„Danju sam vrijeme provodila u dvorani i na fakultetu, a noću sam učila”

Tijana Tkalčec uspješna je gimnastičarka iz Čakovca. Gimnastikom se aktivno bavi već 20 godina. Od mnogobrojnih uspjeha koje je postigla u svojoj gimnastičarskoj karijeri, izdvojili smo neke: prvo mjesto na svjetskoj rang ljestvici na preskoku, prvo mjesto na svjetskom kupu u Ostravi, drugo mjesto na svjetskim kupovima u Dohi i Osijeku, finale na Univerzijadi te ulazak u finale na preskoku na Europskom prvenstvu u Moskvi.

Možeš li opisati svoj gimnastički put?
Gimnastiku sam počela trenirati s 4 godine, kada me mama prvi put odvela u Gimnastički klub Marijan Zadravec Macan u „Macanov dom” u Čakovec. Od samih početaka treneri Mario Vukoja i Tatjana Stojiljković su vidjeli potencijal u meni te sam se odmah počela baviti natjecateljskom gimnastikom.

Je li gimnastika opasan sport? Jesi li imala kakve ozlijede u karijeri?
Gimnastika je opasan sport ako niste dosta koncentrirani na vježbe koje se izvode. Zbog toga je jako bitno čiste glave dolaziti na treninge. Ima tu puno manjih povreda, tipa iščašenja zglobova (najčešće stradaju gležnjevi i koljena), ali dosta često stradaju i leđa.
Uza sve sitne povrede koje su dio gimnastike, 2007. godine mi se dogodila jedna velika - slomila sam kost u gležnju. Puknuće s pomakom je bila dijagnoza i kako bih nastavila trenirati gimnastiku, bila je potrebna operacija kojom se kost spojila i pričvrstila vijcima. Kasnije su vijci izvađeni, a kost se oporavila do kraja, no to me izbacilo iz gimnastike na godinu dana.

Godinama ste trenirali izvan Hrvatske. Zašto?
U Macanovu domu nismo imali dobre uvjete za napredak. Uobičajeno je da gimnastička dvorana ima parter 12x12 metara za koji u Macanovu domu nije bilo mjesta. Za zalet za preskok smo morali otvoriti vrata u hodnik i trčati doslovno iz vanjskog hodnika da bismo uopće mogli skakati. Zbog toga smo bili prisiljeni dugi niz godina odlaziti na pripreme izvan Hrvatske. Uz Rusiju, Mađarsku i druge zemlje u koje smo odlazili, došli smo do najpovoljnijeg rješenja, a to je bio odlazak na pripreme u Bratislavu u Slovačku. Te pripreme su trajale od jednog tjedna pa sve do mjesec dana, s tri treninga na dan, šest dana u tjednu. Treninzi su bili naporni, ponekad je trening trajao i 3-4 sata. To je zahtijevalo mnogo odricanja i prilagodbe za sve nas, osobito u školi.

Kako si uspjela povezati školu i gimnastiku?
Bila sam osnovnoškolac kada smo počeli odlaziti na pripreme izvan Hrvatske. Pohađala sam Prvu osnovnu školu Čakovec. U početku je bilo teško povezati sve to, nadoknaditi izostanke u školi, no uz podršku roditelja i veliko razumijevanje učitelja i ravnateljice, uspjela sam sve ujediniti i završiti osnovnoškolsko obrazovanje s odličnim uspjehom. Sa srednjom školom stvari su postajale sve teže. Kako se obujam gradiva i predmeta povećao, tako se povećavao i broj natjecanja na koja smo odlazili, a samim time i priprema. Iako sam dolazila na nastavu svaki put kad sam bila u mogućnosti, zbog prevelikog broja izostanaka sam bila primorana polagati razredne ispite. Na kraju sam ipak, uz puno truda i razumijevanja profesora i ravnateljice Ekonomske i trgovačke škole Čakovec, završila srednju školu 2007. godine s vrlo dobrim uspjehom.

Ipak, uspjeli ste dobiti pravu gimnastičku dvoranu kod kuće. Je li ti to olakšalo bavljenje gimnastikom i ostalim aktivnostima uz gimnastiku?
Zahvaljujući direktoru tvrtke ATON, 2008. godine je sagrađen Sportsko - gimnastički centar ATON u Nedelišću i nakon mnogo godina boravka izvan Hrvatske, ostvarila nam se najveća želja - gimnastička dvorana sa svim uvjetima koje smo mogli poželjeti. To je sada najbolji gimnastički centar u krugu 500 km koji nam je omogućio da više vremena provodimo kod kuće i uvelike olakšao budućnost mlađim generacijama. Paralelno uz gimnastiku, 2009. godine upisala sam fakultet u Čakovcu, smjer menadžment turizma i sporta na Međimurskom veleučilištu. Međimursko veleučilište se tada tek otvorilo, a meni je odgovaralo jer sam se mogla baviti gimnastikom uz studiranje. Također, mogla sam se upisati kao redovni student. Naravno, treninzi su i dalje bili jednako intenzivni i naporni i nije bilo jednostavno uza sve to uskladiti i fakultet. Danju sam uglavnom vrijeme provodila u dvorani i na fakultetu, a noću sam učila. Fakultet sam završila 2013. godine

Dakle, na kraju se sve isplatilo?
Sve te izostanke u školi, razumijevanje učitelja i profesora te podrška trenera Igora Krijaimskiija, Tatjane Goverdovskaje i Maria Vukoja, kao i roditelja, opravdavala sam (nadam se) svojim rezultatima.  Od nebrojenih medalja na državnim natjecanjima i velikog broja medalja na međunarodnim natjecanjima (u Luksemburgu, Sloveniji, Ukrajini, Mađarskoj, Austriji) u mlađim kategorijama, pa sve do velikih finala na svjetskim kupovima (u Osijeku, Ghentu, Ostravi, Parizu, Dohi, Moskvi, Ljubljani, Anadiji, Cottbusu, Stuttgartu i mnogim drugim), zlatnim, srebrnim i brončanim medaljama sa svjetskih kupova, osvojenim prvim mjestom na SVJETSKOJ RANG LJESTVICI na preskoku, sudjelovanja i finala na Univezijadi (u Kazanu u Rusiji i Shenzhenu u Kini) do mog najvećeg uspjeha i najveće želje koju sam imala -  ulaska u finale na preskoku na Europskom prvenstvu u Moskvi 2013. godine Bio je to povijesni rezultat za hrvatsku seniorsku žensku gimnastiku i rezultat kojim se najviše ponosim.
Uza sve to, završila sam tečaj za trenere gimnastike na Olimpijskoj akademiji pa sam sada i licencirani trener te sam položila i međunarodni sudački ispit pa ponekad umjesto natjecateljice obavljam dužnost sutkinje na nekim natjecanjima.

Gdje se vidiš u budućnosti? Može li se živjeti od gimnastike?
Nedavno sam počela raditi i kao trener-volonter s djecom u klubu. Gimnastika je moja velika ljubav, no to nije jedan od onih sportova kojima se možete baviti do četrdesete. Nažalost, „rok trajanja” prosječnih gimnastičarki je do dvadesetih godine Ja sam ga malo produljila jer mi je 24 pa sam tako u finalu na Europskom prvenstvu bila i najstarija finalistica. Trenutno još uvijek izvlačim najbolje iz gimnastike i uživam u svemu koliko mogu jer su se sav taj trud, rad i odricanja na kraju isplatili.

A kroz par godina se nadam da ću pronaći posao u struci i raditi kao trenerica kako bih ostaloj djeci mogla prenijeti svoju ljubav prema gimnastici i pomoći im kroz sve što takav sport zahtijeva.