Tamo gdje je menza luksuz

Brzo je prošlo prvih mjesec dana na jugu Španjolske, kao da sam još jučer gledao u onaj lijevi motor aviona, tamo negdje iznad Europe. U tim trenucima nisam ni slutio da će mi strah od leta zapravo biti najmanji problem na putu u nepoznato. No, dosta o problemima kad ih već hrvatski kukurikavci toliko rade, onda ću ih barem ja preskočiti.

Ovo je još jedna besana noć jer, iako smo već duboko zagazili u listopad, ovdje ne pada lišće ni temperatura. Dapače, jedino što pada je kuna u odnosu na euro pa tako svaki put kad posjetim bankomat imam osjećaj da idem prema Zidu plača. Evo, ne možeš izbiti Hrvata iz mene, naučio sam kukati i tu očito nema pomoći.

Ajmo za početak odgovoriti na ona pitanja, čisto da mi zbog novog duga ne blokiraju kartice, dovoljno mi zabrinut izgleda šjor Linić.

Znaju li Španjolci engleski?

Ne, ne znaju, a ako i kažu da znaju, vjerujte mi da ga ne znaju jer ono što oni izgovore, to ni Sean Connery ne razumije. Ako dođete ovdje potpuno nespremni poput mene s Esmeralda tečajem španjolskog jezika, pripremite se na upotrebu ruku i nogu pri objašnjavanju. „Yo soy tu hijo“, „largate“, „no puedo“, „tengo novio“ i slični izrazi koje smo pokupili od završetka rata pa do Sulejmana nisu baš od neke koristi.

Ali sve to ima svoje čari. Nekad zbog nedovoljnog poznavanja jezika pješačite 40, umjesto 10 minuta, a nekad uđete na predavanje i ne skužite da ste u krivoj predavaonici sve dok ne dobijete test ispred sebe. Da, čari su to jer, osim što se deset dana poslije smiješ sam sebi kakva si budala bio, u svakoj situaciji upoznaš nekog novog i iz svake greške naučiš nešto. Barem 20 puta sam si do sada rekao, nisi Gibo, ali ovo ti je škola, samo 'oću li drugi put pametnije, to ćemo tek vidjeti.

Ima ipak onih koji znaju engleski, ali su endemska vrsta ovdje i njihov broj je praktički zanemariv. Vjerujem kako je više čimbenika uzrokovalo nepoznavanje engleskog. Prije svega to je činjenica kako je i sam španjolski jedan od svjetskih jezika, stoga i ne vide potrebu za učenjem nekog drugog, što mi je kroz razgovor i potvrdilo nekoliko studenata, a druga i svakako ne zanemariva činjenica je ta što su apsolutno svi filmovi sinkronizirani na njihov jezik. Osobno, krvare mi uši kad čujem Roberta De Nira kako priča španjolski, ali za njih je to potpuno normalno.

Rade li malo, a imaju puno?

O da, usuđujem se reći kako rade malo, barem prema onome što sam dosad vidio jer jug ove zemlje nakon sieste (odmora) odlazi na fiestu (zabavu). Šalu na stranu, prije 9h ujutro apsolutno ništa nije otvoreno, a već oko 14h sve je zatvoreno jer su otišli na popodnevni odmor do 17h. Dok njihove trgovine otvore, teta Katica je već narezala pola kilograma mortadele, oribala pod, oprala prozore Konzumove trgovine i složila 257 polica. Osim što već u jutarnjim satima zauzimaju svoje mjesto u kvartovskim kafićima, kada otiđu na siestu nema ih naredna tri sata i tada se grad pretvara u grad duhova. Gotovo pa ulicom možete protrčati goli jer nije baš da ćete imati publiku u to vrijeme, a samo mazohisti će čekati zeleno svjetlo na semaforu.

Koliko imaju, e, to je već malo teže procijeniti, ali usudio bih se reći da žive bolje od Hrvata, iako bi netko pomislio kako nije tako. Gledajte, da dovedemo Španjolca kod nas da vidi naš vozni park, pomislio bi da ovdje nema krize, ali ima, dragi moj španjolski prijatelju, jer sve ti je to pušing leasing. Rijetko ćete vidjeti novi X5 ili mečku, nisu ludi za autima, ali čini mi se da su ludi za stanovima. Ako u Hrvatskoj većina obitelji ima više od jednog vozila, onda oni imaju više od jednog stana. Gotovo na svakom koraku bodu vas u oči balkonske table s natpisom iznajmljuje se, a na banderama se ne prodaje „original viagra“ već, pogađate, iznajmljuju se stanovi.

Uče li puno, a znaju malo?

Po pitanju učenja može se reći da je situacija jednaka našoj. Koliko se trudiš, toliko ćeš i dobiti zauzvrat. Međutim, da odmah raščistimo neke stvari. Zaista, uvjeti u kojima oni uče i studiraju nemjerljivo su bolji od naših. Ovdje nećete vidjeti studente kako sjede po podu jer nema više mjesta u dvorani, nećete imati predavanje u 9h pa pauzu od sat i po vremena jer nema slobodne dvorane. Ne, toga nema. Cijelo sveučilište pokriveno je bežičnim internetom i studenti, osim učionica, imaju na raspolaganju i informatičke kabinete, sportske terene, bazene, teretane...

Nećete vjerovati, ali čak i kada izađete iz Kampusa, možete vidjeti da zaista ulažu u obrazovanje. Naime, apsolutno svaki kvart ima svoju učionicu koja je potpuno prilagođena i opremljena za mirno učenje. Tako da nema vezivanja koze za stol u NSB-u kako bi te čekalo tvoje mjesto.

Jedna stvar me posebno raduje, ovaj semestar barem nema laktarenja, tramvajskih umaka začinjenih parfemima iz Trsta s kraja osamdesetih. Sada bezbrižno prošetam dvadesetak minuta, bez stresa i ZET-ovaca. Fasciniran sam pokretljivošću Španjolaca, posebice studenata jer još uvijek nisam vidio gradski autobus pun kao konzerva postirske sardine. Ne, javni prijevoz uglavnom koriste starije osobe, a studenti, ako nisu na biciklima, onda su na skateboardima. Za 18 eura godišnje koriste gradske bicikle. Primjerice, uzmu ga na jednom kraju grada i dopedalaju do faksa gdje ostave bicikl na stanici za bicikle i na isti način vrate se kući.

Koliko znaju teško je procijeniti, ali mogu reći da ono za što su se specijalizirali zaista i znaju. Možda, ma ne možda, sigurno u tome i leži jedan od problema hrvatskog obrazovnog sustava jer tijekom našeg obrazovanja bombardirani smo s jako puno informacija. Nije ni čudo što ponekad imamo osjećaj kako znamo puno, a ne znamo ništa. Ovdje ti se nitko neće rugati što ne znaš što je Adolf ručao četvrtog dana invazije na Poljsku. Naši profesori misle kako su svoje obaveze riješili tako što su natrpali 247 stavki pod obaveznu literaturu, a o tome koliko će raditi sa studentima, razgovarati, prenositi iskustva, o tome će valjda u nekom drugom životu.

Dosta je bilo ovih pitanja, ta ne intervjuiram samog sebe

Znam da je posljednjih dana u našoj domovini (u pauzama između ćirilice i fra Štimca) mini-ludnica zbog cijena u menzama. No, dragi moji, obrok u menzi na mom novom fakultetu košta 6 (šest) eura, a jednako je (ne)ukusan kao onaj u Hrvatskoj pa tko voli, nek izvoli! Zamislite, pojedete komad mesa s prilogom, jabuku, salatu i vodu za cca 50 kuna.

Da, životni standard je otprilike duplo veći od našeg, ali cijene hrane u trgovinama su poprilično jednake, ovisi gdje kupujete i što jedete. S obzirom na financijsku situaciju, španjolska menza za mene je nepotreban luksuz, stoga sam osuđen na svakodnevno kuhanje. Ma, znate što je dobro u cijeloj priči oko poskupljenja hrane u menzama? Možda ćemo sada svi malo više cijeniti hranu koju imamo ispred sebe i možda više neće biti princezica koje će zbog „enormne gladi“ uzeti šesnaest menija, malo ih proprpat', dokrajčit' kolač, a ostalo otpremiti u kantu. Nagledao sam se svega u četiri zagrebačke godine i puno je onih koji su se odnosili i odnose se prema toj hrani kao prema nečem bezvrijednom. Vrijedna je ta hrana, itekako je vrijedna jer je puno lakše krmeljavih očiju otpuzati do menze nego se probuditi i izgubiti sat-dva na kuhanje.

Uh, zamalo sam zaboravio. Cure, ako ste više od 170cm, a mislite da na svakom uglu viri neki Mario Casas, preporučam vam da ostanete kod kuće. Osim ako ne tražite nekoga poput Bernia Ecclestona, ne bogatog, već niskog.

Dečki, sve vam je jasno. Putovnica, četkica za zube i pravac Španjolska!