Zvonimir Iveković: „Šah mi predstavlja bijeg od stvarnosti. Kad uđeš u partiju, vanjski svijet kao da ne postoji“

– Mama, kad odrastem, želim biti šahist. – vjerojatno je jedna od najrjeđe izgovorenih rečenica u povijesti hrvatskog jezika.

Ta rečenica predstavlja svojevrsnu endemsku vrstu – relikt. Ona je verbalni oblik velebitske degenije, sredozemne medvjedice ili albino indokineskog tigra. Takva rečenica stoji odmah uz bok s ostalima, na ovom području (ne)izgovorenim, rečenicama kao što su: –Jesi li čuo da Hrvatska ima svemirski program? Slat ćemo svoje astronaute na Mars jer imamo puno novca i Amerika nas se boji. – te ona slavna: – Mama, našao sam posao.

Međutim, postoje još neki entuzijasti, zalutali putnici i ljubitelji intelekta i istinskog sporta koji su dovoljno hrabri, ali i ludi da izgovore takve rečenice. Jedan je od njih i Zvonimir Iveković, dvadeset i dvogodišnji student diplomskog studija računarstva i matematike na zagrebačkom PMF-u.

On je šesterostruki juniorski prvak Hrvatske u šahu i peterostruki viceprvak. Sudjelovao je na šest svjetskih i pet europskih prvenstava, a obišao je i pola svijeta – bio je u Grčkoj, Francuskoj, Gruziji, Vijetnamu, Crnoj Gori, Mađarskoj, Srbiji, Češkoj te je s juniorskom reprezentacijom Hrvatske osvojio 3. mjesto na Europskom prvenstvu u Subotici 2007. godine Njegov trenutni ranking, otkako je s 21 godinom ušao u seniorske vode, iznosi 2336.

U jednom kratkom, ali i konstruktivnom razgovoru, popričali smo sa Zvonimirom o njegovoj ljubavi prema šahu, putovanjima, medaljama i planovima za budućnost.

Za početak, jedno direktno pitanje. Koja ti je najdraža figura u šahu?

Lovac, odnosno dva lovca.

Zašto baš oni?

Pa ne znam... Svi nekako percipiraju kraljicu najbitnijom; da je ona najjača i sve može. Međutim, u profesionalnom šahu najčešće nije tako. Lovci su mi bitni jer nekako znam da ako na ploči imam baš njih –  teško ću izgubiti. Bilo je puno situacija u kojima su me stisnuli uza zid s pištoljem, a ja sam imao dva lovca i na kraju sam pobijedio.

Ovo s pištoljem se šališ?

U redu, idemo sad ozbiljno. Zašto i kako si se odlučio za šah?

S igranjem šaha krenuo sam s tri godine Cijela moja obitelj bavi se šahom i to je nekako bio prirodni put kojim sam krenuo. Želio bih samo naglasiti kako su sva moja braća i sestre, a ima ih šestero, bili prvaci Hrvatske u šahu. Jednostavno, nisam previše razmišljao o tome. Krenuo sam igrati, to me zaintrigiralo, postigao sam neke rezultate i sada sam tu gdje jesam. Nema tu neke velike matematike.

Šah je bijeg od stvarnosti

U redu, to su neki počeci u šahu. Ali što te u njemu zadržalo, kako to da se skoro 15 godina baviš tim sportom?

Nekako mi je šah predstavljao bijeg od stvarnosti. Kad uđeš u partiju, kada si 100 posto unutra, vanjski svijet kao da ne postoji. Sve se nekako utiša, sve se smiri i postoji samo ta igra. Volim taj osjećaj i zbog njega se uvijek vraćam šahu.

Postigao si brojne rezultate. Možeš li nam reći nešto o tome?

Šest puta bio sam prvak Hrvatske i pet puta viceprvak. Posljednji put bio sam prvak 2011. godine Tada sam prešao u seniorsku ligu, a tu je konkurencija puno teža, ali borim se. Isto tako, bio sam član juniorske reprezentacije Hrvatske s kojom sam dobio broncu na Europskom prvenstvu u Subotici. A što se tiče tih rezultata, oni su mi omogućili puno toga; ponajprije to da putujem. Proputovao sam pola Grčke, bio u Češkoj, Francuskoj, Gruziji te na Svjetskom prvenstvu u Vijetnamu 2008. godine Nosim puno lijepih iskustava i doživljaja za koje mogu zahvaliti samo šahu.

Ljudi misle da šah nije pravi sport jer ga ne poznaju dovoljno dobro. Šah je jedan od najdugovječnijih i intelektualno najzahtjevnijih sportova. Znate kako se kaže: Um caruje, a snaga klade valja. A fizička sprema? Fizička sprema povezana je sa psihičkom spremom. Fizički nespreman čovjek ima slabiju koncentraciju i živce. Jasno, za šah nije potrebno biti fizički spreman poput Usaina Bolta, ali određena doza fizičke spreme mora postojati.

Kakvo je stanje sa šahom u svijetu? Raste li mu popularnost?

Naravno. Pomalo iznenađujuće, ali šah sve više dobiva na popularnosti. Pročitao sam da je u jednoj zemlji, ne znam sada točno kojoj, šah uveden kao obavezan predmet u školi. Ne znam zašto se ljudi čude. Meni je razumljivo da šahu raste popularnost. Šah kao sport ne gradi tvoju fizičku konstrukciju, ali gradi tvoj intelekt. Učiš brzo razmišljati, predviđati poteze, nastojiš razumjeti protivnika, uviđati njegove prednosti i nedostatke.

Kad igram, u isto vrijeme moram graditi svoju igru i predvidjeti protivnikov idući potez. Sve su to stvari koje će kad-tad ljudima trebati u osobnom, ali i u profesionalnom okruženju. Ljudi su to prepoznali i zbog toga šahu raste popularnost.

Što je po tebi najvažnije u šahu?

Najvažnija je priprema same partije. Danas se na to stavlja najveći naglasak. Bitno je i učenje teorije kao i konstantno igranje. Važno je raditi i na koncentraciji. Uglavnom, najbitniji je, kao i u svemu, konstantni rad na sebi. Jedino tako moguće je ostvariti neke rezultate.

Tko ti je uzor u šahu?

Kasparov. Znam da je to klišej, ali on je zaista za šah učinio mnogo. Način na koji je razmišljao i razumijevao igru… On je zaista bio ispred svog vremena. Međutim, odličan mi je i novi svjetski prvak u šahu, mladi Norvežanin Magnus Carlsen.

Za kraj, imaš li kakve planove za budućnost?

Trenutno mi je faks na prvom mjestu, tako da nemam neke velike planove. Volio bih jednog dana postati velemajstor u šahu. Za to je potrebno pobijediti nekoliko velemajstora. Ja sam, za sada, pobijedio jednoga. Nadam se da ću uskoro nastaviti niz.