„Poezija i književnost svijet ne mogu učiniti boljim, ali ga mogu učiniti ljepšim“
Akademkinja Dubravka Oraić Tolić za kraj je godine svim knjigoljupcima poklonila književnu poslasticu „Peto evanđelje“, a s nama je podijelila anegdote nastale tijekom putovanja te svoj pogled na književnost i njezinu vezu sa studentima.
Akademkinja Dubravka Oraić Tolić za kraj je godine svim knjigoljupcima poklonila književnu poslasticu „Peto evanđelje“, a s nama je podijelila anegdote nastale tijekom putovanja te svoj pogled na književnost i njezinu vezu sa studentima.
Malo je književnika koji dobro barataju i znanstvenim i književnoumjetničkim radom, a posebno onih koji te dvije strane u svojim djelima uspijevaju pomiriti kao što je to uspjelo Dubravki Oraić Tolić. Ova književna teoretičarka, akademkinja, pjesnikinja, prevoditeljica i esejistica zasladila je kraj 2016. godine još jednom književnom poslasticom, putopisom Peto evanđelje. Mozaik osobnih dojmova, minieseja iz povijesti religije i sakralne arhitekture, neobičnih pojedinosti iz putne svakodnevice, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa upotpunjenih brojnim i živim fotografijama proteže se na tristotinjak stranica smještenih između tvrdih korica u izdanju Naklade Ljevak. Zamolili smo autoricu da nam otkrije kreativni proces nastajanja svojeg putopisa, zanimljive anegdote s puta, ali i iz rada sa studentima tijekom života. Podijelila je s nama i svoje stavove o književnosti i viđenje studentske čitateljske populacije.
Budući da ste se dosad bavili znanstvenim i prevoditeljskim radom te poezijom i esejistikom, što Vas je inspiriralo na pisanje putopisa? Je li to bila neka davna želja ili ste na takvu ideju došli spontano?
Sve je došlo posve spontano. Nakon završetka redovite sveučilišne karijere (koja se sada nastavlja na druge načine) i znanstvenoga rada (koji i dalje traje) željela sam se vratiti primarnoj literaturi, svojoj prvoj ljubavi. Moj suprug Benjamin i ja odavno smo željeli posjetiti Svetu Zemlju jer smo na jedan malo neobičan način vezani uz Bibliju. Naime, još od prvih godina braka, kada smo bili studenti, pa do današnjega dana, Benjaminu je najdraži način odmaranja – čitanje Biblije. Najprije je čitao veliko hrvatsko izdanje iz 1968., a zatim je nabavio grčki izvornik i latinski prijevod, pa je čitao usporedno na grčkome izvorniku i u latinskome te u različitim hrvatskim prijevodima. Tako je Biblija postala trajni dio naše svakodnevice. A neposredni je povod bila – i meni samoj nezamisliva – 50. obljetnica braka. Pa kada je baš u godini te velike osobne obljetnice stigla ponuda za putovanje, dvojbe nije bilo: zlatni pir obilježit ćemo u Crkvi Svadbe u Kani Galilejskoj. A kad se u to sve umiješala moja želja da se vratim literaturi – eto putopisa.
Koliko je dodatnoga truda zahtijevalo pisanje putopisa, u smislu proučavanja povijesti, Biblije? Kako je općenito izgledao proces pisanja?
Nije bilo truda, nego neke posebne radosti pisanja. Na put sam krenula s namjerom da opišem putovanje, pa sam čak nosila i laptop. Za svaki slučaj ponijela sam i bilježnice. Naravno, laptop nisam nijednom otvorila. Nakon ranoga ustajanja, cijeloga dana razgledavanja i kasnoga povratka u hotelsku sobu, nisam ga imala snage uključiti. I tako su mi preostale samo bilježnice. Pisala sam u svim trenucima i položajima: u zrakoplovu, u autobusu, u hodu, sjedeći i stojeći. Ali kada sam počela pisati knjigu, eto nevolje. Moje su mi bilježnice oživljavale najljepše trenutke i istodobno me ostavljale na cjedilu. Često nisam mogla pročitati vlastiti rukopis izgubljen u bespućima kompjutorske zbilje ili bi mi manjkala neka poveznica ili informacija.
I tu je sada tajna strukture i opsega knjige. Počela sam se dopisivati s moja tri glavna lika: dva duhovna lika, organizatorom putovanja, fra Milanom Lončarom, i njegovim pomoćnikom, fra Antonijom Šakotom, te s glavnim svjetovnim likom, našim vodičem, Srđanom Ratkovićem Fuchsom. Knjiga je mozaik kolažnih ulomaka koje pričaju četiri pripovjedača: tri vodiča i autorski glas. Povijesne i kulturne činjenice provjeravala sam u različitim izvorima, a najviše u vodičima Adalberta Rebića i Darka Tomaševića te u monografiji o Svetoj Zemlji fra Milana Modrića.
Pri čitanju smo uočile – osim obilja prekrasnih fotografija – širok spektar tema među kojima se posebno ističu zanimljive i simpatične anegdote s putovanja. Kakvu ste publiku imali u vidu pri pisanju Petog evanđelja?
Moja su prva publika hodočasnici s putovanja, ali i svatko dobronamjeran tko želi doživjeti čar suvremenoga hodočašća ili se sam uputiti na izvore vjere i kulture. Nastojala sam u brzoj izmjeni kolažnih ulomaka sjediniti velike i male teme, povijest religije i putnu svakodnevicu. Nisam se trebala posebno truditi, nego samo gledati i slagati doživljaje, dojmove, povijesne činjenice, autobiografska sjećanja i lirske zapise. Bilo je i rušenja stereotipnih predodžaba. Primjerice, Golgota nije visoko brdo, kao što sam ja to u djetinjstvu zamišljala, nego mala uzvisina; u sklopu Bazilike Svetoga groba to je kao soba na prvome katu. Na jednoj od postaja Križnoga puta u Via dolorosa stajala je ukipljena mlada djevojka sa strojnicom i bočicom mineralne vode, na svim svetim mjestima susretali smo mačke, fikus benjamin koji imam u sobi raste kao golema grdosija, izraelska vlada financira prijevoz zemlje s gradilišta u pustinju, gdje nastaju plodna polja. Židovi su izabrani narod ne samo po Bibliji nego i po mnogo čemu drugome: po kulturi sjećanja i pamćenja, štovanju tradicije, države i žrtava.
FOTO: Naklada Ljevak
Mislite li da danas studenti i općenito mladi čitaju više ili manje u odnosu na prošle generacije i što vidite kao uzrok tomu?
Mislim da se čita možda još i više, ako se uzme u obzir da smo cijele dane prikovani uz različite zaslone. Živimo u primamljivoj popularnoj i medijskoj kulturi. Ali čitaju se i klasični tekstovi. Nova kulturologija u svim svojim spektrima od rodnih studija do postkolonijalne kritike, teorije tijela i traume, pa ideološka iščitavanja velikih pisaca – sve je to oživjelo interes za književnost koja se tako može gledati i čitati na nov način. Suvremene studentice i studenti to dobro znaju i zato ponovno – čitaju.
Kojim bi se kriterijima, prema Vašem mišljenju, mladi čitatelji danas trebali voditi pri izboru literature? Kako odabrati kvalitetno štivo i ima li ga danas uopće dovoljno?
Kvalitetnoga štiva ima i nije ga teško odabrati. Treba samo posegnuti za dobrom teorijskom, književnopovijesnom i kritičkom literaturom koja je puna novih paradigma za nova čitanja. Upravo čitam monografiju Krešimira Nemeca Gospodar priče: Poetika Ive Andrića i ne mogu se nadiviti koliko je novih uvida i novih putokaza. Mislila sam da sam Andrića davno pročitala, da je to za mene klasik na kojega pada prašina, nobelovac o kojemu sve znam. A sada? Čitajući ovu izvanrednu monografiju, vidim da bih toga multikulturnoga bega morala ponovno uzeti u ruke. Ugasiti kompjutor, zavaliti se u fotelju i čitati.
Biste li podijelili s nama neku anegdotu iz studentskih dana ili možda iz rada sa studentima?
Evo dvije. Kada sam, netom nakon diplomiranja ruskoga jezika i književnosti, upitala jednoga studenta da mi kaže genitiv od stol, on mi je odgovorio – stolica. Tu smo se svi samo nasmijali. A jedna studentica na višim godinama studija koja se željela istaknuti svojim osobnim stilom u referatu je napisala da se ruski pjesnik Majakovskij ugnijezdio u futurizmu. Tu smo se samo malo nasmijali, a više razgovarali o razlici između metafora u književnosti i akademskoga diskursa. Profesor Ivo Frangeš, poznat kao veliki stilist, može si priuštiti metafore u znanstvenome tekstu, ali u studentskome referatu ipak je bolje da Majakovskij ne bude ptica.
Poput Slamnigove, Vaša je poezija bogata igrom riječima iza koje se kriju ozbiljne teme kojima bi se trebalo pozabaviti čitavo čovječanstvo. U kojim pjesnicima vidite svoje uzore?
Moj je prvi uzor bio ruski avangardni pjesnik Velimir Hlebnikov sa svojim zvjezdanim jezikom. Fasciniralo me kod njega kako se iz jezične igre i magije brojeva može doći do koncepcije ljudske povijesti, biljnoga i životinjskoga svijeta i cijeloga svemira. Divila sam se poeziji Slavka Mihalića, a Slamnigovu sam voljela.
Mislite li da poezija i književnost općenito mogu izvršiti utjecaj na današnje društvo?
Ne mogu ga učiniti boljim, ali mogu učiniti ljepšim.
Imamo osjećaj da je književnost danas zanemarena, ali da joj se mladi ipak sve više okreću kao velikoj inspiraciji. Što biste, kao znanstvenica i spisateljica, o književnosti, čitanju i pisanju poručili studentima?
Književnost je zanemarena samo na prvi pogled. Svaki dodir s knjigom otkriva svjetove. Slika je moćnija i privlačnija, ali riječ je točnija i dublja. Na početku ne bijaše Slika, nego Riječ.
Profesorici Oraić Tolić zahvaljujemo na ugodnom razgovoru i lijepim riječima o književnosti, anegdotama koje je s nama podijelila te na optimističnom pogledu na današnji status književnosti, posebno među mladim čitateljima i studentskom populacijom. Osim toga, zahvaljujemo joj što, unatoč svom opsežnom znanstvenom radu, pronalazi vremena da svojom imaginacijom na značajan način doprinese kvalitetnoj hrvatskoj literaturi i djelima poput Petoga evanđelja učini današnju književnost, kao i samo društvo, ljepšima. Dok čekamo novo vrhunsko djelo iz pera poznate autorice, zasigurno ćemo se nekoliko puta vraćati Petom evanđelju, čija vas recenzija uskoro očekuje na portalu.
