Životni put Augusta Šenoe – od njemačkoga sina do „najzagrebačkijega" pisca

Ako krenete u laganu šetnju do Trga starom Vlaškom, naići ćete na spomenik jednoga od čuvara Zagreba, oca Pavla i Dore, Grge i Klare, Stjepka i Medvedgrada, čovjeka koji je živio i disao Zagreb, koji je o njemu pjevao i koji ga je, kako kaže Matoš, stvorio. Osim što je stvorio Zagreb, stvorio je i moderni roman kao pojam, hrvatsku čitateljsku publiku te pronio glas o hrvatskoj književnosti svijetom. Danas je August Šenoa, uz Zagorku i Krležu, jedan od zagrebačkih brendova. Zagrebu je pjevao: Budi velik, jak k´o čelik, tisuć´ ljeta slavan stoj, a nije ni slutio da će njegova veličina nadživjeti te stihove. Zbog svega toga, prisjećamo se velikog hrvatskog književnika na 178. obljetnicu rođenja.

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa rođen je na današnji dan 1838. godine u Zagrebu. Iako su mu djetinjstvo i školovanje bili obilježeni izrazitom germanizacijom, a i u njegovoj se obitelji govorilo njemačkim jezikom, August je, zahvaljujući ljubavi roditelja prema književnosti i glazbi, vrlo rano stekao afinitete prema lijepoj riječi. Prvi mu je susret s hrvatskom knjigom bio dan kad je u rukama imao Osmana, a zahvaljujući potpori profesora Antuna Mažuranića, već se kao gimnazijalac počeo opirati germanizaciji.

Kao mladi maturant odlazi studirati pravo u Prag, no tamo se priključuje praškim Jugoslavenima i postaje sve više politički aktivan. Budući da je često zapadao u financijske neprilike, prihvatio je ponudu i preuzeo uredništvo Pozora u kojem je nastupao oštro, ne štedeći nikoga. Svojim agresivnim nastupom često je napadao sve one koje je smatrao odgovornima za različite stvari te je zbog toga vrlo brzo stekao neprijatelje u Zagrebu, a vrhunac je bila propala premijera Ljubice u kojoj su se mnogi zagrebački građani prepoznali, što su mu zauvijek zamjerali.

Spomenik Šenoi u Staroj Vlaškoj, FOTO: Flickr

Međutim, njega to nije pokolebalo. Nastavio se boriti protiv germanizacije, a nakon 1860. nastojao je Demetera uvjeriti u svoje ideje organizacije hrvatskoga kazališta kojemu je uskoro postao artistički ravnatelj. Uskoro Šenoa postaje urednikom Vijenca u kojem je i sam nastojao pokazati mlađim naraštajima kako treba pisati. Kvalitetu uradaka podigao je na zavidnu visinu, a ostvario je i nakladu Vijenca od 1500 komada, što je bilo izrazito veliko postignuće za to doba. Zanimljivo je napomenuti da se Vijenac tijekom Šenoina uredovanja čitao u većini europskih te čak u nekim zemljama Latinske Amerike.

U to vrijeme nastoji odgojiti i čitateljsku publiku te stvara prve svoje povijesne romane, koji su i okosnica njegova opusa. Zlatarovo zlato, roman koji je često nazivan i prvim modernim hrvatskim romanom, prvi je u nizu velikih romana šenoinskoga tipa. Već tu se vidi tehnika koju je Šenoa nastavio provoditi u svojim romanima: glavna intriga vodi se oko izmišljenih lica koja povezuju istinitu historijsku građu u jednu zaokruženu cjelinu, što cijeloj fabuli daje dozu zanimljivosti i intrigantnosti. Kletva je posljednji Šenoin roman, roman koji je ostao nedovršen, ali i prvi roman koji je opisan tom žanrovskom odrednicom. Osim toga, pisao je novele, povjestice, drame, a okušao se i u lirskom stvaralaštvu. Poznate je i po feljtonima Zagrebulje i Praški listići.

Osim što mu je hrvatska književnost bila velika ljubav, Šenoa je mjesta u srcu pronašao i za jednu ženu. Šenoina najdraža i jedina, Slava pl. Ištvanić, povezuje ga s Turopoljem i daje uvid u njegovu intimu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Slava i August sreli su se na građanskom balu u svratištu Biela ruža u Velikoj Gorici kamo je Šenoa došao na poziv prijatelja Đure pl. Ledera kojeg je upoznao na studiju u Beču. U jeku žestokih borbi plemenitaša za očuvanje stečenih prava te podjela na one koji se zalažu za ugarski hegemonizam i onih sklonijih Jelačićevoj viziji Hrvatske razvija se predivna ljubavna priča. Slavica i August vjenčali su se 1868. godine i imali su šestoro djece.

Detalj iz Šenoine kuće, FOTO: Facebook

Najteži udarac Šenoi je zadao teški potres koji je 9. studenoga 1880. pogodio Zagreb. Svi problemi i briga oko obilaska razrušenoga grada i pružanja pomoći unesrećenima pali su na njega. Šenoa je bio slomljen i plakao je poput nejaka djeteta. Uskoro mu se bolest pogoršala i od ožujka 1881. više nije izlazio iz kuće; pisao je u krevetu i u kući primao posjete. Iako mu se stanje iz dana u dan sve više pogoršavalo, nada u oporavak nije ga ostavljala do posljednjega trenutka. Umro je 13. prosinca 1881.

Šenoin pogreb bio je veličanstven i dostojan njegove veličine. U cijeloj Hrvatskoj vladala je opća i iskrena žalost, a brojni uglednici odužili su mu se prigodnim radovima u časopisima, spominjući ga kao pionira suvremene hrvatske književnosti, na terenu u kojem nije imao niti preteča niti uzora. On je stvorio širu čitateljsku publiku, a njegov odnos prema Zagrebu okarakterizirao je Matoš apostrofirajući pisca:

… ti si svijest ovog gričkog brijega, unutranje njegovo svijetlo, sjajući jasnije od varoških fenjera. – Nek bude Zagreb! – reče – i Zagreb bi. Jer gradovi bez svojih pjesnika nijesu gradovi. Stara Atena i danas živi, dok je Kartaga mrtvo slovo. Literatura je viši život, akonto od smrti. Beograd nije još grad, jer još nema Šenoe.

Zagreb mu se odužio brojnim spomenicima, ulicama koje mu je posvetio, a u novije je vrijeme otvoren i muzej Kuća Šenoa. Ovim biografskim podacima rekli smo sve i ništa o Šenoi. Posjetite zato neko od najdražih vam mjesta u Zagrebu, njegov slavni spomenik ili kuću te dopustite da vam sam ispriča pokoju priču. On će to učiniti najbolje.