FOTO: Završio „Unknown festival”; Britanci dominiraju organizacijom na našoj obali
Festivalska sezona u Hrvatskoj „napokon“ je privedena kraju. Napokon je pod navodnicima zbog toga što se što se održalo toliko dobrih festivala, jednako kao što je i dobrih izvođača posjetilo Hrvatsku ovo ljeto, da ne bismo htjeli da sve to ikad završi.
Festivalska sezona u Hrvatskoj „napokon“ je privedena kraju. Napokon je pod navodnicima zbog toga što se što se održalo toliko dobrih festivala, jednako kao što je i dobrih izvođača posjetilo Hrvatsku ovo ljeto, da ne bismo htjeli da sve to ikad završi.
Festivalska sezona u Hrvatskoj „napokon“ je privedena kraju. Napokon je pod navodnicima zbog toga što se održalo toliko dobrih festivala, jednako kao što je i dobrih izvođača posjetilo Hrvatsku ovo ljeto, da ne bismo htjeli da sve to ikad završi.
Zadnji festival na našoj obali, Unknown u gradiću Rovinju, bio je savršen odabir za zadnje zrake sunca ovog ljeta. Festival se održao već drugu godinu zaredom u kampu i resortu Amarin, cca 4 km udaljenog od samog centra šarmantno malog, ali zanimljivog gradića Rovinja. Ta udaljenost nije stvarala nikakve probleme s obzirom na to da je prijevoz do centra grada išao konstantno u određenim intervalima, tako da smo uspjeli vidjeti i doživjeti Rovinj.
Amarin je jedan od, rekao bih, bolje uređenih kampova na našoj obali u kojem čak imaju i apartmane svih kategorija, bungalove, ali i parcele za šatore. Cijena smještaja za vrijeme festivala bila je nešto drugačija.
Kamp je koštao 10 funti po danu, dok su boutique šatori bili 17 funti. Sve u svemu, povoljno za Britance, a za nas koliko-toliko. Nedavno je Amarin obnovljen pa je time sanitarni čvor odličan, uvijek ima tople vode i tete čistačice stalno čiste, što nije baš bio slučaj sa Szigetom.
U kampu se može naći kiosk, market, štand s voćem, praktički sve potrebno za život, a po kojim cijenama, da se raspravljati.
Na ulazu u kamp prijavili smo se na recepciji i shvatili zapravo da Hrvati, bez obzira na neke predrasude, super pričaju engleski. Osoblje je super ljubazno, svi su mladi i bez problema će te na ulazu u kamp dočekati i pokazati ti gdje je tvoja parcela za šator. Jedan veliki plus!
S obzirom na to da se radi o festivalu u organizaciji Britanaca, na takvu klijentelu se i ciljalo za Unknown festival. Na svakom se koraku mogao čuti njihov naglasak, što od posjetitelja, što od same organizacije, pa se u nekim trenucima bilo teže sporazumjeti jer i oni, kao i mi, imaju razna narječja.
Unknown se nalazi odmah ispod kampa, uz samu obalu punu stijena, kristalno more i odmah nasuprot centra Rovinja. Jedan od boljih pogleda!
Festival je započeo 8. 9., u ponedjeljak, kao službeni pre parties dan, te neke pozornice nisu bile niti otvorene. Zabava počinje svakog dana već negdje oko 13 h, i to na bazenu uz elitno uređeni restoran, u koji smo se bojali kročiti da ne padnemo na nos zbog cijena. Svakog dana tamo su se izmjenjivali britanski manje poznati DJ-evi. Na stranu s tim manje poznati; neki naši veći DJ-evi mogli bi se posramiti.
Zbog kiše je, nažalost, Pool Terrace bio ranije zatvaran ili nije uopće radio, ali i prvi dan, kada smo prvi put tamo došli, bio je super.
Prvi dan još je bila otvorena Mad Ferret's Kaleidoscope Mountain na kojoj su nastupili Dirty Talk, Thunder, Huntley's and Palmers...
Uz Mad Ferret i bazen radila je i „šuma“ (The Forest) gdje su među ostalima nastupili Mike Jones i The Sonic Emporium.
Prvog dana nam program nije bio nešto napet pa smo krenuli samo kružiti okolo da vidimo što bi nas moglo iznenaditi i, eto, kad smo krenuli prema šumi, naletimo na privatni party na terasi jednog apartmana. Pitamo domaćine odakle su oni i DJ-evi, a kad su rekli Hrvati iz Beča, bilo nam je još draže da smo im tako uletili. Tamo smo se zadržali itekako dugo i već jako umorni zaputili se prema šumi gdje smo bili još neko vrijeme dok nas umor nije smlavio i bacio u udobne šatore, s još udobnijim vrećama.
S obzirom na to da se official program prodavao po 60 kn, nismo baš bili upućeni kada tko nastupa u utorak. Snašli smo se i poslikali taj program da znamo raspored nastupa.
Drugog dana otvorio se Main Stage na kojem su nastupali Kim Ann Foxman, Kindness, CHVRCHES i na kraju Nile Rodgers sa svojom grupom Chic. Iskreno, nisam znao što me točno očekuje na nastupu Nilea, znam da je on disko 70-ih i 80-ih, ali je bez obzira na moje neznanje bio solidan. Uz mnoge hitove otpjevao je i najpoznatiji Le Freak, kojim je najviše oduševio publiku.
Nile je bio u isto vrijeme kao i Erol te smo zbog toga odlučili skratiti njegov nastup. Naime, taj dan nam je bio i jedan od očekivanijih jer smo se veselili Erolu Alkanu koji nas je svojim prvim nastupom u Zagrebu oduševio i iznenadio. Na Unknownu je također rasturio, ali opet ne toliko kao u Zagrebu. Svirao je miks deep housea, garagea i čiste elektronike. Najveća euforija bila je na kraju seta kad je i očekivano pustio „A hold on love“; svoju zadnju uspješnicu.
Za vrijeme Erola počela je padati već najavljena kiša pa smo se umorni i mokri ipak odlučili vratiti u šator, sklopiti oči i skupiti energiju za preostale dane.
S velikom znatiželjom čekao sam treći dan festivala jer su na repertoaru bili London Grammar, Jamie xx i neponovljivi Seth Troxler.
Od srijede, satnice koncerata na Main Stageu pomaknute su nešto ranije zbog nekog tko je zvao policiju radi buke. Svakakvih ljudi ima!
Istog dana na Mainu su nasutpali Wild Beasts i Mount Kimbie, ali ih nismo stigli poslušati zbog našeg istraživanja Rovinja, tako da smo stigli ravno na London Grammar; trenutno jedan od najpoželjnijih indie/pop bandova s deprimirajućim pjesmama i zgodnom pjevačicom s još boljim glasom. Hannah Reid veliki je dio koncerta sjedila na barskoj stolici i tu i tamo imala neku interakciju s publikom.
Band je odsvirao većinu pjesama s albuma If you wait, među kojima i najpoznatiju Strong, na koju su svi odvalili i pjevali u sav glas. Sve u svemu, zanimljiv koncert koji je vrijedilo poslušati jer tko zna kada ćemo opet moći vidjeti u Hrvatskoj.
Nakon Londona imali smo malo vremena do idućeg nastupa pa smo to vrijeme iskoristili za odlazak do šatora, jelo, piće i povratak snage te smo konačno krenuli dalje. Na programu je bio The Forest i nastup Jamie xx, producenta i jednog od glavnih uloga grupe The xx. Iskreno, nisam slušao nijedan njegov set te nisam znao što me točno očekuje, ali je lik bio odličan i svakako ga se treba opet poslušati kad se ukaže prilika.
Trećeg dana otvorio se još jedan stage, nazvan Atlantis. Posebno uređen i osvijetljen raznima bojama, bio je pun pogodak za sve one koji su bili željni dobrog housea i techna.
Još nam je i prije početka festivala bilo čudno zašto su Clean Bandit i Jamie Jones nestali s programa bez ikakvog objašnjenja, a onda su krenula i razna otkazivanja, ali tu i tamo potkrijepljenja razlogom.
Tako su Britanci usred noći trećeg dana festivala napisali iznenađenje na Facebook; Seth Troxler nastupat će pola sata duže u Atlantisu, ali, gle čuda, otkazali su Tale of us čiji će nastup biti prolongiran za idući dan. Naravno, nisu niti objavili kad će onda to biti, već smo u press centru saznali da ipak ne nastupa. Ne previše razočarani, imali smo više vremena slušati Setha i njegov magičan set.
Ušuljali smo se iza pozornice i popeli na nju, išli smo na blef ući i gle veselja, organizator nas je pustio unutra. Bili smo direktno iza Setha u toplom šatoru, grijali se i plesali uz zvuke zdepastog crnca s fino uređenim brkovima koji pušta house i techno klasike na pločama bez ikakve (nepotrebne) interakcije s publikom jer muzika sve govori. Oduševljeni, puni dojmova, ali i mokri i pothlađeni, zaputili smo se u svoje šatorske odaje jer je i treći dan festivala završio.
Četvrti dan već je došao, probudila nas je dernjava Britanaca, ali i kiša koja se nije smilovala cijeli taj dan. Zaputili smo se do Rovinja da nam vrijeme prođe jer nije bilo smisla kisnuti u kampu.
Tog dana najviše smo se veselili nastupima Eats Everything, Ten Walls i Simian Mobile Disco. Na kraju i nije baš sve bilo po planu pa smo i mnoge izvođače na Mainu propustili. Nažalost, među njima i Jungle i Mount Kimbie, dok je Forest Swords bio otkazan (nije nam više ništa bilo čudno).
Ten Walls, pravim imenom Mario Basanov, uistinu je napravio veliki show. Kombinirajući house, elektroniku i lagane ritmove, i to uživo, pokazao se kao jedan od highlightova festivala. Izveo je uz to i svoje najpoznatije hitove; Walking with elephants i Requiem.
Uputili smo se malo do kampa gdje su se s nama upoznali Francuzi te se zajedno zaputili na Atlantis stage gdje smo ulovili nakratko Eats Everything, koji je očekivano bio odličan. Tamo smo bili neko vrijeme dok se nismo zaputili prema šumi gdje su na b2b nastupali Ame i Dixon. Isprva su bili najavljeni kao samostalni setovi u trajanju po dva sata, ali su ih organizatori ipak stavili da sviraju b2b, i to 4 sata! Iznenađen sam itekako energijom koju su imali i setom koji je ljude dizao na noge non stop. Pravi pogodak!
Došao je i taj dan, peti, zadnji, ali i najbitniji za mene, a vjerujem i za mnoge. Naime, zadnji dana Disclosure dovodi svoj Wild life program/svoje prijatelje; tako da su na istom stageu nastupili John Talabot, Dusky, Totally Enormous Extinct Dinosaurs, Ryan Elliott i, naravno, glavom i bradom, najbolja braća u svjietu elektronske glazbe danas; Disclosure.
Cijelu petu večer proveli smo slušajući spomenute izvođače i uživali u onome što Britanci rade, i to jako dobro. Ni lagana kiša nije nas omela u plesanju i uživanju u setu Duskyja. Svirao je pravi deep house i oduševljavao konstantno, najviše kad je pustio Nobody Else, svoj čak i možda najpoznatiji singl. Ryan Elliott je ime koje mi nije poznato, ali je jedno od onih imena koja te iznande, oduševe i poželiš ih opet slušati. Savršeno se uklopio kao warm up za TEED-a.
Totally Enormous Extinct Dinosaurs naprosto je pokazao kako miksati house, garage i elektro s hitovima prošlosti kao što su Pump up the jam (Technotronic) i It's my life (No Doubt). Nažalot, TEED nije došao naoružan kostimima i nije pjevao kao što inače radi, ali ovaj mu put to opraštamo.
Iščekivanje je trajalo i trajalo, ali isplatilo se; Disclosure, moji omiljeni izvođači elektronske glazbe, stupili su na stage, počela je svirati njihova neizbježna When fire starts to burn i ekipa je podivljala, svi su se probudili i podigli ruke u zrak. Udaljeni smo bili svega 2-3 metra na povišenom te smo tako mogli itekako uživati u magiji koju ovaj dvojac servira. Svirali su svega sat i pol, ali nas nisu ostavili ravnodušnima ni u jednom trenutku. Miksali su od Catz eats Dogz Evil Tram, svoj singl F for you i mnoge ostale. Nije tu bilo previše mjesta za njihove pjesme s albuma Settle, ali su pokazali kako znaju pronaći i servirati nam samo najkvalitetnije.
Nakon njih na stageu se pojavio Jackmaster od kojeg smo morali odustati zbog previše umora, ali koliko smo uspjeli čuti, ljudi nisu ostali razočarani.
Sve u svemu, Unknown se, zahvaljujući Britancima, uspio u samo dvije godine etablirati u poznati brand na kojeg ljudi dolaze iz raznih zemalja Europe, ali i šire. Naime, upoznali smo Amerikanku, Francuze, Britance, ali tu i tamo kojeg Hrvata. Svi su veseli, atmosfera je prekrasna, svi su ljubazni, nitko ne radi probleme, osim par Britanaca koji se popnu na drvo pa ne znaju sići, ali takve su stvari stvarno minorne. Nigdje nema redova, ni na šankovima, štandovima, recepciji... Apsolutno nigdje nismo naletjeli na gužvu, što je veliki plus manjem festivalu kao što je Uknown.
Hrvati, iduće godine svi pravac na Unknown da vide nas ima!
Pozitivno:
- prekrasna lokacija
- sanitarni čvorovi i čisti tuševi
- ljubazno osoblje
- neviđena astmosfera
- opušteni i veseli ljudi
- organizacija
- nema gužvi
- setovi traju onoliko koliko u programu piše
Negativno:
- visoke cijene, prilagođene Britancima
- nenadano otkazivanje izvođača
- program od 60 kn
