FictionPlayGrounds otvara mladim neafirmiranim autorima vrata u svijet objavljivanja i medija

Vremena su postala ubrzana i vrlo pokretna – baš kao i ljudi – zahvaljujući tehnici koja pruža velike mogućnosti, ali jednako tako i zakida čovjeka za umjetnost trenutka, sagledavanje i spoznavanje svijeta oko sebe. Iako se umjetnost stvara u jednakoj količini kao i ranije, čini se da je manje zapažena, a mladim se umjetnicima sve teže probiti i afirmirati svoj status na umjetničkoj sceni. Da nove tehnologije i umjetnost nisu neprijatelji, pokazuje i FictionPlayGrounds, neprofitna intermedijalna platforma, zamišljena kao prostor povezivanja autora i autorica iz različitih umjetnosti.

Zajednički rad mladih autora afirmira se kroz platformu koja im omogućuje medijski prostor koji je u današnje vrijeme često onemogućen upravo zbog medijske preopterećenosti. Takav ih način rada potiče na višestruku kreativnost u izražavanju, otvara nove vidike i stvara autorske grupacije koje su, tako formirane, utjecajnije od pojedinačnih projekata. O FPG kolektivu, statusu umjetnosti te statusu mladih autora porazgovarali smo s Jakobom Filićem, zamjenikom urednice platforme te jednim od voditelja njihove književne sekcije.

Kako je sve počelo?

Dvoje idejnih začetnika, Izabela Laura, glavna urednica i Matija Štahan, koji je trenutno urednik tekstualne sekcije, našli su se i pokrenuli cijeli projekt jer ih je frustriralo sve ono što frustrira i sve ostale mlade autore – da je teško doći do nekakve medijske vidljivosti – i zaključili su da bi bilo dobro napraviti nekakvu platformu koja bi poticala mlade autore. Oboje su došli iz književne sfere umjetnosti, oboje su studirali komparativnu književnost, a onda su se proširili na druge sfere umjetnosti.

Ana Lovrec: Autoportret s bisernom naušnicom, FOTO: FictionPlayGrounds

Da, otpočetka imamo taj princip autorskog odgovora. Nekoga fotografija inspirira da napiše nekakvu pjesmu, onda ta pjesma inspirira nekoga drugoga da napiše glazbenu temu i tako dalje. To je jedan od naših slogana: do you speak art?, jer želimo poticati umjetnost kao nekakav jezik – nešto što omogućuje komunikaciju među različitim autorima. Potičemo autorske odgovore, ali nam je jasno da treba vremena da se to napravi; nikada nije lako nešto raditi po narudžbi. Objavljujemo i dosta zasebnih radova.

Rekao si da je cijeli projekt nastao s obzirom na trenutnu situaciju u umjetnosti kod nas; utječe li ta situacija i dalje na cijelu platformu?

Ne bih rekao da kulturno-politička situacija ima utjecaja na samu platformu, mi radimo ono što radimo i ne brinemo o svemu tome – zasada. U kojem će smjeru sve ići, to ne znamo. Nama je važno da smo zadovoljni svojim projektom i da stojimo iza njega. Pokušavamo se vlastitim sredstvima nekako izboriti za vidljivost, a koliko nam uspješno ide – to je drugo pitanje.

I sam pišeš. Je li teško objaviti svoje radove? Misliš li da je možda i to jedan od razloga takvom stanju u umjetnosti – zato što su mladi autori previše sramežljivi ili se možda ne žele izložiti?

Upoznao sam dosta ljudi koji se bave pisanjem i mogu reći da ih se 90% ne boji objavljivati svoje radove. Naravno, poznajem i neke koji ne žele objavljivati. To ne znači nužno da se boje, nego imaju drukčije principe u umjetnosti i jednostavno to ne žele dijeliti s drugima, pišu više radi sebe. Ne bih rekao da to ima mnogo utjecaja na književnu, tj. umjetničku scenu mladih. Kroz našu je platformu sada prošlo već više od sto autora, što je stvarno velika brojka i jako smo zadovoljni time.

Kako izgleda proces odabira rada, koji su kriteriji? Jesu li vam studenti u fokusu?

Svaka sekcija ima urednika kojemu se šalju radovi. Često se dogodi da osoba pošalje više pjesama, a mi odaberemo što smatramo najboljim. Otpočetka smo imali ideju da ne želimo raditi jako strogu selekciju – upravo zbog te slabe zastupljenosti mladih u kulturi ne želimo postati nekakva elitistička stranica koja će birati samo savršeno dotjerane radove. Nekako se dogodilo da su većina članova studenti, ali nemamo dobne granice. Također, neki su naši autori već etablirani, izdali su nekoliko zbirki pjesama, romana ili su već imali vlastite izložbe.

Ruke i poezija se ne rastaju 
poezija tek je nadopuna rukama i očima 
nemojte ih nikada skrivati i stavljati na njih 
šešire koji su puno više od šešira i 
tamne naočale koje su puno više od naočala i 
rukavice koje su puno više nego rukavice 
poezija je puno više i vi u njoj i ona oko vas 
okolina je puno više od neba i zemlje 
u njoj se utopite i dišite i lutajte više nego što hodate 
i ustajte se više nego što se budite 
vi u vama i sve u vama i poezija u svemu

Mislav Bartoš, Ruke i poezija se ne rastaju, Izvor: FictionPlayGrounds

Je li se mladom umjetniku općenito lako probiti na scenu?

Postoji dosta različitih platformi, različitih projekata koji idu u tom smjeru. Mislim da se mladi sami od sebe grupiraju, lakše je tako probiti se na sceni. Koliko to kasnije bude uspješno ili ne, to ćemo još vidjeti. Vidjet ćemo koji će od tih autora postati etablirani, ali definitivno nalaze svoju publiku, barem među vršnjacima na internetu.

Vaš projekt sada traje već neko vrijeme, gotovo dvije godine Jeste li doživjeli kritike publike?

Zasada ne. Mislim da je to zato što smo poprilično otvoreni što se tiče objavljivanja radova pa se nije nitko ljutio ili nam nešto zamjerio.

Imate li nekakva čitanja poezije, kako izgledaju takvi događaji?

Imali smo veliki event prošle godine na kojemu smo okupili autore iz različitih sekcija i predstavili književne uratke, vizuale koji su ih pratili, glazbenu podlogu. Ove godine smo imali čitanje troje autora i kratki razgovor s njima. Nedavno smo organizirali fotografski natječaj pa bi to trebalo rezultirati izložbom uskoro. To je nešto čime bismo se voljeli baviti, ali vidjet ćemo još u kojem će smjeru sve skupa ići.

Imaš li osjećaj da nešto postižete za umjetnički svijet, za mlade ljude?

Definitivno. Vidim da je ljudima jako drago kad ih objavimo. Meni je osobno to velika stvar jer te odmah krenu pratiti ljudi iz generacije. To je s jedne strane velika stvar za autore, a s druge strane, imamo publiku koja to prati pa se onda taj krug i širi, autori se međusobno čitaju i komentiraju i nekako međusobno napreduju.

Budući da svaka generacija ima svoje umjetnike – u svakoj se netko istakne – imaš li osjećaj, hoće li ovo naše vrijeme biti zapamćeno, tko će se istaknuti?

Ima tih nekoliko autora za koje mislim da bi mogli biti uspješni, koji su već izdali zbirke, ali ipak, teško je procijeniti. Mislim da veliku ulogu u zapaženosti igra i politika i to ne nužno na razini krupne politike, nego na razini politike različitih udruga i mislim da je u jednom trenutku važno odabrati stranu ako biste htjeli biti poznati. To nije nešto pozitivno, ali tako je.

Svi živimo za umjetnost, a misliš li da se može živjeti od umjetnosti?

Mislim da ne i mislim da ne treba ni imati takve iluzije. Ta su vremena prošla i to ne treba gledati na takav način. S jedne strane, i sam se divim ljudima koji su dali sve za umjetnost i tome se posvetili u potpunosti, a s druge strane mislim da to nije potpuno nužno za umjetnost. Ne treba očekivati da će to biti nešto od čega će se zaraditi veliki novci, ali je sasvim u redu imati drugi posao i baviti se time iz ljubavi.

FPG-ovci su ozbiljno shvatili Gandhija i zaista jesu promjena koju žele vidjeti u svijetu. Svojim su radom i kreativnom idejom uzdrmali kulturnu scenu i otvorili mladim neafirmiranim autorima vrata u svijet objavljivanja i medija na čemu im čestitamo, nestrpljivo iščekujući nove radove koji će uljepšati virtualni svijet.