Smrt ikone filmskog platna koju je balet uzdigao do zvijezda

Audrey Hepburn za sebe je jednom izjavila da se ne vidi kao ikonu – takvom je vide drugi, a ona je samo svoja. Zahvaljujući tome što se cijeli život vodila vlastitim vrijednostima i idealima, danas ju smatramo jednom od najznačajnijih žena svih vremena i ikonom koja je obilježila burno 20. stoljeće. Balerina koja se čitanjem spašavala od gladi, modna ikona, glumica nagrađena najprestižnijim nagradama, UNICEF-ova humanitarka, suparnica Marilyn Monroe te žena burnoga ljubavnoga života – sve to bila je Audrey, žena koja je umrla na današnji dan 1993. godine i koja će zauvijek ostati upamćena kao vječna inspiracija.

Rođena kao Audrey Kathleen Ruston, glumica čiji je otac tek naknadno uzeo prezime Hepburn djetinjstvo je provela u ratnoj Europi krećući se na relacijama Belgija – Nizozemska – Engleska. Djetinjstvo, koje je bilo obilježeno očevim napuštanjem, provela je u privatnim školama diljem Engleske, a najteže je trenutke provela u okupiranoj Nizozemskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata. Tih je godina, kao i većina tamošnjeg stanovništva, gladovala, a priča kaže da bi po cijeli dan ostajala u krevetu i čitala kako o gladi ne bi mislila. Plešući balet skupljala je novac za pokret otpora, a ti su nastupi ostavljali gorak okus iza sebe jer joj čak ni aplaudirati nisu smjeli kako ih ne bi otkrili. Iako je gotovo umrla zbog pothranjenosti, nakon rata seli se s majkom u London, što se pokazalo kao početna točka puta do zvijezda.

Preselivši se u London počela je učiti plesanje baleta, bavila se glumom i radila je kao model. Iako se počela pojavljivati na filmu u manjim ulogama, otkrila ju je tek Colette, autorica glazbene komedije Gigi u kojoj je Audrey dobila naslovnu ulogu, za čiju je izvedbu nagrađena nagradom Theatre World Award. Zahvaljujući sjajnoj izvedbi zapazio ju je William Wyler, producent Praznika u Rimu, koji je, predvidjevši da će Audrey postati najvećom glumicom Hollywooda, odgodio snimanje filma samo kako bi ona mogla glumiti u njemu. Kako se kasnije pokazalo, njegove su riječi bile točne – za film koji ju je proslavio i ulogu koju je cijeloga života smatrala najdražom, osvojila je Academy Award, a iste je godine osvojila i Tonyja za ulogu u brodvejskoj Ondini.

Potpuno promijenivši tadašnje poimanje idealne ljepote, simpatična se glumica pojavila u važnim ulogama najvažnijih holivudskih ostvarenja, dok je ulogama slobodoumne Holly u Doručku kod Tiffanyja i Elize Doolitle potpuno obilježila filmsku produkciju prošloga stoljeća. U filmovima se pojavljivala s velikim glumačkim ikonama poput Freda Astaira, Humphreya Bogarta, Garryja Coopera, Caryja Granta, Seana Conneryja, a za vlastite je uloge redovito kupila prestižne nagrade i brojne nominacije. Manje je poznata činjenica da je tako ušla i u EGOT tim, odnosno među 14 glumaca svijeta koji su osvojili Emmy, Grammy, Oscara i Tonyja. Međutim, 1967. godine povlači se iz glume nakon 15 uspješnih godina i, iako joj se sedamdesetih pokušala vratiti, to joj nije uspjelo.

Osim što je ostajala u srcima publike i obožavatelja diljem svijeta, šarmantna i drukčija Audrey ostajala je i u srcima brojnih muškaraca s kojima se susrela. Ostavivši Jamesa Hansona pred oltarom i iskusivši tako ulogu odbjegle nevjeste, ipak se odlučila skrasiti s glumcem Melom Ferrerom s kojim je provela 14 godina. Nakon raspada prvoga braka, udaje se za talijanskog psihologa Andrea Dottija, no ni s njim sreća nije puno dulje potrajala – nakon trinaest godina i dvoje djece proživjela je još jedan razvod. Ostatak života provela je s Robertom Woldersom s kojim se nikad nije vjenčala. Manje je poznata činjenica da joj je život često na put donosio drugu ikonu dvadesetog stoljeća, popularnu plavušu Marilyn Monroe. Naime, sam je Truman Capote htio da ulogu Holly glumi Monroe, a njih su dvije dijelile i dečke: iako svi znaju da je Marilyn karizmatičnom predsjedniku Kennedyju pjevala rođendansku čestitku, javnosti je manje poznato da je godinu kasnije sličnu čestitku dobio i od ove popularne dive s kojom je izlazio za vrijeme senatorskih dana.

Premda joj je život bio obilježen brojnim velikim ulogama, njezina najveća životna uloga nije ostala zabilježena na filmskom platnu. Posljednja dva desetljeća života provela je putujući diljem svijeta kao UNICEF-ova ambasadorica, predstavljajući glas brojne ugrožene djece u najsiromašnijim državama. Za svoj je rad nagrađena predsjedničkom Medaljom slobode, a nagrade su u njezino ime posthumno primala i njezina djeca. Iako je zbog teške bolesti svijet napustila prerano i puno ranije no što je itko mogao očekivati, tijekom svoga života dala mu je najbolje od sebe, a njezine će divne riječi živjeti još godinama da nas uvijek podsjećaju na skrivenu ljepotu svijeta:

– I believe in pink. I believe that laughing is the best calorie burner. I believe in kissing, kissing a lot. I believe in being strong when everything seems to be going wrong. I believe that happy girls are the prettiest girls. I believe that tomorrow is another day and I believe in miracles. –