Nevjerojatan život vođe Iron Maidena

Bruce Dickinson – kralj heavy metala

Bruce Dickinson

Pročitajte drugi dio priče o legendarnom Bruce Dickinsonu, frontmenu neuništivih Maidena, čiji nas koncert očekuje u splitskoj Spaladium Areni 27. srpnja.

Donosimo vam drugi dio životne priče Bruce Dickinsona, frontmana neuništivih Maidena, svestranog glazbenika, pilota, spisatelja, mačevalac i još mnogo više. Prvi dio priče pročitajte na poveznici.

Roditi se kao lider – dar dobiven 'od neba'

Po završetku turneje, koja je u 331 dan obuhvatila čak 187 koncerata i iznjedrila ponajbolji koncertni heavy metal album Live After Death (1985), fizički i psihički iscijeđena ekipa uzela je šestomjesečni odmor, nakon čega slijedi pisanje pjesama za album Somewhere in Time (1986). I tu se našlo štogod problema jer je 'svojeglavi' Bruce imao ideju pisati pjesme s više akustika, čak ići i tragom albuma Led Zeppelina III, IV i Physical Graffiti.

S druge strane, Harris je imao druge namjere, recimo, prvi put odlučio koristiti sintesajzere i na taj način soundu dodati 'space' karakteristike. Veću kompozitorsku ulogu dao je Adrian Smithu koji je napisao čak tri pjesme ( Wasted Years, Sea of Madness i Stranger In A Strange Land), a Dickinsonove, zajedno s kolegama, procijenio nedovoljno dobrim za album. To je bilo vrijeme u kojem je Bruce razmišljao, ne samo da ode iz Iron Maidena, već i da u potpunosti odustane od glazbe.

– Mislim da je to bilo prvi put da sam stvarno mislio o odlasku. Ne mislim samo iz Iron Maidena, mislim i o odvikavanju, o odmicanju od glazbe. Ništa nije bilo vrijedno onakvog osjećaja. Počeo sam se osjećati kao da sam dio stroja, kao da sam dio light-showa – prenio je svoje dojmove iz tog perioda Bruce Dickinson.

Ipak, nastavilo se dalje, krenula je turneja tijekom koje je Iron Maiden prvi put nastupio u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, a amortizacija negativnih misli i osjećaja uzrokovanih i problemima na privatnom planu akumulirala se kroz rad na knjizi naziva The Adventures of Lord Iffy Boatrace, nastaloj pod utjecajima novela Toma Sharpea, a izašloj 1990. godine

Idući album Seventh Son of A Seventh Son vraća Dickinsonu jednu od ključnih kompozitorskih uloga, a koji progresivnim rock konceptom, snažnim udjelom akustika i uvođenjem klavijatura donosi novu dimenziju Iron Maidena. Mnogi taj album smatraju vrhuncem karijere, no s druge strane, ako i jest tako, činjenica je da je ujedno označio i kraj (još) jedne ere banda.

Naime, poslije turneje, Bruce je sve ozbiljnije razmišljao o samostalnoj karijeri u kojoj će ponovno biti slobodan da radi što, kada, kako i na koji način želi. Koračić tome bilo je pisanje pjesme Bring Your Daughter To The Slaughter za peti nastavak Strave u ulici brijestova po narudžbi iz Zombe koja je radila taj film. Tu surađuje s Janick Gersom, bivšim gitaristom Gillana, kojeg nakon odlaska Adriana Smitha dovodi u Iron Maiden na snimanje albuma No Prayer For The Dying.

On izlazi nakon Bruceova solo debija Tattooed Millionaire koji je popratila i kratka turneja. Iz tog perioda, točnije 1989. godine, datira i nadasve zanimljiv podatak koji opetovano potvrđuje koliko je Bruce raznovrsna, i u svemu čega se prihvati, uspješna osoba. Naime, kao strastveni mačevalac još od rane mladosti, na natjecanju je osvojio sedmo mjesto i bio pozvan da se pridruži britanskom olimpijskom mačevalačkom timu. To je ipak morao odbiti zbog obaveza na turneji s bendom Iron Maiden.

Kraj jedne i početak nove ere

Narušeni odnosi u Iron Maidenu iznjedrili su jedan, već spomenuti No Prayer For The Dying, a dvije godine kasnije i još jedan prosječan album Fear Of The Dark, oba s velikim Dickinsonovim kompozitorskim udjelom. Kako na koncertima, tako i na spomenutim albumima, usprkos nekim bljeskovima, bilo je posve jasno da se Bruce odlučio fokusirati na solo karijeru, a bend mu je trenutno bio nešto kao 'nužno dobro'. Da ne kažemo baš 'zlo'.

Upravo mu je to Steve i najviše predbacivao, govorio mu je kao da pjeva bez volje, a da to nije daleko od istine može se, uz ostalo, čuti i na 'serijskim' koncertnim izdanjima A Real Live One, A Real Dead One, Live At Donington, objavljenima 1993. godine. Posebice na Raising Hell koncertu snimljenom 28. kolovoza 1993. u Pinewood Studiju u Londonu u kombinaciji s horor točkama čarobnjaka Simona Drakea. To je bio oproštajni nastup Brucea Dickinsona, a može ga se pogledati na videoizdanju iz 1994. godine.

S druge strane, Bruceu je u privatnom životu 'išlo' sve bolje i bolje. S drugom suprugom Paddy između 1990. i 1994. dobio je troje djece, Austina, Griffina i Kiu što se pozitivno odrazilo i na njegovu glazbenu karijeru. I ne samo glazbenu. Naime, nakon što je 1990. godine rekreativno vozio avion na Floridi, to mu se toliko svidjelo da se školovao i u sljedećim godinama postao profesionalni pilot raznih kompanija.U tim je godinama bio raritetni glazbenik koji već jedno vrijeme vozi svoj bend po turnejama. Devedesete bi mogao zato doživjeti nauspješnijima u svom životu jer mu je na svim  'frontovima' išlo i više nego dobro, pa je tako intenzivirao svoje aktivnosti kao humanitarac, gdje je, uz ostalo, s glumcem Rowanom Atkinsonom snimio i pjesmu (I Wanna Be) Elected.

Za razliku od dva Iron Maidenova albuma, njegovi albumi klasici su tog perioda heavy metala. Drugi album Balls To Picasso (1994), Skunkworks (1996), Accident of Birth (1997) i The Chemical Wedding (1998), 'začinjeni' koncertnim izdanjima Alive in Studio A: Alive In Studio A: Live At Marquee (1995) i Scream For Me Brazil (1999) donijeli su mu potpunu kreativnu slobodu, heavy metal kombinirali s hard, progressive i classic rockom, power popom i to je bilo to. To je bio Bruce Dickinson. Vrijedno spomena u kontekstu ovog dijela priče je i činjenica da se u našim krajevima, pogotovo kod susjeda, rado pamti njegov dolazak u napaćeno, ali hrabro i ponosno Sarajevo koji se 'dogodio' krajem 1994. godine. A rijetki su se to tada usudili napraviti.

S druge strane, Iron Maidenu baš i nije nešto išlo iako je The X Factor (1995) kvalitetan album, a i u slučaju Virtual XI (1998) našlo bi se razloga da ga se ne proglasi totalnom katastrofom. Iako je dobar pjevač, Blazeu Bayleyu nedostajalo je širine, rutine i moćnine. I karizme. Vidjevši da tako dalje ne ide, Rod Smalwood je nagovorio Stevea da nazove Brucea i popriča s njima o mogućnosti povratka u band. Nakon gotovo šest godina njih su dvojica ponovno razgovarali i dogovorili Bruceov povratak u Iron Maiden. Dogodilo se to u siječnju 1999. godine u Smallwoodovoj kući u Brightonu gdje su se oboje složili da se Dickinson treba vratiti u grupu.

Eksplozija oduševljenja – Bruce Disckinson se vraća u Iron Maiden

Kad se vijest proširila, akumulirala je do tada neviđenu euforiju među fanovima benda, a činjenica da se vraća i Adrian Smith, koji je s Bruceom surađivao tijekom solo karijere, bacila je heavy metal svijet u trans. Priča govori da ovaj dvojac nije želio da njihov, odnosno Adrianov povratak, uzrokuje odlazak Janicka, pa je tako bend na The Ed Hunter Tour krenuo kao sekstet s tri gitarista uključujući i 'dobrog duha' Davea Murrayja. Album Brave New World izazvao je pravu histeriju, čekalo se u redu za njegovu prodaju na dan izlaska, 29. svibnja 2000. (Dallas Shop u Tkalčićevoj). Dobar album bio je još bolji zato što je opet pjevao Bruce Dickinson. Pobogu, pa tko bi se i usudio pomisliti, a kamoli reći da na njemu nešto ne valja. No da, bilo je i takvih, ali ne bijahu baš preglasni, a i argumenti o nevaljalosti im baš i nisu bili uvjerljivi.

Desetljeće koje slijedi izmjenjivalo je turneje, koncertne i studijske albume, a Bruce je u ulozi frontmena benda naprosto blistao. Možda čak više i bolje nego u osamdesetima. Zrelije svakako. Ako je Steve Harris šef, onda je Bruce Dickinson nedvojbeno istinski vođa, ne samo Iron Maidena već i cijele njegove megavojske. U kompozitorskom dijelu osjeća se upravo ono što Bruce jest, slobodarska osoba praktičkih neograničenih intelektualnih mogućnosti koja svako malo ode u neko novo, neistraženo područje.

Jači i od bolesti

Dakako, osim što je napisao neke od najboljih pjesama na Dance of Death (2003), A Matter of Life and Death (2006), The Final Frontier (2010) i The Book of Souls (2015), pa Tyranny of Souls solo album, proteklo desetljeće i pol prezentiralo je još neke njegove interese i vještine pa se tako dekadu zadržao na BBC-ovom radiju kao voditelj glazbenog showa kojeg će se rado prisjetiti naši momci iz riječke skupine Father. Jedno od najdražih priznanja, počasni doktorat zbog zasluga u glazbi, dodijelilo mu je 2011. godine Sveučilište Queen Mary u Londonu na kojem je, 1979. godine, diplomirao povijest. Još jedan dokaz da se cijeni ono što radi.

A kada se činilo da je u životu sve probao i prošao, dogodilo se ono na što, na žalost, nitko nije imun – teška bolest. Krajem 2014. godne na rutinskom mu je pregledu dijagnosticiran rak na dnu jezika. Uslijedili su mjeseci liječenja, neophodan mir u krugu prijatelja i obitelji i nakon toga sjajna vijest za sve – Bruce je pobijedio rak. Nekako pritajeno, ali i sa strahom, svi su se tome nadali uzdajući se i u liječnike, ali i u njegovu neograničenu unutarnju snagu. Prkos i inat prema svemu što treba mijenjati, stalna potraga za boljim i jačim, karakter koji se ne miri sa postojećim stanjem i ovdje su iznijeli pobjedu.

Stigao je nakon toga i dvostruki album The Book of Souls, a na njemu još jedan dokaz Bruceove inteligencije – epsko remek djelo Empire of The Clouds, priča o tragediji cepelina modela R101 koji se srušio 5. listopada 1930. na svom prvom prekomorskom putu prema Francuskoj i sa sobom odnio 48 života. Nešto najbolje što je napravio. Do sada.

I poslije Spaladiuma – „He will back“

U budućnosti očekujemo još. I još. Jednako kao što očekujemo da krajem srpnja u Splitu kaže:

You are phantastic audience, we love you - will be back.

Znajući da je čovjek od formata i čovjek od riječi, nećemo sumnjati da to neće napraviti. U konačnici, obećao je tako nešto i 1986. u Domu sportova, zatim 2003. u Velikoj Gorici, pa 2008. na Poljudu i u konačnici 2013. u Areni Zagreb. I svaki put ispunio obećanja.

Obećanja ispunjava na Discovery Chanelu, gdje snima dokumentarne filmove Flying Heavy Metal, testira sve vrste aviona, u vodstvu humanitarne organizacije, na scenarijima, kad vozi tenk, gostuje u serijama i TV emisijama, pravi pivo i tko zna što sve još ne. Svemu je predan do kraja. Ono što radi, želi da ispadne što bolje. Dio toga čitat ćemo možda u 2017. godini kada je najavio izlazak biografije u kojoj sigurno neće sebe pretpostaviti drugima. Iako bi to i mogao i trebao jer on je – Bruce Dickinson.

Kralj heavy metala.

Komentari na članak

Vezani članci

Danijela Martinović

Koncert u Lisinskom

Ususret novom glazbenom putovanju, Danijela Martinović uživa u skijaškoj bajci

„Zauvijek zajedno” novo je glazbeno putovanje na koje nas 19. travnja u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski” vodi Danijela Martinović.

Meritas plakat

Program „Schmeck Daddy”

„Schmeck Daddy” dovodi Meritas u Vintage

Prije Meritasa, predstavit će nam se sve poznatije ime naše kantautorske scene, Luce.

Garage rockin

Promocija dokumentarca

Koncert "Garage Rockin' Craze!" najavljuje istoimeni film o divljoj garažnoj sceni

Vintage Industrial Bar predstavlja "Garage Rockin' Craze!", koncertnu večer povodom prikazivanja istoimenog dokumentarnog filma u kinu Grič.

Filipinski madrigalisti

KD Vatroslav Lisinski

Koncert Filipinskih madrigalista

Način na koji izvode glazbu zaista je poseban, sjedeći u krugu poput renesansnih madrigalista stvaraju izravnu komunikaciju između sadržaja i umjetnosti, što je zaista jedinstvena pojava u međunarodnom zborskom pjevanju.

Pegla za kosu

Par trikova za drugačiji izgled

Peglom za kosu možete puno više od ravnanja kose

Iako je prvenstveno namijenjena za ravnanje, pegla za kosu može vam pomoći u stvaranju brojnih frizura i to u svega nekoliko minuta. Ako želite uvijati kosu ili joj dodati volumena, a posjedujete peglu za kosu, nema potrebe da ulažete još novca u ostale naprave namijenjene isključivo uvijanju kose.