Slavonska svinjokolja
„Sve poštivam, svoje uživam!“
„Sve poštivam, svoje uživam!“
Rano jutro, pola šest, negdje u Slavoniji. Magla je, ali nije tiho iako je subota. Kroz selo prolazi puno auta. Svaki skreće pred neku kuću.
Kada dođe studeni, zna se što se radi vikendom. Vrijeme je svinjokolja. Ili klanja kako se kod nas najčešće kaže.
U dvorištima su na uranak već potpaljene peći s kotlušama u kojima se grije voda za sve poslove. Ljudi se oko njih okupljaju, griju. Ne samo vatrom, nego kako običaj nalaže kuhanom rakijicom. Ništa ne grije bolje dušu slavonsku od rakije.
Kad se rabota skupila, najčešće oko pola sedam, kreće se s poslom. Ovaj dio ću preskočiti iz poštovanja prema prijateljima životinja. Uglavnom, svinjsko meso se reže na dijelove. Zna se što ide u kobasice, kulinove, krvavice, šunke, a što u škrinju. Dok muški to vani rade, žene ispiru crijeva za nadijevanje i spremaju doručak u kuhinji. Bude tu svega, od vinskog gulaša do paprikaša i čobanca uz nezaobilazni prženi kupus, meso i proju (prova).
Poslije stanke posao se nastavlja uz kuhano vino. Tu su i krofne ili salenjaci uz kavu. Nadijevanje kobasica, kulenovih seka i kulinova je najzanimljivije. Uvijek su tu neke šale, primjerice: „U mog strica osam kobasica, sedam prži, osmu strina drži!“
Čvarci se tope u velikim kotlovima, potom se prešaju da se istisne mast i izgledaju kao čips. Kad sve završi, opere se i zadnja posuda, meso se spakira u vrećice za škrinju, a ostalo nadijeveno meso povješa u pušnicu, dolazi večera. Na meniju je juha, meso i hren te degustacija napravljenih kobasica uz pečeni krumpir. Često se družba ne rastane tako skoro pa se tu zapjeva i nasmije do suza.
Sve u svemu, svinjokolja je uistinu doživljaj. Ma nema do domaćega.