Intervju s Farah Džanković

Mukotrpan put do studija u inozemstvu – isplati se!

Farah Džanković

Dvadesetogodišnja studentica medicine iz Sarajeva predstavila nam je svoj put do studija u Grazu. Prenosimo vam njena iskustva.

Farah Džanković dvadesetogodišnjakinja je iz Sarajeva. Završila je prvu godinu Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a studij je nastavila u austrijskom Grazu. Iza nje je apliciranje za studije u Velikoj Britaniji i drugim europskim zemljama kao što su Poljska i Italija. Odlučila je podijeliti svoje iskustvo studiranja u inozemstvu s čitateljima portala Studentski.hr jer je i sama imala poteškoća kao jedini aplikant iz svoje zemlje koji je bio pozvan na intervjue za medicinu u Velikoj Britaniji 2015. godine  

Zašto medicina?

Medicina je široka oblast, koja povezuje prirodnu znanost, znanost o čovjeku i daje mi mogućnost da intelektualno rastem i saznajem nešto o građi i načinu funkcioniranja kompleksnog ljudskog organizma, a uz to ima i humanu stranu koja se zasniva na građenju intrapersonalnog odnosa s pacijentima i drugim kolegama doktorima. Moju su odluku učvrstila dva iskustva, kao prvo bih navela Medical School Preparation, tečaj koji sam u ljeto 2013. godine, nakon završenog drugog razreda srednje, pohađala u Oxfordu, u Engleskoj, a kao drugo bih iskustvo navela volontiranja u bolnici u Kölnu, u Njemačkoj.

Što te potaknulo na studiranje u inozemstvu?

Mnogo stvari. U prvom planu bolji sistem obrazovanja, sveukupno bolja radna atmosfera, bolji odnos profesora i studenata te između studenta generalno. Tu je, naravno, i želja da se osamostalim i isprobam u životu izvan komfort zone, tj. kuće i svoje obitelji koja mi je u svakoj odluci koju sam donijela bila i jest najveća podrška.

Koliko truda iziskuje apliciranje za inozemne studije? Što ono uključuje? Koliko se ono razlikuje od države do države?

Apliciranje na bilo koji studij vani, posebno studij medicine, iziskuje velik trud. Dok se za prijem na fakultet u Bosni i Hercegovini te zemljama regije traži samo položeni prijamni ispit, za studij medicine npr. u Velikoj Britaniji budući se studenti počinju spremati u prosjeku najmanje dvije godine ranije. Sama ta činjenica već govori o kompleksnosti samog sistema apliciranja. Konkretno za Veliku Britaniju, aplikacije se šalju do 15. listopada završne školske godine, a u njima su sadržane tzv. predicted grades, odnosno predviđene ocjene za kraj školske godine (većina aplikanata studira po IB ili Cambridge programu – A razine), CV u kojem aplikant mora pokazati motivaciju, i objasniti šta ga to izdvaja od tisuća drugih aplikanata. Volontersko je iskustvo u večini slučajeva ne samo poželjno već obavezno. Pored toga, potrebno je dokazati da aplikant ima život izvan škole i brilijantnih ocjena. On treba biti kompletna ličnost sa hobijima u kojima opet njegova ljubav i sposobnost rada sa ljudima mogu doći do izražaja. Primjerice, u svom sam CV-u navela da sam radeći projekt Distribucija krvnih grupa među srednjoškolskom populacijom u BiH preuzela incijativu i uključila u cijelu stvar i kolege iz razreda. To je nešto što oni žele vidjeti: ne samo dobrog učenika već vođu, motiviranog induvidualca sa širokim krugom zanimanj, i osobu koji ima pozitivan utjecaj na ljude u okolini. Nakon što se pregledaju aplikacije te kombiniraju s rezultatima testova UKCAT I BMAT (ako se aplicira za Oxbridge) te preporukama profesora koje ste isto dužni poslati sa aplikacijom, šalju se pozivi za intervju.

Intervjui isto tako iziskuju veliki trud. Sama činjenica da sam morala doći u Englesku i sama pronaći smještaj i ostale životne potrepštine te provesti mjesec dana u Londonu za mene je, tada s jedva 17 godina, bila veliki izazov. Uz to sam morala spremiti putovanja u Newcastle, Sheffield, Oxford i Bristol, od kojih sam dobila poziv za intervju. Na intervjuima je bilo svega, od pitanja zašto medicina do postavljanje moralnih i etičkih dilema te jedna posebna situacija u kojoj sam morala glumiti doktoricu, a ispred sebe sam imala pravog pacijenta i morala sam mu objasniti zašto treba prestati pušiti, i uzeti anamnezu. Intervjuiralo me u prosjeku po intervjuu osam osoba, a promatrale su još dodatne dvije. Sve je to uhodana strategija,a vi niste ni svjesni u samom trenutku odvijanja intervjua, što se to događa. Tek se poslije dojmovi slegnu. Nakon intervjua dolaze ponude za studij koje su u 90 posto situacija, osim ako aplikant nije uzeo tzv. gap year, odnosno jednu godinu nije studirao pa već ima gotove ocjene, uvjetne. Znači da morate dobiti one ocjene koje su vam predviđene u UCAS aplikaciji. Ne treba se ni napominjati da je konkurencija jako velika. Prema statistici iz 2015. godine, primjerice, na medicinu u Oxfordu prijavila su se 1674 aplikanata, od toga 289 izvan Velike Britanije, od kojih je samo 31 dobio ponudu za intervju, a tek 6 dobilo ponudu za studiranje.

Koliko je vremena i napora iziskivala priprema za prijamne ispite u inozemstvu?

Konkretno, aplikaciju za Veliku Britaniju pripremala sam cijele ljetne praznike između trećeg i četvrtog razreda, jer sam morala, po prvi put u životu, napisati CV, skupiti sve reference koje imam i pripremiti se za BMAT test koji sam polagala u British Councilu, a pored toga i položiti test IELTS kao potvrdu znanja engleskog jezika. Doduše, to je bio samo proces, kako sam ranije navela, sakupljanja referenci: dokazi o volontiranju, hobiji, projekti koje sam radila, sudjelovnje na predavanjima vezanim za medicinu te radovi koje sam pisala, uključujući i onaj koji sam prezentirala u rujnu na Noći istraživača u Sarajevu Poremećaji ritma u mladoj populaciji. Ispada da sam se za aplikaciju pripremala čitav život izgrađujući se, ne samo na akademskom već i na privatnom planu. Konkretno, za prijamni u Austriji pripremala sam se otprilike dva mjeseca, što je bio izazov, budući da sam usporedno studirala medicinu. Naime, moja želja da se prijavim u Austriju nakon nemogućnosti pronalaska stipendije za studij u Velikoj Britaniji došla je za vrijeme prve godine u Sarajevu.

Što je bilo presudno pri odabiru studija u Grazu?

Dosta je stvari odigralo ulogu. Najprije mi se jako svidio kurikulum Medicinskog sveučilišta u Grazu koji je jedinstven po tzv. modulima. Svaki modul prikazuje jednu tematiku iz više kutova; predmeti se ne uče odvojeno kao kod nas, već se kombiniraju s ciljem boljeg i dubljeg shvaćanja problematike koju konkretno taj modul nosi. Osobno volim manje gradove pa sam prednost dala Grazu u odnosu na Beč, a ulogu su odigrale i relativno mala udaljenost od Sarajeva, unaprijed osiguran smještaj kod prijateljice i generalno studentska i prijateljska atmosfera grada koja me se dojmila kada sam ga prvi put, još kao djevojčica, posjetila.

Spomenula si da si bila jedini aplikant iz svoje zemlje koji je bio pozvan za intervjue u Veliku Britaniju te si naglasila kako si pritom naišla na poteškoće? O čemu se točno radi?

Sama činjenica da sam bila jedini aplikant bila je otežavajuća. U Engleskoj se posebno organizuju tzv. student rooms u kojima se sastaju bivši i budući aplikanti i razrješavaju mnoge dileme. Ovu privilegiju koristi velika većina aplikanata u Velikoj Britaniji. Također nisam bila u mogućnosti posjetiti dane otvorenih vrata fakulteta koji su me se dojmili jer su datumi bili jako udaljeni. Ići četiri ili pet puta u Englesku da bih se malo upoznala s fakultetom ekonomski je jako neisplativo i jednom riječju apsurdno. Srećom, postoji internet na kojem sam uspjela pronaći veliki broj informacija koje su mi pomogle. Također sam uspjela, preko ljudi koje sam upoznala u ljetnoj školi, stupiti u kontakt s aplikantima iz Velike Britanije, koji su mi mnogo pomogli oko nekih tehničkih detalja izrade aplikacije. Nadalje sam se susretala sa brojnim predrasudama. Mnogi su se ljudi čudili zašto se toliko trudim da pišem i informiram se kada sam još tako mlada i tek stojim na vratima karijere koja me čeka. Kada samo uzmete tu činjenicu u obzir i činjenicu da to u Engleskoj ne samo da nije čudno već je preduvjet za početak jednog tako ozbiljnog studija poput medicine, dobijete punu sliku jaza između mentaliteta i, generalno, pogleda na znanost, mlade ljude i njihovo usmjeravanje zemlje iz koje ja dolazim i zemlje u koju sam aplicirala.

Naravno, nije sve tako crno. Moram priznati da, iako je bilo čudno vidjeti 17-godišnjakinju bez ikakvog ranijeg iskustva, kako volontira u Genetičkom inženjeringu ili u bolnici u Sarajevu, apsolutno svi ljudi o kojima je ovisilo hoću li uopće u toj namjeri uspjeti podržali su me i maksimalno mi pomogli. U susret su mi izašli i profesori kako iz gimnazije, tako i iz glazbene škole, i dopustili odsustvo više od mjesec dana usred školske godine.To mi je ulilo nadu u to da akademski duh nije potpuno zapostavljen u našoj sredini te da uvijek postoje ljudi koji su ti spremni pomoći, naravno, kada pokažeš motivaciju i zalaganje. Posebno mi je bilo drago vidjeti kako su i neki moji prijatelji potaknuti mojim volontiranjem i sami otišli i uključili se u slična iskustva. I svi do jednog imalisu  pozitivna iskustva. To pokazuje da ne možemo kriviti samo državu i financijsku situaciju te, očigledno pomankanje prilika za volontiranje na malo višem nivou, već i pasivnost mladih. Odgovorno tvrdim da se u bilo kojoj zemlji – BiH, Hrvatskoj, Srbiji – mogu stvoriti odlični rezultati i jaka aplikacija, samo ako to osoba istinski želi.

Koliko se studij medicine u Grazu razlikuje od studija u Sarajevu?

Pored već spomenutog sistema modula, ponajprije se razlikuje po mnogo boljoj praksi, što je jako bitno za jednog budućeg doktora. U Austriji su studenti već od prvog dana uključeni u kliniku i imaju kontakt sa pacijentima. Imaju priliku gledati iskusne liječnike i učiti od njih. Iako imam sreću da u svojoj obitelji već imam dva izvrsna stručnjaka u svojim oblastima, od kojih itekako mogu štošta naučiti, izabrala sam se upustiti u vlastito uronjavanje u more medicinskog znanja jer zadovoljstvo i slast vlastitog puta ne želim propustiti. To smatram naročito privlačnim i unaprijed se radujem iskustvu studiranja u Grazu.

Kažeš da si imaš liječnike u obitelji. Kako je to utjecalo na tvoju odluku da studiraš medicinu i zašto si se odlučila na vlastiti put?

Da, imam liječnike u obitelji. Naime, oba su moja roditelja koja imaju nas četvero djece liječnici. Mama je izvrstan kardiolog internist sa svojom privatnom oridnacijom u Sarajevu, a otac je ortoped i docent na fakultetu. Oni su moji najveći uzori kako na profesionalnoj stazi, tako i na privatnom planu. Primijetila sam da mnogi zaziru od toga da govore da su im roditelji liječnici jer smatraju da će automatski bit svrstani u koš ljudi koji rade ono što im roditelji žele. Ja se ponosim što su moji roditelji bili u stanju da mi prenesu ljubav prema znanosti i ljudima i ni u kom slučaju ne spadam u navedenu kategoriju, premda priznajem da je u ovoj profesiji to često. O tome svjedoči i činjenica da sam jedina od njihove četvero djece koje je izabralo medicinu kao svoj poziv. Po prirodi sam veliki induvidualac i ništa osim vlastite staze ne bi dolazilo u obzir za mene. Moji roditelji to shvaćaju i ponosni su na moje rezultate.

Prednosti i nedostaci studiranja izvan svoje domovine? Zašto mladi trebaju studirati vani?

Prednosti bi bile mnogo bolja naobrazba, u mom slučaju konkretno ne toliko teoretska, koliko već spomenuta praktična, tj. klinička. Zatim, mislim da su profesori mnogo ležerniji i opušteniji u odnosu na naše i cijeli je postupak obrazovanja samim time manje stresan i lakši po studenta. Studij je bolje organiziran i imamo prilike više se posvetiti stvarima i činjenicama bitnima za karijeru, a naglasak se ne stavlja na toliko bitne detalje. Dosta stvari ima dvojako značenje što može biti po nekome nedostatak, a po nekome prednost. Živjeti sam, brinuti se o sebi jest u početku nedostatak i zahtijeva veliku količinu vremena koje je prijeko potrebno za učenje, ali na duge te staze oblikuje kao osobu, osamostali i bolje pripremi za život u odnosu na kolege tvojih godina koje nisu prošle kroz to iskustvo. Budući da mi nije prvi put da sam primorana sama se snalaziti, nije mi problem to nastaviti. Čak smatram da u svom tom samootkrivanju i slobodi počinjem mnogo uživati, sigurno mnogo više nego kada sam bila mlađa. Jedan od nedostataka bio bi i naravno odlazak potencijalno sjajnih liječnika, ali i stručnjaka iz drugih oblasti iz matične zemlje. Ja to opet sagledavam i kao dobit i gubitak. Dobit je i za zemlju, budući da su, poznato je, mladi, naročito uspješni, najbolji ambasadori svoje zemlje. Mladi kako iz Bosne, tako i iz Hrvatske nikada nisu bili škrti u dijeljenju znanja pa je nerijetka pojava da, bez obzira na to što studiraju vani, pomažu ljudima ovdje, informirajući ih o novim tehnikama, novim lijekovima i zahvatima koji bi im mogli pomoći u njihovom daljem liječenju. Sve u svemu, ja smatram da je dobit, prvenstveno za pojedinca, a onda i za državu, veća od nedostataka.

Koliko financijska pozadina studenta utječe na njegove mogućnosti studiranja u inozemstvu?

Zavisi gdje aplicirate. U Engleskoj mnogo, zapravo je u mom slučaju bio eliminacijski faktor. U Austriji, koja je bliža i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i mentalitetom i, geografski bliža, mnogo je jeftinija, a također jako dobra opcija. Smatram da financijska situacija, premda može pomoći i olakšati studij, nije presudna. Poznajem brojne naše studente, koji ne dolaze iz porodica s bajkovitom financijskom podlogom, a uspjeli su paralelno sa studijem pronaći i posao i još pripomažu svojim roditeljima kod kuće. Ukratko, rad je, u većini situacija, presudan, ne novac.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Već sam jednom napravila grešku pomno planirajući svoj studij u Engleskoj do najmanjeg detalja, pritom propuštajući neke bitnije stvari. Generalno, ako smijem da budem malo osobna, imam problem da previše volim da koristim prirodno jaku intuiciju, da predviđam stvari i ishode situacija. Naime, nekada mi se čini da živim u budućnosti, konstantno misleći o tome što će se dogoditi za 10, 20 godina. Dogodit će se, valjda, što će se dogoditi. Trenutno sam orijentirana isključivo na uspješno polaganje ispita u narednom periodu, i uz sve to, navikavanje na novu okolinu te nova poznantsva i prijateljstva. Jedno je sigurno; što god radila i gdje god bila, maksimalno ću se truditi davati sve od sebe, koliko to okolnosti budu dopuštale i uvijek pomagati mladim ljudima koji kao i ja žele napredovati. Trudit ću se promovirati svoju zemlju na najbolji mogući način. Mislim da je to jedini odgovor koji mogu da vam trenutno dam.

Naposlijetku, Farah je poručila našim čitateljima:

Kao prvo, trud se isplati i nemojte odustajati jer će, prije ili kasnije, izaći na vidjelo. A zatim želim ovim putem pozvati sve mlade osobe iz Hrvatske, Srbije i, naravno, moje Bosne i Hercegovine, koji imaju ambicije da studiraju medicinu bilo u Velikoj Britaniji ili Austriji, da mi se osobo obrate za pomoć, preko kontakta koji je u redakciji portala Studentski.hr. Ovo je tek zastor iza cijele priče i tu se itekako ima još pričati o samoj strukturi prijemnih ispita, intervjua i drugih stvari koji bi mogli biti od koristi svim zainteresiranim za medicinu. Željela bih reći da se ni u kojem slučaju ne zalažem da svi dođu studirati u Austriju i napuste svoj studij u Sarajevu, ili npr. Zagrebu, jer bi to značilo da nemam visoko mišljenje o svom bivšem fakultetu, što je jako kontradiktorno. Dakle, ja fakultet u Sarajevu ne bih nikada upisivala da to mislim. Smatram da je to jedna ozbiljna institucija, s ozbiljnim profesorima i upravom, koji bez obzira na uvjete za učenje koji su daleko od idealnih pokazuju maksimalnu motiviranost da studente nešto nauče. Meni su uvijek izlazili u susret, na predavanjima, vježbama, a tako, sigurna sam, i drugim studentima. Moj odlazak je, na neki način, pored boljih obrazovnih prilika, koje imaju isključivo veze s činjenicom da je Austrija mnogo bogatija i bolje uređena država, moja želja da se iskusim u životu sama i pri tome upoznam nove ljude i novu kulturu. I mislim da mi to niko ne može zamjeriti. Ipak sam ja samo jedna  20-godišnja djevojka, jako mlada i nezrela za mnoge stvari, u potrazi za životom i životnim avanturama. Gdje će me sve to odvesti? Ostaje samo da čekamo i nadamo se što boljem po mene.

Komentari na članak

Vezani članci

Božićna humanitarna akcija

Intervju: Karlo Kolesar

„Najbolji način kako se boriti protiv predrasuda jest dokazati kvalitetu strukovnog obrazovanja“

Što je sve Udruga studenata VERN'a radila u 2013., koje aktivnosti planira realizirati u 2014., kako komentiraju predrasude o studiranju na privatnim stručnim studijima i još mnoge zanimljivosti saznajte u intervjuu s predsjednikom udruge Karlom Kolesarom.

Sudjelovanje KultAkta na ReArtu

Intervju s Andrijanom Katavom iz udruge KultAkt

„Shvatile smo kako nema smisla čekati i nadati se kako će neki posao u struci pasti iz vedra neba”

Osječke studentice pokrenule su udrugu za kulturalni menadžment kojom žele aktivirati kulturnu i kreativnu scenu u Osijeku. Andrijana Katava, potpredsjednica za odnose s javnošću, približila nam je aktivnosti udruge i otkrila što mogu očekivati svi koji se pridruže.

Ispovesti

Intervju: Janko Sokolović

Tko se krije iza stranice „Ispovesti.com”

„Nasuprot tome, mi smo želeli da ljudima skinemo te maske, u smislu potrebe da sebe uzdižu i prikazuju se drugima u najboljem svetlu. Pokušali smo da im na neki mnogo bliži, ljudskiji način pokažemo da smo u suštini svi isti i da sve nas muče isti problemi, svi imamo slične navike i razmišljanja za koje mislimo da nas čine čudnima”.

Lea Brezar

Blic-intervju

Lea Brezar: Postani SUPERJUNAK svog poslovanja

Kako prijeći granicu na stranu pozitivnog liderstva, kako uspjeti kao dobar čovjek te dugoročno uspjeti upravljati vremenom, poslom i ljudima, otkrila nam je Lea Brezar, CEO Dhar medie, koja je ujedno i organizator konferencije SUPERJUNACI BIZNISA „Tijelo, um, duh.”

Logo Unidu radio

Razgovarali smo s ekipom koja slavi 8. rođendan UNIDU radija

INTERVJU: „UNIDU radio je puno više od samo studentskog medija koji služi studentima za praksu. Tu se radi, ali se sklapaju i prijateljstva!“

Dubrovački studentski UNIDU radio slavi 8. rođendan. Tom prilikom razgovarali smo s izvršnim urednikom Alenom Rokijem, a svoje misli podijelili su i „radio-aktivni“ studenti Mislav Ćimić, Marijana Matulović i Robert Žarak.