Intervju: Franjo Janeš

U budućnosti se možemo nadati smaku svijeta, a mladi književnik može živjeti od pisanja samo ako je kolumnist EPH-a

Franjo Janeš

Franjo Janeš radi kao znanstveni novak - viši asistent na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali to nije razlog zbog kojeg sam sjeo porazgovarati s njime. Uz čaj u Teacher's Pubu, popričali smo o pisanju, čitanju, studentima i općenitom stanju društva koje svojim romanima očito voli secirati.

Franjo Janeš radi kao znanstveni novak - viši asistent na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali to nije razlog zbog kojeg sam sjeo porazgovarati s njime. U svakom slučaju ne jedini. Naime, Franjin treći roman nedavno je ugledao svjetlo dana. Čerupanje feniksa vrlo je duhovita priča o dolasku Hrvata u zemlju koju danas tako ponosno zovemo svojom. Da u književni svijet nikako nije zalutao, pokazuju autorova prva dva romana za koja je nagrađen Kiklopom za najboljeg debitanta (Noć mrtvih živaca) i nagradom ljubitelja znanstvene fantastike SFERA (Formula za kaos). Uz čaj u Teacher's Pubu, popričali smo o pisanju, čitanju, studentima i općenitom stanju društva koje svojim romanima očito voli secirati.

Zašto si počeo pisati? Kako si i kada znao da ćeš se u budućnosti time baviti?

Sve je počelo u prvom osnovne kada se učiteljica u zbornici hvalila mojim sastavcima. Mnogo zadaćnica, pubertetskih soneta i skoro cijeli studij kasnije napokon sam se ozbiljno bacio na pisanje. Pomoglo je to što se 2006. godine privremeno raspao bend u kojem sam svirao. Pisanje mi je sjelo k'o budali šamar jer ne traži timski rad. Sve možeš sam, što je za jednog control freaka fenomenalno.

Pisac, glazbenik, filmofil... koliko je ispušnih ventila potrebno jednom profesoru?

Zaboravio si biciklizam, glumu i origami... just kidding. Hobija nikad dosta. Dokle god kao ispušni ventil ne koristim studente, dobro je.

Pjevaš i sviraš u bendu Astridian. Kakvu ulogu u tvom postojanju ima glazba?

Ključnu i nezamjenjivu. To je infuzija života s kojom se ništa drugo ne može usporediti. Bez manje-više svega drugog bih mogao, ali bez sviranja i slušanja – fuck no! Da mi netko kaže da se moram odreći glazbe ili pisanja, pisac bi nestao iste sekunde. Ovo nisi očekivao, ha?

Svirka
 

Pa i ne, zapravo. Pročitao sam na više mjesta kritike tvog prvijenca, Noći mrtvih živaca, koje su, iako vrlo pozitivne u procjeni kvalitete romana, istaknule da je malo prenatrpan, prebogat, kao da si se malo previše trudio dokazati iz prvog pokušaja. Što misliš o tome? Iz današnje perspektive, što misliš o Noći mrtvih živaca?

Kad ne znaš hoćeš li dobiti drugu priliku, logično je da pucaš iz svih oružja. Kada kao totalni početnik pišeš nakon što si cijeli dan čitao beletristiku za završne ispite iz književnosti, i to svaki dan nešto drugo, normalno je da rezultat ispadne shizofren. Tada mi nijedna rečenica nije zvučala dobro ako nije sadržavala foru ili jezičnu igru, zato je roman ispao toliko zgusnut.

Treba biti u vrlo specifičnom modu da bi se čitao s guštom, a i tada u malim dozama. Zbog svih svojih vrlina i mana, Noć mrtvih živaca jedinstvena je knjiga, čime opravdava svoje postojanje. Budući da su tri godine njezina nastajanja bile čisto mučenje, ne volim je osobito, ali mnogim znancima i dalje je najdraža. ljudi su čudni.

Slika hrvatskog društva koju nudiš u Čerupanju feniksa nije baš optimistična. Vidiš li možda u novim generacijama studenata kojima predaješ nešto svijetlo, kakve glasnike boljeg sutra Hrvatske?

Iz generacije u generaciju u studentskim očima sve jasnije blješti nepatvorena neinformiranost, haha. Sad za ozbiljno: ima divnih studenata, zato me deprimira budućnost kakva se mnogima smiješi: bez posla i perspektive, a ni profesorima neće biti puno bolje. Jedina šansa je da se svi skupa naučimo hraniti sunčevim zrakama. Zapravo bi se onkraj vulgarnog materijalizma našlo razloga za optimizam, ali to bi bilo zbog selektivne percepcije.

Kad si okružen pametnim i otvorenim ljudima, lako stekneš krivi dojam da je većina mladih takva. A nije. Stižu nam generacije zatucanije od svojih roditelja, izdresirane za mržnju i isključivost, kod kojih su pametni samo telefoni. Pa ti budi optimističan.

Ako se povijest ponavlja i isti se uzorci ciklički vrte iznova, s obzirom na prilično jadnu prošlost Hrvatske, imamo li se čemu nadati u budućnosti?

Smaku svijeta.

Podgorica
 

Veselo. Inače, teme tvojih romana pomalo su... koju riječ tražim... bizarne. Odakle crpiš ideje?

Kad me u životu zaokuplja toliko stvari, moja je podsvijest strašno zanimljivo mjesto. Prije ili kasnije pojavi mi se zgodna misao, skroz sitna ideja. Onda dođe druga pa treća. Ako ih se skupi dovoljno za neku početnu premisu ili zanimljiv lik, možemo početi s poslom. Budući da volim bizarno, jasno ti je da mi svašta može pasti na pamet. Stvarno nema pravila. Jednom kad se imaginacija zalaufa, ne postavljam joj nikakva ograničenja. To je sve.

Kojom si svojom knjigom najzadovoljniji?

Definitivno Formulom za kaos.

Zašto?

Kao prvo, najviše sam uživao pišući je. Kao drugo, likovi su mi prirasli srcu, za razliku od Čerupanja feniksa, u kojem sam namjerno želio da svi do jednog budu đubrad. I kao treće, dogodila mi se teško ponovljiva eksplozija fabule, obrat na obrat i osjećaj da bih to mogao granati unedogled.

Doduše, za razliku od Čerupanja feniksa, u Formuli nisam skroz zadovoljan završetkom. Ako bude reizdanja, možda dodam još jedan pa neka čitatelj bira koji mu je draži.

U Fowlesovom stilu? Odlično. Otkrij nam nešto o svom književnom ukusu, koga pisac čita?

Čitam sve živo, od Stephena Kinga preko Williama Faulknera do Harryja Pottera. U zadnje vrijeme favoriti su mi David Mitchell i Niccolo Ammaniti, iz regiona Andrej Nikolaidis. Zašto baš oni? Zato što su pametni, aktualni, duhoviti i, ono najvažnije, znaju pisati.

Direktno u glavu – može li nagrađivani mladi književnik živjeti od pisanja?

Samo ako je kolumnist EPH-a. Ako piše beletristiku, nije važno je li mlad ili star, morat će imati „pravi posao“. Ako misliš u prenesenom značenju (ono: od pisanja se osjećam živim), odgovor je opet ne.

Preporučuješ li, dakle, mladima zainteresiranim za pisanje da prvo srede financijsku situaciju i nađu stabilan posao uz koji će moći pisati?

Preporučujem im da prvo ovladaju pravilima zanata (priručnici, tutoriali, radionice) da ih poslije mogu kršiti prema potrebi. Zatim da budu dovoljno realni i samokritični, odnosno da nađu konstruktivno kritične čitače te da konstantno rade na svom pisanju. Da za to na kraju neće biti adekvatno plaćeni, to već svi znaju.

Komentari na članak

Vezani članci

Financijski klub

Financijski klub s Ekonomije

INTERVJU: Financijski klub već deset godina proizvodi edukativne projekte za studente

U svakom je slučaju Financijski klub protekle akademske godine brojio više od 90 studenata zainteresiranih za aktivan rad.

This is Croatia

Intervju s pokretačicama portala This is Croatia

„Cilj nam je prikazati hrvatsku turističku ponudu kroz jednu cjelovitu video priču“

This is Croatia turistički je portal dviju mladih poduzetnica koje su odlučile prikupiti što više videomaterijala na jednom mjestu i pokazati stranim turistima kako izgleda Hrvatska kroz oko njihove kamere.

Naslovna IPO

Pokrenut Institut za političko obrazovanje

INTERVJU: Novoosnovanom udrugom mladi nastoje pokazati pozitivnu stranu politike

Institut za političko obrazovanje nova je udruga koju su osnovali mladi studenti. Promatrajući razinu na kojoj se nalazi politička informiranost, kao i obrazovanje mladih u Hrvatskoj u tom području, odlučili su se aktivirati te doprinijeti svojim radom.

Miki Solus

Ususret promocije prvog albuma u Tvornici

Intervju s Miki Solusom: „Da imam bolji glas, bio bih balkanski Robbie Williams”

Miki Solus, osebujan kantautor koji svira na klaviru u pratnji basa i cajona, svojim će dadaističkim stihovima, u kojima spominje sve od Arjena Robbena, Darth Vadera, Dostojevskog i Magazina, zadržati staru publiku, privući novu i predstaviti svoj novi album „Muzika za djecu i penzionere”.

James Joyce

Na današnji dan

Sablažnjivost i struja svijesti u djelima besmrtnog Joycea

Na današnji je dan 1882. godine rođen tvorac modernog romana i struje svijesti, popularni James Joyce koji svake godine 16. lipnja „prošeće“ Dublinom.