„Kao najnaprednija vrsta ovog planeta ne smijemo sami sebi dopustiti da ga uništimo do neprepoznatljivih razmjera“

Volimo pričati s mladim, pametnim i poduzetnim ljudima, koji nam vraćaju nadu u bolje sutra, ali i vjeru da ni danas nije sve tako sivo. Jedan je od takvih, pozitivnih primjera Fran Poštenjak, mladi poduzetnik koji se ubrzo nakon fakulteta odvažio i pokrenuo vlastitu tvrtku. Fran je, kao sveučilišni prvostupnik hortikulture, odabrao zanimljivo i podosta rijetko zanimanje – doktor za drveće, odnosno za arborikulturu. Zanimalo nas je kako se odlučio za to zanimanje i pokretanje vlastite tvrtke te kako je to pokrenuti ovakvu tvrtku u Hrvatskoj, stoga smo mu uputili nekoliko pitanja.

U cijelome svijetu nema puno doktora za drveće. Zaista je odvažno odlučiti se za ovakav posao. Kako ste se odlučili za pokretanje vlastitoga posla? Zašto baš doktor za drveće?

Na početku vrijedi spomenuti da su se urbano šumarstvo i arborikultura formalno razvile kao discipline 1960-ih, iako postoji praksa planiranja i orezivanja iz doba antike pa i prije (prvi rimski topiariji spominjani su u djelima Plinija Starijeg). U Hrvatskoj je arborikultura u povojima, iako je udruga formalno osnovana 2003. godine, a počeci sežu od kraja 1980-ih godina, kada su g. Lochert, g. Ledić i prof. dr. sc. Prpić pokušali uvesti kao disciplinu kod nas. Nažalost, još nije zaživjela formalno, tako da je tržište nerazvijeno. Ovaj je posao izrazito važan kako bi se mogle negativne pojave u urbanom ekosustavu smanjiti ili čak anulirati jer se pravilnim pristupom gospodarenja zelenilom mogu ostvariti veliki indirektni doprinosi uklanjanju štetnih tvari, uštedi energije i svih ostalih koristi koje stabla pružaju svom neposrednom okolišu.

Odlučio sam se za pokretanje vlastitog posla jer smatram da mogu okolini u kojoj živim i radim pomoći da u njoj buduće generacije bolje i ugodnije žive. Također, vjerujem da mogu pokazati primjerom drugima na koji način se može organizirati posao da se ne izrabljuje suradnike i da se ne radi na štetu drugih ljudi u procesima poslovnog odnosa. Za kraj želim pokušati ostati u Hrvatskoj jer sam se studijem u inozemstvu zasitio  osjećaja koji proživljavaju svi tuđinci te želim svojim radom, koji, iako ima zanemariv učinak u hrvatskom gospodarstvu, pomoći Hrvatskoj da konačno stane na noge i iskoristi svoje potencijale – barem što se tiče urbanog šumarstva i ljepote prirodnog šumskog okoliša.

Što Vi kao doktor za drveće zapravo radite?

Doktori za drveće bave se dijagnostikom pojedinačnih stabala, otkrivanjem problema u prostoru koji mogu nastati na relaciji stablo-okoliš i sanacijom nastalih problema i izazova. Također, iz perspektive urbanog šumarstva moramo multidisciplinarno surađivati s arhitektima, krajobraznim arhitektima, sociolozima, predstavnicima zdravstvene industrije kako bi urbani sustav mogao funkcionirati i kako bi svi korisnici tog sustava mogli maksimalno ispunjavati svoje potencijale (u idealnom svijetu).

FOTO: Fran Poštenjak

Što Vas najviše oduševljava u Vašem poslu?

Najviše me oduševljava činjenica da svojim radom pomažem indirektno svim građanima i korisnicima prostora oko stabla ili populacije stabla koje obrađujem. Ralph Waldo Emerson napisao je izreku o uspjehu koja me inspirirala davnih dana, koja među ostalima kaže: – To leave the world a bit better, whether by a healthy child, a garden patch or a redeemed social condition... – Mislim da, kao najnaprednija vrsta ovog planeta, ne smijemo sami sebi dopustiti da ga uništimo do neprepoznatljivih razmjera – što činimo.

Što Vas najviše brine u vezi s Vašim poslom?

Brinu me globalni trendovi koji se pojavljuju u ekologiji. Klimatske promjene, o kojima se šuti, naveliko su došle, pa je tako iz DHMZ-a došla informacija da je 2016. godina treća uzastopna najtoplija godina (za vrijeme aktivnih mjerenja temperatura). Općeniti stav svjetski poznatih eksperata klimatologije jest da je scenarij koji će se dogoditi, ako značajno ne promijenimo svoje navike i tehnologiju, katastrofalan. Također me brine i stanje na terenu sa šumama jer diljem Europe nestaju nositelji bioraznolikosti – stara stabla, jer se ona ne uklapaju u planove modernog gospodarenja šumama koje nisu zaštićene. Po mom mišljenju, ako se praksa ne promijeni, sa sinergijskim negativnim utjecajem klimatskih promjena i oborinskih režima okoliš koji sada vidimo oko sebe dovest ćemo do neprepoznatljivog oblika.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da je teško pokrenuti vlastitu tvrtku, posebno financijski. Je li to doista tako? Kakvo je vaše iskustvo?

Ovisno o tome o kojoj se industriji radi. Općenito, ako je oprema skupa i ako je nerazvijeno tržište onda je, po meni, bolje ne tratiti vrijeme i resurse – osim ako svoj posao vidite kao životni poziv.

Osim što prevladava mišljenje da je teško pokrenuti vlastitu tvrtku, također se često ističe problem Hrvatske kao nedovoljno ekološki osviještene zemlje koja ne ide pretjerano na ruku onima koji potiču očuvanje okoliša. Što mislite o tome? Je li to samo mit ili je doista tako?

Nažalost, više sam puta osobno svjedočio kako ljudi na autoputu prazne pepeljare i bacaju smeće iz automobila. Ne znam što utječe na takvo ponašanje kao što mi je neshvatljivo da se šuta baca u šumu i veš mašina u more. Ljudi ne shvaćaju da je i ta šuma i to more i klupica u parku i stablo u aleji državno/gradsko vlasništvo te posljedično njihovo vlasništvo koje bi trebali očuvati za sebe i svoju djecu.

Prvenstveno mislim da je problem u odgoju, ali i u nedostatku znanja jer slušajući određene komentare iz javnosti: – Zakaj bi ja k‛o ugostitelj trebal plačat OKFŠ? – stječem dojam da dotična osoba ne razumije povezanost i ovisnost određenih elemenata okoliša te da joj je bolje platiti 1 000 kn za OKFŠ godišnje, nego 1 000 kn dodatno mjesečno za flaširanu vodu kad nestane pitke vode. Nestankom šuma i pojavom suša što mislite što će se dogoditi sa zalihama pitke vode u Hrvatskoj? Koliko je javnost upoznata s tom činjenicom? Koliko se medijske pažnje tome posvećuje?

Što biste poručili mladima, posebno studentima, koji razmišljaju o pokretanju vlastitog biznisa?

Poručio bi im da rade, da se usavršavaju, da se ističu svojim kompeticijama i znanjem, da shvate da nisu oni ovdje radi fakulteta nego da je fakultet tu da napravi ljude koji će u budućnosti ne biti radnici, nego kreatori daljnjeg razvoja društva i tehnologija. Na isti način kao što i poduzetnici nisu ovdje zbog različitih službi, nego su one tu zbog njih.

Biznis u Hrvatskoj izrazito je filozofska tema. Pogledajte samo kakav je odnos prema pozitivnim primjerima poduzetnika. Realno stanje je takvo da mali broj ljudi koji krene u poduzetnički pothvat uspije. Odricanja su jako velika te, iako imate i znanja i vještina i sposobnosti, nitko vam ne garantira uspjeh. Neka jako dobro ispitaju svoju ideju i promisle o tome što žele u idućih 3, 5 te za 10 i 15 godina. Za kraj, poručio bih im da se ne pokolebaju jer njihov je životni put samo njihov i oni su ti koji će odlučiti hoće li odustati ili neće. Neka si zacrtaju cilj i neka suvereno krenu prema njemu, korak po korak i sat po sat.