Intervju: Franjo Janeš

U budućnosti se možemo nadati smaku svijeta, a mladi književnik može živjeti od pisanja samo ako je kolumnist EPH-a

Franjo Janeš

Franjo Janeš radi kao znanstveni novak - viši asistent na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali to nije razlog zbog kojeg sam sjeo porazgovarati s njime. Uz čaj u Teacher's Pubu, popričali smo o pisanju, čitanju, studentima i općenitom stanju društva koje svojim romanima očito voli secirati.

Franjo Janeš radi kao znanstveni novak - viši asistent na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali to nije razlog zbog kojeg sam sjeo porazgovarati s njime. U svakom slučaju ne jedini. Naime, Franjin treći roman nedavno je ugledao svjetlo dana. Čerupanje feniksa vrlo je duhovita priča o dolasku Hrvata u zemlju koju danas tako ponosno zovemo svojom. Da u književni svijet nikako nije zalutao, pokazuju autorova prva dva romana za koja je nagrađen Kiklopom za najboljeg debitanta (Noć mrtvih živaca) i nagradom ljubitelja znanstvene fantastike SFERA (Formula za kaos). Uz čaj u Teacher's Pubu, popričali smo o pisanju, čitanju, studentima i općenitom stanju društva koje svojim romanima očito voli secirati.

Zašto si počeo pisati? Kako si i kada znao da ćeš se u budućnosti time baviti?

Sve je počelo u prvom osnovne kada se učiteljica u zbornici hvalila mojim sastavcima. Mnogo zadaćnica, pubertetskih soneta i skoro cijeli studij kasnije napokon sam se ozbiljno bacio na pisanje. Pomoglo je to što se 2006. godine privremeno raspao bend u kojem sam svirao. Pisanje mi je sjelo k'o budali šamar jer ne traži timski rad. Sve možeš sam, što je za jednog control freaka fenomenalno.

Pisac, glazbenik, filmofil... koliko je ispušnih ventila potrebno jednom profesoru?

Zaboravio si biciklizam, glumu i origami... just kidding. Hobija nikad dosta. Dokle god kao ispušni ventil ne koristim studente, dobro je.

Pjevaš i sviraš u bendu Astridian. Kakvu ulogu u tvom postojanju ima glazba?

Ključnu i nezamjenjivu. To je infuzija života s kojom se ništa drugo ne može usporediti. Bez manje-više svega drugog bih mogao, ali bez sviranja i slušanja – fuck no! Da mi netko kaže da se moram odreći glazbe ili pisanja, pisac bi nestao iste sekunde. Ovo nisi očekivao, ha?

Svirka
 

Pa i ne, zapravo. Pročitao sam na više mjesta kritike tvog prvijenca, Noći mrtvih živaca, koje su, iako vrlo pozitivne u procjeni kvalitete romana, istaknule da je malo prenatrpan, prebogat, kao da si se malo previše trudio dokazati iz prvog pokušaja. Što misliš o tome? Iz današnje perspektive, što misliš o Noći mrtvih živaca?

Kad ne znaš hoćeš li dobiti drugu priliku, logično je da pucaš iz svih oružja. Kada kao totalni početnik pišeš nakon što si cijeli dan čitao beletristiku za završne ispite iz književnosti, i to svaki dan nešto drugo, normalno je da rezultat ispadne shizofren. Tada mi nijedna rečenica nije zvučala dobro ako nije sadržavala foru ili jezičnu igru, zato je roman ispao toliko zgusnut.

Treba biti u vrlo specifičnom modu da bi se čitao s guštom, a i tada u malim dozama. Zbog svih svojih vrlina i mana, Noć mrtvih živaca jedinstvena je knjiga, čime opravdava svoje postojanje. Budući da su tri godine njezina nastajanja bile čisto mučenje, ne volim je osobito, ali mnogim znancima i dalje je najdraža. Ljudi su čudni.

Slika hrvatskog društva koju nudiš u Čerupanju feniksa nije baš optimistična. Vidiš li možda u novim generacijama studenata kojima predaješ nešto svijetlo, kakve glasnike boljeg sutra Hrvatske?

Iz generacije u generaciju u studentskim očima sve jasnije blješti nepatvorena neinformiranost, haha. Sad za ozbiljno: ima divnih studenata, zato me deprimira budućnost kakva se mnogima smiješi: bez posla i perspektive, a ni profesorima neće biti puno bolje. Jedina šansa je da se svi skupa naučimo hraniti sunčevim zrakama. Zapravo bi se onkraj vulgarnog materijalizma našlo razloga za optimizam, ali to bi bilo zbog selektivne percepcije.

Kad si okružen pametnim i otvorenim ljudima, lako stekneš krivi dojam da je većina mladih takva. A nije. Stižu nam generacije zatucanije od svojih roditelja, izdresirane za mržnju i isključivost, kod kojih su pametni samo telefoni. Pa ti budi optimističan.

Ako se povijest ponavlja i isti se uzorci ciklički vrte iznova, s obzirom na prilično jadnu prošlost Hrvatske, imamo li se čemu nadati u budućnosti?

Smaku svijeta.

Podgorica
 

Veselo. Inače, teme tvojih romana pomalo su... koju riječ tražim... bizarne. Odakle crpiš ideje?

Kad me u životu zaokuplja toliko stvari, moja je podsvijest strašno zanimljivo mjesto. Prije ili kasnije pojavi mi se zgodna misao, skroz sitna ideja. Onda dođe druga pa treća. Ako ih se skupi dovoljno za neku početnu premisu ili zanimljiv lik, možemo početi s poslom. Budući da volim bizarno, jasno ti je da mi svašta može pasti na pamet. Stvarno nema pravila. Jednom kad se imaginacija zalaufa, ne postavljam joj nikakva ograničenja. To je sve.

Kojom si svojom knjigom najzadovoljniji?

Definitivno Formulom za kaos.

Zašto?

Kao prvo, najviše sam uživao pišući je. Kao drugo, likovi su mi prirasli srcu, za razliku od Čerupanja feniksa, u kojem sam namjerno želio da svi do jednog budu đubrad. I kao treće, dogodila mi se teško ponovljiva eksplozija fabule, obrat na obrat i osjećaj da bih to mogao granati unedogled.

Doduše, za razliku od Čerupanja feniksa, u Formuli nisam skroz zadovoljan završetkom. Ako bude reizdanja, možda dodam još jedan pa neka čitatelj bira koji mu je draži.

U Fowlesovom stilu? Odlično. Otkrij nam nešto o svom književnom ukusu, koga pisac čita?

Čitam sve živo, od Stephena Kinga preko Williama Faulknera do Harryja Pottera. U zadnje vrijeme favoriti su mi David Mitchell i Niccolo Ammaniti, iz regiona Andrej Nikolaidis. Zašto baš oni? Zato što su pametni, aktualni, duhoviti i, ono najvažnije, znaju pisati.

Direktno u glavu – može li nagrađivani mladi književnik živjeti od pisanja?

Samo ako je kolumnist EPH-a. Ako piše beletristiku, nije važno je li mlad ili star, morat će imati „pravi posao“. Ako misliš u prenesenom značenju (ono: od pisanja se osjećam živim), odgovor je opet ne.

Preporučuješ li, dakle, mladima zainteresiranim za pisanje da prvo srede financijsku situaciju i nađu stabilan posao uz koji će moći pisati?

Preporučujem im da prvo ovladaju pravilima zanata (priručnici, tutoriali, radionice) da ih poslije mogu kršiti prema potrebi. Zatim da budu dovoljno realni i samokritični, odnosno da nađu konstruktivno kritične čitače te da konstantno rade na svom pisanju. Da za to na kraju neće biti adekvatno plaćeni, to već svi znaju.

Komentari na članak

Vezani članci

Čovek bez sluha

Ususret proslavi 20. rođendana u Vintage Industrial baru

INTERVJU: Miki Radojević, frontmen Čoveka Bez Sluha i Six Packa

"Nema lakih poena. Mora da se radi. Ili ne mora, ali onda ne treba očekivati od drugih da te shvataju ozbiljno."

Danilo Savić

Video-predavanja beogradskoga studenta

INTERVJU: Danilo Savić – „online“ instrukcije kao najbolji učitelj

U intervjuu s Danilom Savićem, studentom Filozofskog fakulteta u Beogradu, otkrivamo što sve nude „online“ instrukcije na stranici predavanja.com.

Tea Mamut, poznata slastičarka

Good Sweets

Tea Mamut obožava svoj posao!

Tea se kuhanjem i pripremanjem slastica bavi cijeli život, a dosadašnja domaća i inozemna kulinarska karijera već je rezultirala suradnjom s restoranom Good Food i televizijskim angažmanom na HRT-u.

Antun Branko Šimić

Na današnji dan

Rođen Antun Branko Šimić, pjesnik koji je oslobodio hrvatsku poeziju

Na današnji je dan 1898. godine rođen predvodnik hrvatskoga pjesničkog ekspresionizma koji se kritički postavio prema književnoj tradiciji te stih izvukao iz strogih okova forme.

Hrvoje Ivančić Zaatar

Moji studentski dani – Hrvoje Ivančić

"Kočilo me je jedino to što se nikad nisam svrstavao u klanove i podilazio nadređenima"

Svi su jednom bili tu gdje smo mi sad. I preživjeli su, a kako im je bilo, što ih je brinulo, gdje se izlazilo i s kim se pilo otkrivamo u studentskim danima slavnih. Svoje studentske dane s nama je odlučio podijeliti hrvatski putopisac, povjesničar i novinar Hrvoje Ivančić.