Roman koji je nemoguće prepričati otkriva kako ljubav i umjetnost mijenjaju svijet
Romanom „Kokoschkina lutka“, za koji je dobio nagradu Europske unije za književnost 2012., Afonso Cruz progovorio je o odnosu spram Drugoga, umjetnosti kao pokretaču svijeta i ljubavi kao sili koja ga drži na okupu.
Romanom „Kokoschkina lutka“, za koji je dobio nagradu Europske unije za književnost 2012., Afonso Cruz progovorio je o odnosu spram Drugoga, umjetnosti kao pokretaču svijeta i ljubavi kao sili koja ga drži na okupu.
Kada bi vam netko rekao da jedno poglavlje knjige napisane na 241 stranici nosi naziv Poglavlje 75025, pomislili biste, u najmanju ruku, da se radi o prilično neobičnoj knjizi. I bili biste potpuno u pravu. Naklada Ljevak prije dvije nas je godine počastila prijevodom svjetske uspješnice Kokoschkina lutka koja je po svemu iznimna i drugačija i koja mijenja poglede na svijet svima kojima dođe u ruke. Iako naslovljena po slavnom slikaru i najljepšoj ljubavnoj priči u umjetnosti, knjiga gotovo o svemu drugome govori više nego o slavnoj lutki, slažući se poput slagalice u savršen mozaik koji na koncu ostavlja bez daha.
– Život ispriča najčudnije priče, koje kad ih stavite u literaturu morate dobro naoružati objašnjenjima ako ne želite da ljudi odustanu na pola knjige – rekao je sam Cruz prilikom predstavljanja svoje knjige u zagrebačkim Dvorištima i, ako se pogleda Kokoschkina lutka, bio je potpuno u pravu.
Za slikara Oskara Kokoschku čuli su gotovo svi, kao i za njegovu ljubav prema Almi Mahler. Za priču o lutki koju je dao izraditi prema vlastitom opisu voljene žene, ipak, zna malo tko. Cruz je posegnuo za tom živopisnom ljubavnom pričom i, provukavši je kao lajtmotiv svojega romana, opisao živote brojnih ljudi koji su preživjeli četiri tone bombi bačenih na Dresden u Drugom svjetskom ratu.
– Ali ono što je važno jest lutka koju je izradila Hermine Moos prema Kokoschkinoj narudžbi. To je ono što je promijenilo svemir, ali više od svega, moj život. –
Kokoschkina je lutka priča o prijateljstvu i priča o umjetnosti. Isaac Dresden, židovski vlasnik knjižare, Bonifaz Vogel, vlasnik prodavaonice ptica, Tsilija Kacev, ortodoksna slikarica koja dobiva stigme, pisac Mathias Popa koji književnošću želi stvoriti živote, milijunaš koji misli da kroji sudbine ljudi oko sebe i naivni crnac Eduwa koji ih, nehotično, zaista kroji samo su neki od likova sa naizgled nepovezanim sudbinama koje autor na koncu povezuje na savršen način.
– Kokoschkina je lutka knjiga o identitetu i načinu kako ga oblikujemo. Ona sadržava osobno uvjerenje, s kojim bi se mnogi ljudi složili, a to je da su drugi ljudi doista važni za naš osobni identitet, za naše postojanje – naveo je autor prilikom već spomenutog predstavljanja.
FOTO: Studentski.hr
Osim o prijateljstvu i odnosu spram Drugoga, Cruzova uspješnica progovara i o umjetnosti te njezinu odnosu spram zbilje. Suočen sa savršeno spojenim kolopletom književnosti, slikarstva i glazbe u različitim osebujnim ličnostima, čitatelj je primoran na trenutak zastati i razmisliti o funkcijama spomenutih umjetnosti i o ljudskom pogledu na svijet. Kreiraju li velika umjetnička imena našu zbilju ili ju samo preslikavaju? Na svakome je od nas da sami pronađemo odgovor, a Cruz nam vlastiti daje kroz riječi jednog od likova:
– Znate da, kao što je rekao Wilde, mi oponašamo umjetnost. Nije suprotno. Knjiga se sastoji od arhetipova i mi, osobe, ograničavamo se na to da ih ostvarimo. –
Kada bismo htjeli u nekoliko rečenica ukratko opisati fabulu knjige, našli bismo se pred problemom zbog brojnih sudbina, ljubavi, strahova i velikih zapleta u nju utkanih. Ništa nas lakši zadatak ne očekuje ni ako pokušamo govoriti o kompoziciji. Iako se sastoji od tri osnovna dijela, knjiga nema kompozicijsku nit za koju bismo se mogli uhvatiti. Tako će vas među njezinim koricama dočekati naslovi poglavlja kao što su Glas koji dolazi iz zemlje, Živi su postajali sve mrtviji, U koji zglob pristaje osmijeh djeteta?, a osim naslovljenih poglavlja, dočekat će vas i brojna naizgled numerirana, ali bez pravilnosti, što ukazuje na nepravilan protok vremena i njegov učinak na ljudske sudbine, kao što je i naglasio jedan od likova:
– Vrijeme nije strelica koja ide od prošlosti prema budućnosti, vrijeme ima mnoge dimenzije, baš kao i prostor. Ide naprijed, natrag, ali također ide i sa strane, slijeva nadesno i zdesna nalijevo, i okomito, odozgo dolje i odozgo gore. –
Posebnost je knjige i tehnika romana u romanu kojom je Cruz pokazao vlastito umijeće, ali i način na koji književnost kroji svijet.
Sve dosad napisano neprijeporno ukazuje na neobičnost knjige. Ono po čemu je slična mnogima uspješnicama jesu njezina napetost i ljepota misli koje će vas natjerati da ju pročitate u jednom dahu, iako ćete joj se zasigurno, ako ju poželite potpuno shvatiti, morati vratiti još koji put. Čim otvorite prve stranice, svojim će vas stilom koji je jednostavan, a dubok i ilustracijama kojima ju je Cruz učinio iznimnom, uvući u koloplet ljudskih sudbina od kojih ćete se na kraju teško odvojiti. I kao što jedan od likova u knjizi kaže da se ljubav mora zapisati trajnom tintom, na isti je način Cruz sagu o ljubavi zapisao trajnom tintom, učinivši je tako svevremenskom i mijenjajući njezinom snagom čak i živote onih koji su o njoj samo čitali.
