisu toliko opsjednute izgledom kao u Venezueli. Što se ljudi općenito tiče, Španjolci su  prilično lijeni u usporedbi s ljudima iz Venezuele koji su jako vrijedni, puno rade. Vrlo često rade i dva posla ili studiraju i rade istovremeno. Jedino što bi mogli biti više organizirani. Također, poznati smo po tome da vrlo brzo rješavamo svoje probleme, ne odugovlačimo, to je ono što bi drugi mogli naučiti od nas, naravno, uz ples! Španjolce i nas veže to što smo vatreni i glasni, što je sasvim drugačije nego u  Poljskoj. Tamo su ljudi hladni i zatvoreni, ali uvijek spremni pomoći.“

Razmjene studenata na Eduardovom i Danielinom sveučilištu su česte, a njihov fakultet se razlikuje od ostalih u nekoliko aspekata. Iako je besplatan, ljudi koji ga pohađaju su uglavnom bogati. Često idu na razmjene, ali sami ih plaćaju. Je li teže studirati u Europi ili u Venezueli?
„Moram priznati da je u Poljskoj bilo puno lakše, ali mislim da je to uglavnom zbog jezika. Studenti nisu dobro pričali engleski pa je profesor bio popustljiv. Ali vjerujem da su predmeti na poljskom bili puno teži! Što se tiče Venezuele, naš edukacijski sustav je loš, ali postoje fakulteti koji su doista jaki, kao naš. Godina je podijeljena u 3 semestra, a svi predmeti su povezani, pa ako ne položiš nešto u prvom semestru, ne možeš uzeti predmete u drugom i tako ukrug. U jednom semestru imamo nekoliko predmeta, a polažemo ispite svaki mjesec pa je pritisak ogroman. Učimo zaista puno jer ako ne položimo ispite u kratkom roku, izbacuju nas sa sveučilišta!“

Novinarstvo među najtežim fakultetima

Javni fakulteti su besplatni ili imaju simboličnu školarinu od 10ak eura dok studenti jedan semestar na privatnim fakultetima plaćaju 36 000 bolivara (32 000 kn). Lakši fakulteti poput administrativnih ili tehničkih  u Venezueli traju 3 godina, dok teži mogu trajati 5 ili 6 godina. Prvi među najtežima je svakako medicinski fakultet, ali u samom vrhu je novinarstvo. 
„Zbog svih događanja u Venezueli, novinari moraju biti dorasli izazovima. Država je podijeljena na dijelove koji podržavaju vladu i one koji ne podržavaju. Novinari moraju odabrati jedan dio u kojem će raditi i pripremati se na posao tamo te biti spremni da će ih napadati druga strana. Vrlo je opasno biti novinar u Venezueli, moraju biti hrabri i spremni na sve. Zato je novinarski fakultet jedan od najtežih, mora pripremiti novinare na opasnosti koje ih čekaju, čak i one o kojima će ovisiti njihov život!“

Novinari u Venezueli brzo pronalaze posao jer se uvijek nešto događa i potrebno je puno novinara da izvještavaju o tome, kaže Daniela i dodaje da je u njihovom zanimanju pronalazak posla puno teži. Dobar izgled nije na odmet pri pronalasku posla, a dobro im dođu i poznanstva , Venezuela je poput Hrvatske, visoko zaražena korupcijom.

„Imamo profesore koji znaju biti zločesti, poput jednog koji je na ogromnoj ploči nacrtao malu točkicu i rekao studentima da točkica predstavlja njihov mozak, dok ostatak ploče predstavlja njegov. Nisu svi takvi, imamo i zaista cool profesora, a svi su strašno obrazovani i inteligentni. Na našem fakultetu nema plaćanja ispita, ali to se događa na drugim fakultetima, posebno na medicini.“

Inženjeri nemaju probleme s korupcijom, ali zato se često susreću s prosvjedima, ili profesora ili radnika, pa tako ponekad ne mogu ići na fakultet jer vozači autobusa imaju prosvjed. Kada nemaju prosvjede, autobusi su besplatni za studente. Oni također mogu jesti jeftinije te imaju popuste za metro i kino. Ponosni su na svoje sveučilište i ističu da ima ogromni vrt i najveću knjižnicu u Južnoj Americi. Vrata fakulteta su zapravo stara vrata dvorca, a u vrtu imaju drvce koje je posadio Dalaj Lama. Ono što nemaju je noćni život.
„Ne postoji! Može se reći da smo štreberi... Tempo je vrlo brz, puno radimo i učimo, stalno moramo pisati ogromna izvješća i često imamo kolokvije, pa ni nemamo života osim na fakultetu.. A kad idemo ''van'', ne izlazimo u klubove. Većinom se družimo u nečijem stanu, uz večeru i film. Postoje noćni klubovi, ali ne idemo u njih jer je previše komplicirano. Nemamo noćne autobuse, a taksiji su skupi, što je zapravo čudno obzirom da nam je gorivo toliko jeftino- jeftinije je napuniti rezervoar nego kupiti bocu vode!“

Šteta što Venezuela nije bliže pa da možemo točiti gorive tamo, a koliko je zaista daleko, pokazala je činjenica da oni zaista ne znaju ništa o nama!
„Moram biti iskren, čuo sam za Hrvatsku prije, ali nisam imao pojma gdje je, čak ne bi ni rekao da je u Europi! Sad kad živim s dvije Hrvatice, saznao sam puno o vama i stvarno bi vas želio posjetiti.“