Društveni kamen spoticanja

Pravo na pobačaj - da ili ne?

p8

Ovo pitanje također dijeli hrvatsko društvo, iako je zakonom u Hrvatskoj, za razliku od Irske, dopušten pobačaj. Bez obzira na zakonsku odredbu kojom je pobačaj u Hrvatskoj dopušten, mnogo se ljudi bori protiv njega. Pozivajući se na ovu činjenicu odlučili smo istražiti obje strane.

S obzirom na učestalu medijsku pozornost oko pitanja pobačaja, odlučili smo istražiti obje strane priče. Nedavno su europski mediji prenijeli vrlo neugodnu priču o napadima na žene koje su se odlučile na pobačaj u Irskoj. Irska je država u kojoj je pobačaj zakonom zabranjen, osim u slučaju zdravstvenih razloga.

To svejedno nije zaustavilo prosvjednike ispred bolnica. Štoviše, došlo je do toga da se u irskom društvu  formirala zajednica osoba koja služi ženama za podršku prilikom ulaska i izlaska iz bolnice. Protivnici pobačaja u Irskoj išli su toliko daleko da su bili kažnjeno prijavljeni. Nakon jednog takvog članka, zapitali smo se: „Što je s Hrvatskom?“

Ovo pitanje također dijeli hrvatsko društvo, iako je zakonom u Hrvatskoj, za razliku od Irske, dopušten pobačaj. Bez obzira na zakonsku odredbu kojom je pobačaj u Hrvatskoj dopušten, mnogo se ljudi bori protiv njega.

U nastavku ovog članka, pročitajte stajališta patera Marka Glogovića (udruga Betlehem), Karla Juraka (student četvrte godine filozofije i lingvistike na FFZG), A.M.F.G. (Centar za ženske studije, Ženska soba, Znaj znanje, CESI, Libela.org, Vox Feminae te studentica na FFZG) i P.J. (Znaj Znanje, studentica kroatistike i filozofije na FFZG). Na zahtjev sudionika razgovora, imena su zamijenjena inicijalima, no njihovi podaci poznati su redakciji.

Pater Marko Glogović za sebe kaže da je Zagrepčanin s tri litre bosanske krvi, svećenik i samostanac, redovnik pavlin, bijeli fratar i župnik župe Svetice kod Ozlja. „Uz nekoliko drugih simpatičnih titula (između ostaloga i „šaptač bebama“), nosim i onu najdražu, ali najviše bremenitu: utemeljitelj sam apostolata za život, koji se očituje u udruzi Betlehem“, otkrio nam je pater. Udruga Betlehem već se petnaest godina bori za očuvanje života nerođene djece i za dostojanstvo života njihovih roditelja.

„Ne borimo se „protiv pobačaja“ kako ste zgodno napisali, već za život – za onaj temeljni, prvi, najvažniji dar koji smo dobili od Stvoritelja, preko roditelja. Mi smo kršćani, ne osuđujemo i ne proklinjemo, ne napadamo i ne vrijeđamo, ne odbacujemo i ne stigmatiziramo: Kristovom ljubavlju trudimo se ljubiti i one koji su protiv života nerođene djece, pomagati zlostavljanima, suosjećati s onima koji su ranjeni abortusom; činiti sve u našoj moći da se dijete rodi, a ne usmrti u majčinoj utrobi.“ Betlehem opisuje kao udrugu u kojoj zainteresirani mogu naići na otvorena srca i ruke, a ne na politička ili svjetonazorska prepucavanja.

„Najsretniji smo ljudi na svijetu jer nas Bog upotrebljava da promičemo, branimo i svjedočimo život, pravi život (tzv. „vječni život“), u svijetu koji je sve više ispunjen žalosnim, depresivnim i praznim bićima koja lutaju bez smisla i ne poznajući svrhu svoga postojanja, a tako ranjeni onda ranjavaju druge. Osobito one manje, slabije. Najmanje i najslabije. Nerođene“, objašnjava dalje pater. „Osobno sam stotine majki i očeva odgovorio od pobačaja i nikada se ni oni ni ja nismo pokajali za taj „izbor“. Jedan uvaženi liječnik više je puta u emisijama tvrdio kako je nemoguće odgovoriti ženu od pobačaja i kako ju, posljedično tome, i ne treba odgovarati. Eto, laže. Sva ta industrija abortusa utemeljena je na lažima. Ja ne želim stati na tu stranu.“

Karlo Jurak student je četvrte godine filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. „Naravno da ne sudjelujem ni u jednoj organizaciji koja se aktivno bori protiv pobačaja jer smatram te organizacije izuzetno štetnima za društvo u cjelini. Moje viđenje društvene angažiranosti ide u potpuno drugačijem smjeru, što ću vam nastojati što bolje eksplicirati“, naveo nam je Jurak.

A.M.F.G. studentica je Filozofskog fakulteta u Zagrebu i sudjeluje na više platformi: u Centru za ženske studije, Ženskoj sobi, portalu Znaj znanje, CESI, Libela.org i Vox feminae.

P.J. studentica je kroatistike i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i s A.M. sudjeluje u projektu Znaj znanje.

Pater Marko: „Svaka je trudnica kraljica i pobačaj nije rješenje!“

Upitali smo patera Marka da objasni svoj svjetonazor o pobačaju te na koji način se on i udruga Betlehem bore protiv pobačaja. Pater nam je na usporednom primjeru Starog zavjeta i današnjice objasnio žrtvovanje djece.

U Starom su zavjetu razna poganska plemena žrtvovala svoju djecu božanstvu-demonu Moleku, žive ih paleći u peći izrađenoj u utrobi njegova kipa. Danas se djeca žrtvuju „molekima“ karijere, uspjeha, mladosti, tijela, novca, ljepote, tzv. savršenog zdravlja i drugim mrtvim idolima. Mi kažemo: svaka je trudnica kraljica, pobačaj nikada nije rješenje, svako je nerođeno djetešce u biti slično malenome Isusu. Naša nas savjest prisiljava da i kao ljudi i kao kršćani govorimo i činimo istinu, da podignemo glas u ime onih koji sami ne mogu govoriti, da budemo odvjetnici progonjenih i obespravljenih.“

Pater objašnjava da upravo zato postoji molitvena mreža sastavljena od nekoliko desetaka tisuća molitelja, jer kao duhovna i tjelesna bića oni vode duhovni rat između dobra i zla. Betlehem je do sada otvorio četiri kuće za samohrane majke i djecu, a uskoro se otvara i peta kuća. Uz kuće, udruga diže i grobnice te spomen-obilježja nerođenoj djeci. Načini osvještavanja i borbe protiv pobačaja su jasni:

„Osnovali smo pokret mladih za čistoću prije braka, savjetovališta za trudnice, naši volonteri mole pred bolnicama, imamo akciju zaštite nerođene djece sa sindromom Down, dijelimo letke, radimo tribine, okupljamo se na duhovne obnove, organiziramo razne humanitarne akcije… Ja sam svećenik, ne Che Guevara, borim se na koljenima, eventualno s laptopom, ne s puškom; ispovijedam i razgovaram s nebrojenim mnoštvom koje traži Boga, smisao, sreću, a u pobačaju nema baš ništa od toga, samo smrt, tuga, krivnja, bol. Imam neki osjećaj da se danas više sućuti ima za životinje nego za ljude. Također, izgleda da je u ime „slobode“ baš sve slobodno činiti, pod bilo kakvim pretekstom. Nije li tako? Ljudi bi hodali goli, prodavali heroin na tržnici, nosili oružje, od crkve načinili restoran, javno se sakatili, tetovirali po obrazima svoju djecu, i činili stotine drugih svakakvih „sloboda“. Kršćanstvo tvrdi da smo slobodni samo onda kad smo u milosti, a ne u stanju grijeha.“

p1
 

No, kako zajednica reagira na ovakve akcije?

„Okruženje reagira različito, od apsolutne podrške do apsolutnog protivljenja. Ipak, većina i vjernika i nevjernika prepoznaje naš trud i iskrenu brigu za „drugačije od nas“ i daje nam svoju podršku. Promičemo, naime, nultu toleranciju na nasilje te smatramo da je abortus obično nasilje nad majkom i djetetom. Također, promičemo toleranciju drugačijih od nas koji hodamo, radimo i jedemo žlicom i gledamo TV: ti „drugačiji“ još su u maminom trbuhu. Istina je da smo i vi i ja bili embriji i fetusi, da neobično velik broj supružnika plače jer ne mogu začeti; nepobitna je činjenica i istina da svaka trudnica nosi pravog i jedinstvenog čovjeka u sebi, živog, vrijednog života malenoga čovjeka. Naravno, ima i onih koji sebe nazivaju kršćanima, ali odobravaju abortus i ostale stvarnosti koje nemaju veze s kršćanstvom. Oni nas ne žele razumjeti bi se jer morali odreći svoga grijeha, a trenutno im je ugodnije s njim. No, mi se ne obaziremo na prepreke, već gledamo dalje i idemo dalje“, kaže pater.

Pitanje pobačaja nije samo pitanje „odabira“

S druge strane ove priče nalaze se protivnici paterova svjetonazora koji smatraju kako je pravo na pobačaj jedno od temeljnih ljudskih prava. Karlo navodi kako u ovo pitanje ulaze različite okolnosti i čimbenici:

„Pravo na pobačaj znači, prije svega, pravo svake žene na „vatrogasnu“ mjeru pri raspolaganju svojim tijelom uslijed nepovoljnih društvenih okolnosti. Pitanje pobačaja ne može se i ne smije svesti na puko pitanje „odabira“ jer ono to naprosto uglavnom nije – žene pobačaje čine mahom pod utjecajem egzistencijalne prisile. U to, dakle, ulaze sve socijalne okolnosti koje onda posljedično ženu na pobačaj primoraju. Siromaštvo i neizvjesna budućnost, naročito u trenutnim socioekonomskim uvjetima, jesu tî dublji problemi. Smatram da su pitanja „slobode odabira“ tek liberalna mantra kojom se želi apstrahirati od konkretnih društvenih okolnosti koje prinuđuju ženu na čin pobačaja“, tvrdi Karlo.

AM.F.G. također nam je objasnila što znači pravo na abortus: „Pravo na abortus  jedno je od temeljnih ljudskih prava. Riječ je o pravu na izbor – pobačaj nije i ne smije se koristiti kao kontraceptivno sredstvo – no, isto tako nije ni karta za pakao, vječno prokletstvo ili ubojstvo – kako tvrde fanatici.“

p7
 

P.J. smatra kako se ovo pitanje treba problematizirati u širem društvenom kontekstu i kako društvo ne posvećuje dovoljno pažnje ženi i edukacijama koje bi doprinijele smanjenju abortusa. „Sloboda odabira i osobni razlozi za pobačaj postaju kritična točka, pogotovo u momentu kada ukupna ekonomska i društvena slika ne pogoduju roditelju. U medijima, komentarima čitatelja na portalima, prepiskama na društvenim mrežama ili klerikalnim prozivkama stalno se moralizira i nerijetko se kao razlog za pobačaj ističe sebičnost, karijerizam ili abortiranje kao forma kontracepcije. U isto vrijeme, ne radi se mnogo na edukaciji o zaštiti od trudnoće, ne brine se o dostupnosti kontracepcije i žene se proziva za pobačaj u momentu kada im je otkaz zbog trudnoće gotovo neminovan, a socijalna prava, društvena i ekonomska potpora, u odsutnosti socijalne države, gotovo su nikakva.“

Karlo se nadovezuje: „O „slobodi čovjeka“ i „raznolikosti mišljenja“ može se govoriti tek onda kad budemo živjeli u društvu u kojem neće biti potrebno činiti pobačaje, jer će svakom djetetu biti osiguran dostojan život. Trenutno to nije slučaj pa pravo na pobačaj ostaje nužna egzistencijalna, „vatrogasna“ mjera, kojom se sprječavaju još negativnije socijalne posljedice za ženu i dijete.“

Legalnost pobačaja u Republici Hrvatskoj

Pobačaj je zakonski legalan u Republici Hrvatskoj, no ono što može spriječiti isto jest pozivanje na savjest. Tim činom osoba koja bi trebala izvršiti pobačaj može odbiti to napraviti, pa su osobe prisiljene plaćati vrtoglave cijene u privatnim praksama. Cijena pobačaja kreće se od 1500 kuna nadalje, a sam pregled prije pobačaja naplaćuje se 200 kuna. Neke klinike znaju naplatiti i oko 3000 kuna za pobačaj jer znaju da žena nema drugu opciju. Patera smo stoga upitali zašto vodi inicijativu usprkos tome što je pobačaj zakonski dopušten i je li mišljenje o pobačaju nužno vezano uz kršćansku doktrinu.

„Razlog zašto se protivimo pobačaju jest zato što mi nudimo alternativu!“ objašnjava pater. „Samo to, ukazujemo na drugu moguću opciju. Zašto bi jedina opcija morala biti kirurško ili kemijsko odstranjivanje nerođenog djeteta? Zar nemamo svi pravo znati za drugu stranu medalje? Ponegdje u svijetu legalizirana je prostitucija, odnosno gnusno prodavanje tijela žena i muškaraca za novac. Ponegdje su to i maloljetnici. Nečija djeca, braća i sestre, katkad prisiljeni na prostituiranje, na iživljavanje nad svojim tijelom i nad dušom (psihom) također (jer, može li netko ostati duševno zdrav nakon stotina klijenata, spolnih bolesti, ponižavanja, tjelesnog maltretiranja itd.?) Ponegdje je legalna i droga, u Belgiji je legalizirana eutanazija djece, staraca, bolesnih i depresivnih… Mi kažemo, legalizirano zlo i dalje ostaje zlo. Gdje je granica? Smijemo li biti bogovi?“

Pater je istaknuo kako je danas na Bliskom istoku legalno ubijanje kršćana, a u svijetu i korištenje surogat majki. Osvrnuo se i na ozakonjenje dobivanja djece od troje roditelja, kao i genetske manipulacije zbog boje očiju. „Ako je vama to okej, onda okej. Meni to nije okej i nikada neće biti okej. I imam pravo reći da to nije okej“, zaključuje pater. „Za vrijeme cezara Klaudija legalno je bilo oženiti se životinjom, što je ovaj nastrani vladar i učinio, oženio se za magarca. U vrijeme Nerona legalna je bila i pedofilija: nekako mi sve ide prema tome da ponovno postane legalna. U nekim državama super demokratskih SAD legalno je ubiti dijete u 9. mjesecu majčine trudnoće, pri porodu (tzv. „partial-birthabortion“), doduše, samo ako ne zaplače. Zato mu zatvaraju usta, dok mu buše rupicu na potiljku glave…“

p3
 

„Moj stav o pobačaju, naravno, proizlazi iz moje vjere, koja tvrdi autoritetom Riječi i Crkve da smo stvoreni na sliku Božju, da od začeća imamo besmrtnu dušu, da je svaki čovjek vrijedan života i da smo određeni za vječnost te da nemamo nikakva prava na život drugih. Također, razmišljam ovako: trudnica nosi biće zvano „homo sapiens“, s ljudskim DNK, s vlastitom krvnom grupom, biće koje u 10. tjednu trudnoće siše palac i nedvojbeno ima izgled djetešca, čak i obrve. Kada, dakle, počinjemo biti ljudi? U 25. tjednu? A što smo u 24.? Priroda mi sve to potvrđuje, sve to što nalazim u Bibliji i u znanosti. A prije svega, vlastita savjest“, obazire se pater na utjecaj kršćanske doktrine u svjetonazoru o pobačaju.

„Mi nikomu ne prijetimo, niti na silu izvlačimo trudnice iz bolnica, niti postavljamo bombe, niti ikoga vrijeđamo etiketama: samo iznosimo istinu naše vjere, našeg čovještva i naše savjesti. Svakako, svatko ima mogućnost izbora – kako netko izabire nebo, drugi će izabrati pakao. I stotine drugih izbora. Ali izbor života ili smrti ne bi smio biti poput izbora jedne ili druge jakne u Zari. I ja sam grešnik, i samo zahvaljujući nepojmljivom Božjem milosrđu još dišem, molim, plačem, veselim se, radim i griješim i dalje radeći.“

Kršćanski svjetonazor o abortusu kao oblik vjerskog ekstremizma?

Sugovornici s druge strane priče podijeljeni su oko striktne povezanosti stava o pobačaju i kršćanske doktrine. Dok A.M.F.G. tvrdi da je to itekako slučaj („Popu pop, bobu bob“), P.J. smatra kako takav stav ne mora nužno biti uvjetovan vjerskim doktrinama, no slučaj je najčešće takav. „Jasno je da u skladu sa vlastitim naukom vjerske grupacije zauzimaju stav protiv pobačaja, no to postaje jednim oblikom vjerskog ekstremizma, ako ćemo o konkretnoj razini, kada se organiziraju molitveni skupovi pred bolnicama navodno sekularne države, i slično. Mislim da se željeni učinak tih udruga izaziva stvaranjem pritiska, što je problem svoje vrste, jer se ženama koje su se odlučile na pobačaj dodatno otežava, s jedne strane time što ih se diskriminira i preispituje njihovu vjerojatno teško donesenu, ali ne i bezrazložnu odluku, a s druge strane time što im se nudi najčešće nedostatna i neefektivna karitativna pomoć, čime odgovornost države da osigura socijalna prava vjerske organizacije prividno preuzimaju na sebe.“

Karlo objašnjava svoj stav: „Iz izvorne kršćanske doktrine doista se izvodilo svašta što njoj de facto odgovara i ne odgovara, pa smo na veoma skliskom terenu ako smjeramo isključivo ka kritici kršćanske doktrine. Stoga je bitnije oštricu kritike uputiti samoj instituciji – crkvi, koja perpetuira jednu klerikalnu konzervativnu ideologiju kojom samo produbljuje socijalne razlike te izražava vlastitu socijalnu neosjetljivost. Prije bih rekao da se radi o klerikalnom ekstremizmu, koji može više ili manje pronaći svoje uporište u vjerskim tekstovima iz kojih navodno crpi svoju doktrinu. Ali prije svega crpi svoju doktrinu iz konzervativne ideologije koja je neodvojiva od konkretnog socijalnog konteksta u kojemu nastaje i u kojemu jača.“

Zadiranje u privatnost i osobne odluke o tijelu

Jedna od najvećih zamjerki jest upravo ta da protivnici abortusa time onemogućavaju osobi pravo na mišljenje o svojemu tijelu i da zadiru u njihovu privatnost. Mnogi komentari baziraju se na činjenici kako se borbom protiv pobačaja marginaliziraju žene i njihova prava.

P.J. smatra kako je pravo na izbor temeljno reproduktivno pravo i slaže se kako određene organizacije koje brane ženama pobačaje upravo čine marginalizaciju osnovnih prava. A.M.F.G. upozorila je kako odluku o pobačaju treba donijeti konsenzualno unutar partnera, no ističe kako je primarno pravo upravo ono autonomije žene nad vlastitim tijelom. Ipak, apelira da parovi uzmu u obzir različite informacije, osjećaje i posljedice, odnosno mogućnosti.

p4
 

„Slabljenjem socijalne uloge države teret socijalnih servisa uglavnom pada na leđa ženâ jer se briga i čuvanje djece (tzv. babysitting) smatra primarno tzv. „ženskim poslom“. Naravno, tu je prisutan i neplaćen kućni rad. Zalagati se još k tome protiv prava na pobačaj u uvjetima kada je pitanje mogu li to dijete i njegova majka živjeti životom dostojnim čovjeka jest zalaganje za nečiju mizeriju od života (u tom slučaju to bi bio i djetetov i majčin život). Ovakvo „pravo“ minimum je minimuma koji zakonodavstvo može omogućiti. Umjesto lažnog moraliziranja oko pobačaja, trebalo bi se zalagati za društvo u kojem neće biti potrebno činiti pobačaje, a te organizacije to ne rade. Uostalom, ako sve to i zanemarimo, zašto bi bilo samorazumljivo da žene moraju imati ulogu majke?“ pita se Karlo.

Pater se ne slaže sa ovim mišljenjima. Ponajprije ističe kako nije u redu zadirati u privatne odluke o vlastitom tijelu, no ističe kako trudna majka nosi sasvim drugo tijelo u sebi, koje je različito od njenoga.

„Biste li vi svom djetetu dozvolili da čini što hoće sa svojim prijateljima? Ne biste li mu pokušali objasniti što čini? Ako će danas-sutra proglasiti da su svi iz islama teroristi i mučitelji, neću li ustati u obranu svojih dragih prijatelja muslimana, ili da radije poslušam stotinu puta ponavljanu laž koja postaje „istina“? To je upravo to: laž. Laž je da bilo tko ima pravo na život DRUGOGA. Kad se pogazi to pravo života, sva se druga prava lako mogu gaziti, kaže Majka Terezija. Isus kaže da je đavao otac laži i ubojica čovjeka od početka. Ja vjerujem nekako više svom Isusu, nego nekim drugim tzv. veličinama svijeta. Osim toga, zar to dijete nije nastalo i sudjelovanjem oca? Govorimo o zakonima…“

Pater ističe i zakonske regulative u Republici Hrvatskoj: „U nasljednom pravu regulirano je da nerođeno dijete može naslijediti imovinu. Npr. otac strada, majka trudna, majka dobiva pola imovine, nerođeno dijete pola. Bitno je da se kasnije rodi. Ali nasljeđuje dok je još "u trbuhu". U obiteljskom pravu otac ima pravo priznati svoje nerođeno dijete. Time stječe roditeljsko pravo koje mu je neotuđivo. Može mu ga oduzeti samo sud. Međutim, praksa pobačaja u kojoj se muškarca ništa ne pita krši ovo njegovo pravo. Pobačajem mu se roditeljsko pravo oduzima, i to po trećoj osobi, što je protivno pravilu da mu roditeljsko pravo može oduzeti samo sud.

U kaznenom pravu – ubojstvo trudne žene i njezina nerođenog djeteta u njoj dvostruko je kažnjivo u odnosu na obično ubojstvo. U obveznom pravu – ako nerođeno dijete smrtno strada u prometnoj nesreći, krivac mora platiti ocu i majci 75 000,00 kn za duševne boli. To se sve da lako provjeriti. Zašto onda očevi nemaju prava pri odluci svojih partnerica, ako oni žele zadržati dijete? Kako odgovoriti na ovaj nonsens? Možda da sve muške partnere stavimo izvan zakona, da ih optužimo za nedemokratsko ponašanje i da ih proglasimo teroristima koji ne dozvoljavaju svojim partnericama da se riješe zajedničkog ploda ljubavi ili strasti? Dobro je na pitanje pobačaja gledati sa svih strana. Inače, abortus dolazi od latinskog „aborire“, a znači „baciti u smeće“. Ja ne volim tuđe riječi kojima ne znamo značenje, pa ako prevedem s latinskog, jesam li napadač i nemilosrdan progonitelj onih koji su izabrali taj čin?“

p2

„Marginaliziranje žena u slučaju pobačaja urnebesna je tvrdnja!“

Pater ističe kako je marginalizacija žena u ovome slučaju urnebesna tvrdnja i poziva sve da posjete majčinske kuće za majke i djecu da se uvjere i sami koliko je ovo netočna tvrdnja.

„Ja sam kao svećenik neprestano okružen ženama (smijeh). One su, praise the Lord, očigledno većina u crkvi. I kao svećenik nosim haljinu, zapravo više haljina na sebi… I imam mamu i sestru koje ludo volim. Žena me rodila, a baka me i odgojila. Časne sestre (navodno isto žene) čuvale su me u vrtiću. Bog mi je dao tu karizmu i misiju da imam srce za žene i za njihovu djecu. Osobit su mi teret na srcu, duhovni teret dân od Gospodina, one žene ranjene pobačajem, zlostavljane žene, samohrane majke, trudne djevojke u problemima, žene koje ne mogu začeti, žene koje se nose s rastavom. Marginaliziranje bi zapravo bilo ovo: riješite se problema prekidajući život (jer dijete je u njoj živo, kuca mu srce, rade živci, abortus ga neopisivo boli) i sve će biti dobro. Lagao bih tako i učinio veliku nepravdu. „Sine (16 g.), drogiraj se i opijaj, bolje biti pijan nego star, zbog svjetske krize nemaš za rizle, ali tata će ti pomoći novčano, sve dok ne završiš na Lovrincu… Svi to rade, nije bed. Važno da te svako jutro Zorica budi.“ Ja to ne bih rekao svome djetetu“, tvrdi pater.

Ističe kako danonoćno pomaže ženama do iznemoglosti, voli tu djecu kao da su njegova i pokušava žene pomiriti s njihovim dečkima, muževima i roditeljima. Osim toga, pater ističe kako ih hrani, odijeva, putuje do njih, tješi, blagoslivlja i moli za njih te im pomaže u traženju stanova i posla.

„Kako ih onda marginaliziram? „Margina“ znači rub: tjeraju ih na rub oni koji im lažu, koji im prodaju jeftine slogane i koji manipuliraju njihovim uzburkanim osjećajima. Najlakše je nešto uništiti (ovdje: nekoga) i kao „idemo dalje“ i „bit će bolje“ i „mnogi su to učinili“. Zašto se ne piše o razornim tjelesnim posljedicama abortusa i onim psihičkim? Neplodnost, depresija, ovisnost, suicidalnost, promiskuitet, psihoze, nemoć, anksioznost, razni poremećaji u prehrani, spolnosti, odnosima i susretima… O užasnoj samoći, osjećaju krivnje, beznađu i malodušju? Oni koji guraju žene u takva stanja, oni ih marginaliziraju. Pomažu li im poslije pobačaja? Tko pomaže ocu djeteta, koji nema ni njegov grob?

To nije šala, igra ili banalno nadmudrivanje zaraćenih strana, to je križ, to je Golgota, to je bol. Abortus je uistinu velika bol. U našim se kućama trenutno nalaze mnoga tek rođenadjeca „koja se nisu trebala roditi“ i za koje je već bio određen termin pobačaja. Molim vas, dođite ih sada vidjeti (ponesite slobodno i pelene!) i usudite se reći mamama: „Da si ga pobacila, ne bi sada imala problema.“ Imala bi puno gore probleme, vjerujte mi. Ja sam već 15 godina na prvoj liniji ove fronte, 24 sata dnevno: lako je nekome nešto izjavljivati tko se abortusa sjeti samo oko izbora nove predsjednice. Nema veće sreće na svijetu, nego kada primim u ruke bebu koja se nije smjela roditi, a sada ipak spokojno spava u majčinom naručju… Onda vam sve ove rasprave postanu bez veze. Jadno je i bijedno ne vidjeti ovu sreću i ne sudjelovati u spašavanju života, već ga razarati.“

Komentari na članak

Vezani članci

Wheres My Droid

Top 5 Android aplikacija

Aplikacije koje vam mogu pomoći da vratite svoj izgubljeni mobitel

U nastavku donosimo nekoliko besplatnih aplikacija koje bi vam mogle pomoći vratiti izgubljeni ili ukradeni mobitel, ali isto tako i očuvati vaše podatke sigurnima.

Komunikator

Prototip inspiriran kultnom serijom

Google je predstavio uređaj koji funkcionira kao komunikator iz „Star Treka“

Google je predstavio prototip komunikatora combadge iz „Star Treka“ s ciljem korištenja za pretraživanje, a ne za komunikaciju.

Aplikacija Reporter 1

Aplikacija koja zna sve o vama

Aplikacija Reporter

Reporter je aplikacija koja može otkriti vaše raspoloženje, tko su vam pravi prijatelji, čak i tip vaše dijete.

Microsoft Office aplikacija za Android i iPhone

Microsoft Office

Office aplikacija besplatna za iPhone i Android uređaje

Svi korisnici koji se na računalu služe Microsoft Officeom, od sada mogu na svoje Android ili iPhone uređaje besplatno preuzeti Office aplikaciju.

Stereomood glazbeni servis

Besplatni glazbeni servis

Stereomood: Napravite vlastitu playlistu za svaku prigodu

Stereomood je besplatni glazbeni servis za slušanje glazbe pomoću kojega možete napraviti playlistu za svaku prigodu te je podijeliti sa svojim prijateljima.