Intervju s Mihovilom Španjom

„Dok god se krećeš, uvijek ćeš doći na cilj”

Mihovil Španja

Najtrofejniji hrvatski sportaš Mihovil Španja otkrio nam je koliko je teško bilo završiti fakultet kao osoba s invaliditetom, zašto je u sportu dobro biti egocentričan te što bi promijenio u hrvatskom društvu da dobije mandat u vladi.

Mihovil Španja je najtrofejniji hrvatski sportaš. Jeste li začuđeni? Ovaj uspješni hrvatski paraolimpijac održao je predavanje u sklopu Osječkog ljeta mladih u Osijeku. U svojoj petanestogodišnjoj karijeri osvojio je preko stotinjak medalja na natjecanjima za osobe s invaliditetom, od kojih su polovica zlatne. Španja je obolio od dječje paralize sa samo 6 mjeseci nakon dobivenog cjepiva zbog upale grla. 

Ovaj veliki sportaš i čovjek plivanjem se počeo baviti zbog bolesti, a upornost je rezultirala medaljama i oborenim rekordima u disciplinama u kojima se natjecao na najvećim svjetskim i europskim natjecanjima, od Argentine, Njemačke, Švedske, Islanda, Brazila, Nizozemske do Engleske i mnogih drugih zemalja. U razgovoru s njim doznali smo koliko je teško bilo odrastati kao osoba s invaliditetom, završiti fakultet i ostvariti ove zavidne uspjehe. 

Koji si fakultet završio? S kojim si se problemima susretao kao student s invaliditetom? 

Diplomirao sam na Sveučilištu u Dubrovniku, na diplomskom studiju Odnosi s javnostima. Moram priznati da nisam imao većih problema jer sam imao veliku podršku svih svojih kolega studenata i profesora na Odjelu komunikologije zajedno s tadašnjim rektorom Mateom Milkovićem i njegovom nasljednicom Vesnom Vrtiprah. Moji akademski rezultati nisu toliko uspješni kao oni sportski, ali sam jako sretan i ponosan na samog sebe što sam svoje fakultetsko obrazovanje priveo kraju. To će mi omogućiti razvijanje poslovne karijere nakon 15 godina profesionalnog plivanja.

Smatraš li da su tvoje medalje iste vrijednosti kao i medalje ostalih sportaša koji nisu paraolimpijci? Koje je njihovo mišljenje o tome?

Što mislim o tome više sam puta javno istaknuo. Medalja prije svega ima sportsku i moralnu vrijednost, a onda možemo razgovarati o onoj tržišnoj. Ne smije postojati razlika u vrednovanju medalje olimpijaca i paraolimpijaca jer se i jedni i drugi natječu na najvišoj međunarodnoj razini i njihov uspjeh za Republiku Hrvatsku mora imati znak jednakosti.

Što je za tebe plivanje?  

Izreka koju često koristim, Preko vode do slobode, najbolje opisuje što meni plivanje predstavlja. Prije svega u zdravstvenom smislu, a onda u sportskom i osobnom. Plivanje mi je dalo mogućnost razvijanja talenta i pokazalo koliko mogu napraviti kad u nečemu istinski uživam. Također sam se kroz silne tisuće kilometara kontinuirano borio protiv raznih oblika stereotipa i diskriminacija koje je nametalo društvo. Plivanje je moj život u punom smislu te riječi.

Koliko si puta više trenirao od sportaša koji nemaju nedostatak kao ti? Koliko si puta poželio odustati?

Nisam nikad sebe previše uspoređivao s ostalim kolegama jer svaki sport ima svoje zakonitosti i svaki je težak na svoj način. Mislim da sportaš samo na sportskom polju ima pravo pokazivati koliko je bolji od ostalih, ostalo je nepotrebno. Nisam čovjek koji olako odustaje od svojih ciljeva, ali je za očekivati da i takve stvari sportašu nekad prolaze kroz glavu jer nije jednostavno svakog dana biti maksimalno motiviran i spreman na izazove koji stoje pred tobom. Kad treniraš triput u jednom danu i kad treninzi znaju potrajati ukupno 7 sati, iluzorno je misliti kako se nekad nećeš psihički slomiti i pitati se isplati li se sve skupa. Ali, to je cijena koju svaki sportaš koji želi raditi velike stvari plaća za onaj trenutak u kojem se sve vrati s kamatama.

Mihovil Španja; FOTO: Facebook

Rekao si kako ne stigmatiziraš ljude koji te čudno gledaju zbog tvog nedostatka. U čemu je razlika tvog fizičkog nedostatka od onog nevidljivog, psihičkog koje je oku naizgled neupečatljivo?

Smatram da su najteže rane one koje nosimo duboko u sebi. O njima najteže progovaramo. Svoj invaliditet ne krijem jer je jednostavno dio mene. Dajem ljudima oko sebe dovoljno vremena da me upoznaju pa da ne sude o meni samo kroz prizmu mog fizičkog stanja već da pruže sebi priliku naučiti kako su sposobnosti ispred ograničenja. U svakom smislu. Ne treba previše kritizirati ljude koji bulje, kojima je čudno to kako se ja krećem, hodam i živim. Treba ih razumjeti i dati im dovoljno vremena da nauče kako su osobe s invaliditetom integralni dio našeg društva i da ih se nikad ne smije stavljati u poseban koš zbog njihovih fizičkih ograničenja.

Izjavio si kako je tvoja hiperaktivnost isplivala kao nešto pozitivno i to kroz sport. Znam da nisi mislio na klasični ADHD, ali što misliš o današnjim roditeljima koji sve više zločestoću i neodgoj svoje djece pravdaju ADHD-om?

Teško mi je o tome govoriti bez kvalitetne stručne analize. Međutim, činjenica je kako sve počinje od kućnog praga i roditelji imaju ogroman doprinos u svemu tome. Moja me je hiperaktivnost spasila i omogućila mi da se pobrinem za svoj život. Dala mi je dovoljno snage i energije da se izborim za svoje mjesto pod ovim suncem i nebom. Današnja djeca, iako su materijalno zbrinutija, plaćaju preskupu cijenu života kojeg žive njihovi roditelji. Da bi im omogućili, uvjetno rečeno, bolji život, njihovi očevi i majke rade puno i sve manje imaju vremena za razgovor s vlastitom djecom. Ona su u dosta slučajeva prepuštena sama sebi i tu se mnogi od njih ne snađu i tada počinju ozbiljni problemi, pogotovo u pubertetskom periodu. Osobno sam imao puno sreće što sam upravo najveću podršku imao kad mi je bilo najteže i od ljudi koji mi najviše znače. Smatram se privilegiranim zbog toga.

Do koje mjere je hiperaktivnost dobra?

Sve dok ona direktno ne ugrožava ljude oko tebe. To je kao sloboda. Ona je pozitivna sve dok ne ubija tuđe slobode. Ovo je tema o kojoj se može raspravljati danima i teško ju je staviti u dva retka. Naglasio bih kako se ne slažem oko samog nazivlja jer smatram kako se više radi o pojačanoj dječjoj razigranosti nego o nečem što upućuje na određene anomalije u djetetovom ponašanju.

Zašto si otišao na vrhuncu svoje karijere?

Jer je knjigu najbolje završiti kad je sve napisano. U sportu sam postigao sve i puno više nego sam se nadao na početku svog plivačkog puta. Otišao sam na vrhuncu i nije mi žao, iako je to bila možda najteža odluka u mom životu jer je plivanje neodvojiv dio mog života, ali ne smije biti jedini jer ne treba čovjek u svemu biti najbolji kako bi u tome istinski uživao. Zato sam odlučio svoju snagu usmjeriti i prema drugim aktivnostima i životnim ciljevima – na osobnom, akademskom i poslovnom planu.

„Sportaši, pa tako i ja, su egocentrični. To je dobro u sportu, ali ne i u životu.“ Kako ijedna egocentričnost može biti dobra?

Sportaš mora biti svjestan svojih vrijednosti i kvaliteta. Sve dok je taj egocentrizam okrenut prema postizanju boljih rezultata bez vrijeđanja i degradiranja svojih protivnika, ne vidim ništa loše u tome. Neki od najvećih sportaša svih vremena bili su veliki egocentrici i ostat će upamćeni, ne samo po svojim uspjesima, već po porukama koje su slali svijetu. Zar Muhammad Ali nije najbolji primjer toga? On je rekao da je najveći i uistinu je to bio. Svojim zalaganjem za jednakost i prava crnačke rase u Americi otvorio je vrata mnogima, a bio je možda i najveći egocentrik u sportskoj povijesti.

Kako si zaradio nadimak Mile Kontraš?

Jer ne govorim ono što ljudi žele čuti, već ono što mislim i u što duboko vjerujem. Javno upozoravam na mnoge društvene anomalije i diskriminaciju prema osobama s invaliditetom u Hrvatskoj. Uvik kontra, takva sorta, rekli bi Dalmatinci. Makar bio potpuno sam na tom putu, ako sam svjestan da mogu pomoći razvoju društva kroz svoj angažman, idem do kraja. Vjerujte mi, od onih koji diskriminiraju jedini su gori oni koji stoje po strani i ne bore se za prava ugroženih.

Rekao si da se uspjeh ne temelji na zlatnoj medalji. Na čemu se onda temelji?

Ne temelji se na zlatnoj medalji. Uspjeh počiva na vrijednostima koje je sportaš uspio pokazati kroz svoje uspjehe, a to su poštivanje protivnika i posvećenost svom cilju iako je on jako daleko. Sport uistinu ima tu ogromnu snagu gradnje mostova među ljudima i to mu je najvažnija zadaća. Sport promovira toleranciju i poštenje. Mnogi sportaši s osvojenim zlatnim medaljama pokazali su se kao veliki prevaranti i oni kojima sportska etika ništa ne predstavlja. Odbacili su svjesno svoj moral da bi se popeli na lažni vrh. To meni nije i nikada neće biti sport. Takvi slučajevi su nažalost sve više prisutni u svjetskom sportu jer je to sve skupa postao ogroman biznis i mogućnost brze zarade ljudi koji sport koriste kao sredstvo za vlastito bogaćenje.

Mihovil Španja, FOTO: Facebook

Osobe s invaliditetom su najmanja manjima u Republici Hrvatskoj. Osjećaš li se kao manjina i osjećaš li da su ti neka prava uskraćena?

Kao osoba s invaliditetom pripadam toj najvećoj manjini u Hrvatskoj, ali ne smatram da je biti dio bilo koje manjine nešto što ima neku negativnu auru. Morate biti svjesni kako su najveći zločini u ljudskoj povijesti počinjeni pod pristankom većine. Biti manjina u puno slučajeva predstavlja borbu za ljudska prava i prava na dostojanstveni život. Iako meni prava nisu uskraćena, ne mogu sjedati mirno i gledati da se na mnoge druge osobe s invaliditetom gleda kao na građane drugog reda po pitanju njihovih socijalnih prava kao i prava na zapošljavanje.

Što bi napravio da možeš jedan mandat sjediti u vladi i zalagati se za osobe s invaliditetom i sve koji su motivirani kako bi nešto postigli?

Za uspjeh je potrebno vrijeme, vrijeme koje nitko od nas ne želi izdvojiti kako bi društvo napredovalo. Potrebno je ljude prije svega opismeniti, upoznati ih s njihovim prava i obavezama. U staroj Grčkoj idiotima su nazivani oni koji nisu sudjelovali u političkom životu. Nažalost, današnja politička situacija u našem društvu ljude je učinila potpuno apatičnima i uvjerenima kako ne mogu ništa napraviti da se stanje popravi. Ja nemam takav pogled. Uvjeren sam kako jedino aktivizmom možemo upozoravati na probleme i iste rješavati korak po korak. Prvo što bih napravio da dobijem tu priliku, okružio bih se pametnijima od sebe, ljudima koji znaju gdje idu i kako da dođu to toga. Potrebno je osobe s invaliditetom više uključiti u političke procese. Posljednje vrijeme vruća tema je bila kurikularna reforma. Nisam vidio nijednu osobu s invaliditetom koja je bila uključena u javnu raspravu kako bi se zaštitilo djecu s invaliditeom i pružilo im se kvalitetno obrazovanje, što bi im omogućilo bolju konkurentnost na tržištu rada.

Tko ti je najviše pomagao na tvom putu?

Najviše sam pomogao sam sebi jer sam u najvažnijim trenucima znao kontrolirati taj svoj poznati ego i priznao sebi da ne mogu sam. Da smo svi međuovisni i da bi uspjeli potrebna je ruka koja će nam pomoći doći do cilja. Tu sam ruku imao u svojim roditeljima, treneru i svim drugim dobrim ljudima koji nisu žalili ni truda ni ljubavi pomoći mi popeti se na Olimp.

Što ti je draže: put ili cilj?

Kakav je to put bez cilja ili cilj bez puta? Ali, cilj je slađi ako je došao kao posljedica dugog i iscrpljujućeg puta. Nije nekad čak ni bitno znati gdje ideš. Dok god se krećeš, uvijek ćeš doći na cilj.

Komentari na članak

Vezani članci

Hrvatske tragedije_8

Intervju: Hrvatske tragedije

Hrvatske tragedije na komičan način: što kada puste Happy dok si na wc-u?

Tko stoji iza Hrvatskih tragedija, kako su autori došli na tu ideju i zašto se ljudi poistovjećuju s ovime, provjerite u intervjuu s ekipom! Provjerite i fotogaleriju najboljih tragedija.

Rektorat

Kulturolozi snimili priču o Borovu

INTERVJU i VIDEO: Studenti pokazali da je za velike stvari potrebno samo malo truda i ljubavi

Studenti osječkog Odjela za kulturologiju snimili su kratki film koji je izazvao reakcije građana svih dobnih skupina.

Predstavljanje Odjela za umjetnost i restauraciju

Dan otvorenih vrata

Predstavljanje Odjela za umjetnost i restauraciju kulturnim, umjetničkim i znanstvenim institucijama

Program Dana otvorenih vrata Odjela za umjetnost i restauraciju izazvao je veliki interes. Studenti su predstavili svoje radionice, a predstavnici institucija govorili su o oblicima suradnje sa Sveučilištem.

Sudbina laptopa

Sudbina laptopa

Laptop polako odlazi u povijest

Iako su prijenosna računala bila vrlo popularna prije nekoliko godina, danas se ta situacija promijenila. Računalo bez kojeg tada nismo mogli zamisliti život polako je bačeno u sjenu zbog novih, bržih i lakših uređaja.

Taekwondo ilustracija

Zaprešić će ugostiti studentske taekwondo borce

Studentsko taekwondo prvenstvo Hrvatske

Prošlogodišnje izdanje ovog natjecanja u Karlovcu bilo je izuzetno uspješno, a odlična organizacija i konkurencija očekuje se i ove godine.