Što se događa sa sveučilišnim sportom i zašto je on na margini?

Mi Hrvati volimo si tepati kao smo „sportska nacija.“ Ima nas nešto više od četiri milijuna, a postižemo vrhunske rezultate u najraznovrsnijim mogućim sportovima.

Olimpijski smo prvaci u gađanju glinenih golubova, točnije u disciplini trap, u bacanju kugle bolno dominiramo na svim natjecanjima, skok u vis nećemo ni spominjat, u rukometu i vaterpolu smo uvijek pri vrhu, košarka malo kaska, ali smo ipak četvrti u Europi, dok u nogometu trenutno imamo jednu od najperspektivnijih momčadi na svijetu.

I kada se tako stvari postave, čini se da u Hrvatskoj zaista teče med i mlijeko i da nismo iza Ruande, Bocvane i Vijetnama na najnovijoj ljestvici konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma. Čini se da institucije u Hrvatskoj zaista ulažu u sport i to na svim razinama. Međutim, stvari su dijametralno suprotne. Vrhunski rezultati koje postižu naši sportaši zaista su u razini čuda kada se uzmu u obzir uvjeti u kojima sportaši treniraju. Dvorane bez struje, ispucali parketi, neuređeni tereni, prastari i polomljeni instrumenti, i tako dalje i tako u nedogled.

Gotovo identična situacija je i sa studentskim sportom. Rezultate imamo, uvjete nemamo. Na nedavno završenim 2. europskim sveučilišnim igrama u Rotterdamu studenti s hrvatskih sveučilišta i jednog veleučilišta osvoji su pet medalja. Stolnotenisači Sveučilišta u Zagrebu i malonogometaši VERN-a osvojili su srebrnu medalju, a tenisačice sa splitskog Sveučilišta i veslači osmerca sa zagrebačkog osvojili su broncu. Također, studentica Mateja Magličić osvojila je treće mjesto u pojedinačnoj konkurenciji u stolnom tenisu. Košarkaši iz Splita bili su blizu, ali su na kraju završili četvrti.

Dakle, u konkurenciji brojnih europskih sveučilišta uvijek smo pri vrhu. Pa zašto se onda ne ulaže više u studentski sport? Talent, volja i znanje očito postoje, potrebna je samo financijska i infrastrukturalna pomoć. Da, samo to, reći će mnogi.

Što se tiče sporta na Sveučilištu u Zagrebu, za njega je odgovorno više institucija – Ured za sport UNIZG-a, Zagrebački Sveučilišni Športski Savez te Studentski zbor Sveučilišta. Iz proračuna Sveučilišta Ured za sport UNIZG-a dobiva 400 tisuća kuna godišnje, što je jako malo u odnosu na neke druge urede.

„Sport je uvijek na margini“, kaže profesorica Irena Bagarić iz Ureda za sport UNIZG-a u razgovoru za Televiziju Student. Pomalo otužno i bolno zvuči ta izjava, pogotovo kada se vide postignuti rezultati. Postoji mnogo prijedloga za unaprjeđenje i poboljšanje trenutne situacije, a jedan od najčešće spominjanih je da se preuzme američki sustav stipendiranja studenata-sportaša.

Mnogi se slažu kako bi upravo takav način, u kojem fakultet pokriva troškove studiranja studentu koji postiže vrhunske sportske rezultate, uvelike pridonio kvalitetnom i ubrzanom razvoju studentskog sporta. Sveučilišni sport u Americi predstavlja važnu kariku prema profesionalnom sportu, dok u Hrvatskoj sveučilišni sport predstavlja važnu kariku prema burzi. Vrijeme je da se to promijeni.

Također, nužno je naglasiti da se u razvoj studentskog sporta moraju uključiti i nadležne institucije, od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, preko gradskog poglavarstva pa sve do pojedinih općina. Jedino tako studentski sport može pokazati svoj puni potencijal.

Uskoro se, za nepune dvije godine, u Zagrebu i Rijeci održavaju 3. europske sveučilišne igre. Trenutno smo u fazi gdje gotovo svi rukovodeći ljudi najavljuju ogromne projekte, poboljšanje infrastrukture i uvjeta rada, obećaje se obnova studentskih domova i dvorana te izgradnja novih. Iskreno se nadamo da će se sva ta obećanja ispuniti, jer studentski sport, ali i sport u Hrvatskoj općenito, zaista zaslužuje bolje i kvalitetnije uvjete.